Gandi

Ljetopis, 30. januar 2019

Ime: Ljetopis 30.01.2019 -Pacovski kanali, ubijen gandi; Opis: Ljetopis, 30. januar Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 30. januara 1948. godine ubijen je Mohandas Karamčad Gandi, indijski političar i državnik, borac za ljudska prava.

GandiMnogi misle da je Gandi počeo svoju borbu u Indiji, ali to se desilo odmah nakon dolaska u Južnu Afriku. Naime, nakon dolaska, u toku putovanja vozom, Gandi je izbačen iz voza od strane konduktera jer je odbio da pređe iz prve klase u treću, koja je bila namijenjena ”obojenima”, iako je imao validnu kartu za prvu klasu. Odmah zatim bio je prebijen od vozača poštanske kočije jer nije htio da ustupi mjesto putnicima iz Evrope. Vidjevši kakva diskriminacija vlada, kako prema indijskom stanovništvu kolonije, tako i prema crnačkom, Gandi kreće da razmišlja o položaju svog naroda u okviru britanske imperije. Suočen sa predrasudama, nepravdom i netolerancijom, on rješava da krene u borbu sa cijelom imperijom, i ta njegova odluka predstavlja prekretnicu u njegovom životu.

Tokom te borbe koristi princip satjagraha, odnosno koncept pričanja samo istine i miroljubivog otpora. Gandi je cio koncept mira, istine i miroljubivog otpora smislio zahvaljujući korjenima koje je vukao iz svoje vjere. Nakon uspjeha u Južnoafričkoj Republici, Gandi se vraća u Indiju. Samim dolaskom on nastavlja borbu za prava Indijaca i za konačno oslobođenje od britanske vlasti. Sama borba je bila dugotrajna i trajala je skoro tri decenije. Organizuje odrede dobrovoljaca koji pomažu ljudima, donose im hranu, liječe ih, liječe od alkoholozma, vraćaju ih u vjeru. Nakon toga, gradi dosta bolnica i škola. Sve ovo se dešavalo krajem Prvog svjetskog rata, 1918. godine. Pomažući ljudima, on postaje njihov lider, zaštitnik, idol. Njegov najveći uspjeh u ovom pohodu je taj da nakon što je uhapšen pod optužbom za podsticanje neposlušnosti, i osuđen na progon iz te oblasti Indije, hiljade i hiljade ljudi se skupilo i protestvovalo dok nije oslobođen. Tolikom energijom naroda uspijeva da se izbori za smanjenje poreza i za oslobođenje naroda od proizvodnje za vlasnike zemlje dok ne prođe glad i loša situacija u kojoj su bili. Sve to mu daje nevjerovatnu moć i u ime naroda on uspijeva da u pregovoru sa britanskim vlastima izbori zaustavljanje prikupljanja poreza i oslobađanje svih zatvorenika. Sve ovo ga čini veoma poznatim i priznatim u Indiji. Od britanskih vlasti se preko Indijskog nacionalnog kongresa tražilo da prizna Indiju kao samostalnu, ili će se suočiti sa još jednim talasom neposlušnosti. Kako odgovora nije bilo, sem da su povećane takse, najviše na so, Indijci su reagovali tako što su podigli zastavu Indije 31. decembra 1929. godine u Lahoreu. Januara sledeće godine sastanak Indijskog nacionalnog kongresa je održan u istom mjestu, i do danas se taj dan slavi kao indijski Dan nezavisnosti. Nakon toga, kao vid protesta zbog povećanja cijene soli, Gandi kreće na 388km dug marš kako bi od morske vode pravio so. Usput mu se pridružuju pristalice, i čine najmasovniji pokret ikada. Na obalama okeana desetine hiljada ljudi je pravilo so. Ovo se nije dopalo Britancima, koji su žustro reagovali i uhapsili čak 60,000 ljudi. Kao rezultat toga, Gandi je opet u pregovorima uspio da oslobodi političke zatvorenike u zamjenu za prestanak protesta. Do kraja života borio se za oslobođenje Indije, a do toga se i došlo 1947. godine kada je donešen Akt o nezavisnosti Indije kojom je ona podijeljena na muslimanski Pakistan i hinduističku Indiju. Gandi je ubijen 30. januara 1948. godine od strane hinduističkih fanatika. Ostaće zauvjek upamćen kao borac za slobodu koji je svojom filozofijom i principima, a ne oružjem, uspio da se izbori za slobodu svoje zemlje, i da pokaže svijetu da se na miroljubiv način mnoge stvari rješavaju. Od strane svojih sunarodnika dobio je nadimke Bapu, što znači otac, kao i Mahatma – velika duša. Ostaće upamćen i po svojimm čuvenim izjavama: ”Budi promjena koju želiš da vidiš u svijetu.” i ”Živite kao da ćete umrijeti sjutra. Učite kao da ćete živjeti zauvjek.” koje i danas inspirišu hiljade ljudi širom svijeta.

 

  • Na današnji dan, 30. januara 1992. godine Argentina je otvorila dosijea nacista koji su posle Drugog svjetskog rata pobjegli u Južnu Ameriku.

Nacisti Argentina Zavod Svetog Jeronima U RimuPacovski kanali je uopšten naziv za mrežu bjekstva nacista, ustaša i drugih fašista iz Evrope po završetku Drugog svjetskog rata. Najveći broj nacističkih i ustaških zločinaca iz Drugog svjetskog rata pobjegao je u Latinsku Ameriku, prije svega u Argentinu, Meksiko, Gvatemalu, Brazil, Čile, Boliviju, Paragvaj i Ekvador . Ostale destinacije bjekstva su Sjedinjene Američke Države, Kanada i Bliski istok. Pacovska linija, naziv je za ljestve od konopaca koje se pružaju do vrha jarbola, poslednjeg bezbjednog mjesta u situaciji kada jedrenjak tone. Tako je pacovska linija, odnosno pacovski kanal, postao naziv za mrežu evakuacije tj. bjekstva. Na desetine hiljada nacista i ustaša emigriralo je zahvaljujući vatikanskim pacovskima kanalima, među njima i na stotine ratnih zločinaca.

Prvi kanali su nastali razvojem vatikansko-argentinskih odnosa prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Rimokatolički sveštenik Krunoslav Draganović smatra se ključnim akterom u uspostavljanju ovog kanala. Draganović je naimenovan ispred NDH za savjetnika hrvatske delegacije pri Svetoj stolici. Papa Pije XII je prihvatio njegovo imenovanje i avgusta 1943. godine Draganović se seli u Rim. Bilo je to u trenutku kada je Musolini pao, a Italija potpisala kapitulaciju. Ostvario je konatakte s Pijom XII, kao i sa visokim činovnicima Državnog sekretarijata Vatikana i italijanske obavještajne službe. Takođe, uspostavio je komunikaciju s Đovanijom Batistom Montijem (koji je kasnije postao papa Papa Pavle VI), državnim podsekretarom za redovne poslove i čovjekom odgovornim za papin „milosrdan rad“ za račun „izbjeglica“. Draganović je pravio pogodbe u Vatikanu radeći ujedno za Crveni krst tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Prvi posao Draganovića je bio da spasi 500 kg ustaškog zlata, koje je ukradeno od srpskih žrtava u NDH. Zlato je preko Austrije dopremio u Vatikan, pa je zbog toga dobio nadimak Zlatni Pop. Po završetku Drugog svjetskog rata Britanci i Amerikanci otvorili su sjeverne granice Jugoslavije za slobodan izlazak 80.000 ustaša. Za njih u Italiji su otvoreni izbjeglički logori. Draganović je od prvog dana krenuo u obilazak izbjeglih hrvatskih nacista. Posao Krunoslava Draganovića je bio da u masi prebjeglih ustaša pronađe visoke oficire i funkcionere, da za njih u Zavodu Sveti Jeronimo izradi nova dokumenta i da ih potom iz Italije i Austrije prebaci u Južnu Ameriku. Poslije rata zahvaljujući uticaju Vatikana i ustaško – hrvatskog Zavoda Sveti Jeronimo u Rimu, koji je još prije rata bio glavni centar ustaške emigracije u Italiji, a čiji je šef bio ustaški velečasnik Draganović, u Južnu Ameriku je pobjeglo na desetine hiljada ustaša i nacista. Pouzdano se zna da je organizovao bjekstvo hrvatskim ratnim zločincima Anti Paveliću i Andriji Artukoviću.

Ako su u početku Američke obaveštajne službe bile samo puki posmatrači Draganovićevog kanala, to se izmijenilo 1947. godine. Deklasifikovani izveštaj iz 1950. godine, detaljno objašnjava kako su se vodile operacije krijumčarenja ljudi u naredne 3 godine. Po tom izveštaju, Amerikanci su sami počeli da koriste Draganovićeve kanale kako bi evakuisali sopstvene “posjetioce”. Kako izveštaj kaže, to su bili: “posjetioci“ koji su bili u zarobljeništvu Kontraobaveštajne službe, kompletno procesuirani po direktivama i zahtjevima službe, a čije dalje zadržavanje u američkoj zoni u Austriji predstavlja bezbjedonosnu opsanost, budući da je sovjetska komanda uvidjela njihovo postojanje i lokaciju u američkoj zoni u Austriji te je zahtjevala njihovo momentalno prebacivanje u ruski zatvor”. To su bili ratni zarobljenici, naučnici i lica koje su Amerikanci bili u obavezi da predaju. Nisu to lako činili dijelom zbog vjerovanja da u Rusiji nikako neće dobiti fer suđenje, a dijelom jer su te naučnike mogli i sami iskoristiti i njihova znanja upotrijebiti za ojačanje svojih snaga. Dogovor sa Draganovićem je bio da se ti „posjetioci“ dovedu u Rim: “Draganović je dalje vodio postupak po njihovom dolasku u Rim, dobavljao im dokumenta, vize, pečate, uređivao dispoziciju kopnom ili morem i obavještavao komitete o njihovom naseljavanju u stranoj državi”. Američke obaveštajne službe su koristile ovaj način prebacivanja bitnih nacističkih naučnika i stratega u centre u Americi i zapošljavali. Najpoznatiji među izbjeglim nacistima i ustašama koji su koristili ove kanale bili su: Adolf Ajhman, Andrija Artuković, Ante Pavelić, Jozef Mengele…