Aleksandrija

Ljetopis, 4. jul 2019

Ime: Ljetopis 04.07.2019 (1798 Napoleon zauzeo Aleksandriju, 1855 rodjen Vlaho Bukovac); Opis: Ljetopis, 3. jul 2019 Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 4. jula 1798. godine Napoleon Bonaparta u pohodu na Egipat, tada tursku provinciju, zauzeo je Aleksandriju.

AleksandrijaNekada se govorilo da je Aleksandrija „dom pet rasa, u kome se priča pet jezika, sa tucetom religija“. To i sada važi, naravno, jedino što je udio arapskog jezika i muslimanske vjere veći nego što je to bio kada su se uskim ulicama Aleksandrije šetali Konstantin Kavafi, Darel i njegovi prijatelji. Aleksandrija, „amanet“ Aleksandra Makedonskog je i danas grad sa više duša, i nezaobilaznim arapskim „ukusom“. Malo je gradova na svijetu sa tako veličanstvenom, dugom i zanimljivom istorijom kao Aleksandrija. Ovaj prelijepi grad na obalama Sredozemnog mora osnovao je Aleksandar Veliki, daleke 331. godine prije Hrista, te je grad po njemu i dobio ime. Ali, još mnogo prije dolaska Aleksandra Velikog na ova područja, čuveni grčki pjesnik Homer sa oduševljenjem je pisao o ovim predjelima u svojoj Odiseji, a najviše o ostrvu Faros. Jedini ostaci praistorijske luke, koju Homer takođe pominje, nađeni su na obalama ostrva Faros, koji sada predstavlja poluostrvo Ras-El-Tin. Naspram ovog ostrva, na kopnenom dijelu Egipta, nalazilo se malo selo, utvrđeno baš na mjestu gde se danas nalazi Pompejev stub. Svjetionik u Aleksandriji je jedno od sedam svjetskih čuda koje je od početka korišćen u praktične svrhe. Ovaj svjetionik je omogućavao bezbjedan pristanak brodova u luku. Aleksandrijski svjetionik se nalazio na ostrvu Faros, nedaleko od grada Aleksandrije.

Kada je  Aleksandar Makedonski došao u Memfis, Egipćani su ga dočekali sa oduševljenjem, jer su mrzjeli vlast Persijanaca. Aleksandar Veliki je imao tada 25 godina, i već je bio proslavljeni osvajač, koji je započeo svoj dug put kroz Grčku, malu Aziju i Siriju, poražavajući i prosto čisteći sve grčke i persijske snage koje su mu se našle na putu. Imao je planove za mnogo duže putovanje do Persije, Centralne Azije i Indije. Ali, najprije je morao da posjeti oazu Siva i da se konsultuje sa proročanstvom Amona. Na svom putu ka oazi, Aleksandar Veliki je sa divljenjem posmatrao predio koji se nalazio između Mediteranskog mora i jezera Mareotis, kao i obližnje ostrvo. Naredio je da se tu osnuje grad koji će biti prijestonica te regije. Ova lokacija je bila idealna, jer se nalazila „u sredini“ Velike Grčke, naspram Mediteranskog mora, i ostatka Egipta. U to vrijeme Nil je bio povezan sa Crvenim morem jednim kanalom, pa je Aleksandrija mogla da služi i kao prolaz za Indijski okean. Plan grada napravio je grčki arhitekta Dinokrates, a spoljašnje zidove grada označio je sam Aleksandar Veliki. Grad je dobio ime po Aleksandru Velikom, iako je on odmah napustio grad i nije vidio nijednu građevinu koje je tu podignuta. Aleksandrija, rođena u vrijeme helenizma, praktično ni iz čega je izrasla u jedan od najvećih, ako ne i najveći grad na svijetu. Nijesu tu bili samo Grci i Italci, već takođe i Sirijci, Sicilijanci, i opet drugi, iz drugih zemalja – Etiopljani, Arapi, a takođe i Baktrijanci, Skiti, Persijanci. Do trenutka kada su Rimljani osvojili Egipat, Aleksandrija je već bila multietnički grad. Međutim, Oktavijan, novi rimski car, imao je loše uspomene na Aleksandriju, te je zajedno sa Kleopatrom i Markom Antonijom, osnovao novi grad, Nikopolj, neposredno pored Aleksandrije. Ovaj novi grad, koji se nalazio istočno od Aleksandrije, sada je njen dio, pod imenom El-Raml. Situacija se u gradu poboljšala kada su Rimljani prokopali Crvenomorski kanal, preteču današnjeg Sueckog. 642. godine Aleksandriju osvajaju Arapi. Arapi su odlučili da izgrade novu prijestonicu na Nilu, koja će postati današnji grad Al-Kahira, tj. Kairo. Grad još više gubi značaj posle Kolumbovih otkrića, stanovništvo se smanjuje i osiromašuje. Grad pada pod tursku vlast, korupcija cvjeta, nauka i kultura stagniraju. Napoleon Bonaparta je umarširao u ovaj legendarni grad zatekavši samo običnu varošicu. Jedino što je 5.000 Napoleonovih vojnika moglo da vidi u ovom tužnom gradu bile su ruševine, pješčane dine, i dva obeliska poznata kao „Kleopatrine igle“. Današnja Aleksandrija je i dalje kosmopolitski grad: njena populacija  najšarolikija je u Egiptu: osim Arapa, ovdje žive Jermeni, Grci, Italijani, Libanci, Maltežani, Sirijci, Englezi, Kopti.

 

  • Na današnji dan, 4.jula 1855. godine rođen je Vlaho Bukovac, slikar, akademik, član SANU.

Vlaho BukovacU mladosti je plovio, a zatim lutao po Sjevernoj i Južnoj Americi. U San Francisku je počeo amaterski da slika, a onda se vratio kući. Studira na  École des Beaux-Arts u klasi Aleksandra Kabanela. U pariskoj fazi uz predstavike akademizma Bukovac je stalno prisutan i često nagrađivan u Salonu. Crnogorski knjaz Nikola ga je odveo iz Pariza u Crnu Goru, na Cetinje. Nakon tema iz crnogorskog života, slijedi ciklus aktova. Kasnije kao renomirani portretista isključivo je izlagao portrete. Istovremeno je prožet impresionističkim strujanjima svog vremena. Nakon pariskih uspjeha, ušao je među englesku aristokratiju, za koju je naslikao više „odličnih“ portreta. Od 1880. godine radio je na srpskom dvoru Obrenovića u Beogradu kada se potpisuje ćirilicom. Vrlo je dobro još prvi put primljen na dvoru, o čemu je i pisao u svojim memoarima, pa je portretisao i Obrenoviće, ali i Karađorđeviće. Dolaskom u Zagreb 1893. godine postaje, cijele sledeće decenije centralna ličnost u umjetničkom životu grada. Okuplja mlade umjetnike i književnike, podstiče osnivanje ateljea, Umjetničkog paviljona. Bukovčevo djelovanje u Zagrebu, gde je predavao na Likovnoj akademiji, označava početak novog razdoblja u umjetnosti. Javnost Beograda imala je priliku da se upozna sa njegovim slikarstvom na Prvoj jugoslovenskog umjetničkoj izložbi 1904. godine. On je bio autor poznate istorijske slike „Blagovještenski sabor 1861. godine“, koju je zagrebački trgovac Petar Nikolić umnožio kao litografiju i prodavao. Od 1903. godine postaje profesor slikanja na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu gdje počinje da živi i gdje razrađuje prepoznatljivi poentilistički stil slikanja, sa kratkim, isprekidanim potezima četke i sitnim ili krupnijim tačkastim mrljama. U ljeto 1901. godine završio je u Smederevu, portrete kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage. Uradio je veliku sliku „Karneval“, na kojoj se nalazi oko sedamdeset osoba. Taj rad je poklonio Društvu „Epidaur“ u Cavtatu. Kada se odazvao pozivu kralja Milana Obrenovića, a zapravo po želji kraljice Natalije da joj baš on uradi portret, Bukovac napušta Francusku i u knjizi piše kako se predstavio kraljici: „Ja nijesam Francuz, ja sam rodom iz Dubrovnika, odnosno iz Cavtata, moj je jezik srpski, naime taj isti, kojim se govori u Beogradu.“ O njegovom nacionalnom oduševljenju dok je boravio u Srbiji svjedoče njegove riječi: „Topio sam se od miline, slušajući u tako otmenom krugu svoj maternji jezik, taj slatki i krasni jezik, od koga se u tuđini bijah gotovo sasvim odvikao! Bio sam ponosan što je to moj narod — hrabar i bistar narod, koji je, eto, u ime Boga, zakoračio na put slobode i civilizacije.“ Početkom 1884. godine izabran je za dopisnog člana Srpskog učenog društva, a 1892. godine i za počasnog člana Srpske kraljevske akademije. 1919. godine postaje počasni član Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti. Umro je po povratku u Prag i tamo je ostalo mnogo njegovih radova.