Ugo Caves

Ljetopis, 5. mart 2019

Ime: Ljetopis 05.03.2019 (2010 umrla Herta Hass, 2013 umro Ugo Cavez); Opis: Ljetopis, 5. mart Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 5. marta 2013. godine u 59. godini umro je predsjednik Venecuele Ugo Čaves, žestoki protivnik politike SAD i prijatelj kubanskog vođe Fidela Kastra. Nakon dolaska na vlast 1998. godine pokrenuo je socijalne programe i izgradnju zdravstvenih centara za siromašne, uključujući i iskorjenjivanje nepismenosti. Njegov samovoljni stil nacionalizacije zemlje, banaka i najjačih kompanija, i često surov odnos prema protivnicima, kritičari su smatrali diktatorskim potezima, dok je u očima pristalica važio za hrabrog i harizmatičnog vođu.

Ugo CavesSa 44 godine, postao je najmlađi veneculeanski predsjednik u istoriji. „Vi ste budući vlasnici Venecuele“ – obratio se narodu u trijumfalnom govoru. Prvi njegov potez bila je promjena Ustava, za koju je dobio najširu podršku: na referendumu u decembru iste godine, 75 odsto glasača podržalo je novu verziju najvišeg pravnog akta. Promjene su bile suštinske: naziv zemlje promijenjen je u Bolivarska Republika Venecuela, uticaj partija je umanjen, predsjedničkki mandat produžen sa pet na šest godina, a skupština je postala jednodomna. Vršeći političke reforme, stekao je apsolutnu vlast, koju je iskoristio za korjenite socijalne i ekonomske reforme koje je obećavao godinama unazad: donio je set zakona koji su iz temelja protresli ekonomiju. Najvažniji od tih zakona je onaj kojim je podržavljena kompanija koja upravlja nepresušnim naftnim resursima Venecuele – stavljena je pod kontrolu Ministarstva energetike. Što se unutrašnjih prilika tiče, od svih novih zakona najžešće reakcije je izazvala zemljoposjednička reforma. Do tada, skoro 70 odsto obradivih površina u Venecueli nalazilo se u rukama bogate manjine, koja je činila tri procenta stanovništva, a nacionalno istraživanje pokazalo je da se od te zemlje obrađuje samo četiri odsto. Čavezov zakon naložio je da zemlja koja se ne obrađuje mora da bude dodijeljena siromašnim farmerima, što je uznemirilo i razbijesnilo bogatašku klasu. Čavez je i prije nego što je postao predsjednik, a pogotovo od kada je stupio na dužnost, neprestano bio u ratu sa imućnima. Nije birao riječi kad je govorio o venecuelanskim bogatašima. Prema siromašnim slojevima bio je izdašan, kako je i obećavao: radnička udruženja okupljao je u jedinstven sindikat, dok je naftne prihode skoro potpuno usmjerio ka socijalnim programima. Između ostalog, sproveo je akciju masovnog opismenjavanja stanovništva, zatim izgradnju puteva u ruralnim sredinama, a posebno je vodio računa o zdravstvu: pored toga što je osnovao mnogobrojne klinike dostupne svima, u svojevrsnoj zdravstvenoj misiji okupio je preko 10.000 ljekara koje je poslao u zaostale krajeve države, u kojima prije toga uopšte nije bilo medicinskih službi.
Nezadovoljni bogataši su se udružili sa opozicijom, a vrlo je vjerovatno da je njihove tadašnje aktivnosti pomagala i vlada SAD, kojoj nikako nije odgovaralo Čavezovo nacionalizovanje naftnih resursa. U Karakasu su počeli veliki ulični protesti, iza kojih je stajala i venecuelanska vojska. Nasilne demonstracije prerasle su u pravi ratni okršaj između protestanata i vojne policije sa jedne strane, i nacionalne garde odane Čavezu s druge strane. Protesti su postajali sve žešći, a onda je u aprilu pala i krv. Bilans nemira bio je najmanje 17 mrtvih i više stotina povrijeđenih, što je Čavezu bio signal da mora da se povuče. Dvanaestog aprila podneo je ostavku, a predsjednikovanje državom preuzeo je Pedro Karmona Estanga, čelnik Veneculeanske poslovne federacije „Fedekamaras“, koja je i rukovodila protestima i stavila Čaveza u pritvor.

Ipak, koliko god njegova opozicija bila masovna, oni koji su ga podržavali ipak su bili brojniji. Odmah za ovim događajima, na ulice su izašle Čavezove pristalice, zahtijevajući povratak El Komandantea na vlast. Poslije samo dva dana, Estanga je bio prinuđen da napusti položaj na koji se vraća Čavez.

Spoljnu politiku Uga Čaveza, po kojoj je i najpoznatiji u svijetu, karakteriše oštro protivljenje američkom imperijalizmu. To protivljenje nikako ne ide na račun humanosti: kad je uragan Katrina opustošio SAD krajem 2005. godine, Čavezova vlada bila je prva koja pritekla u pomoć sjevernoameričkoj braći, kako je rekao Čavez i poslala u Ameriku tone hrane, ljekova, vode i benzina. Čavez je razvio vrlo bliske odnose sa Kubom Fidela Kastra i Rusijom Vladimira Putina.

 

  • Na današnji dan, 5. marta 2010. godine u Beogradu je, u 96. godini, umrla bivša supruga Josipa Broza Herta Has.

Herta HasBroza je upoznala 1937. godine tokom jednog od njegovih boravaka u Parizu koji je bio centar španskih dobrovoljaca, kada je kao kurirka iz Zagreba donijela falsifikovane pasoše za španske borce. U tom braku, koji je trajao do početka Drugog svjetskog rata, rođen je Aleksandar Miša Broz. Njihova vanbračna veza trajala samo do 1941. godine i početka Drugog svjetskog rata. Broz je u maju 1941. godine otputovao u Beograd a Herta Has je ostala u Zagrebu u poodmakloj trudnoći, a nekoliko dana poslije Brozovog odlaska rodila je sina Mišu. Herta Has je 1943. godine, posle Martovskih pregovora, razmijenjena za grupu nemačkih stručnjaka zarobljenih u Bosni. Poslije razmjene kratko vrijeme je provela u Vrhovnom štabu NOV, a potom je otišla u Sloveniju gdje je ostala do kraja rata.

Uvertira pregovorima desila se 4. marta 1943. godine, kada su u jeku bitke na Neretvi, partizani zarobili njemačkog majora Artura Štrekera i odlučili da zbog teške situacije na ratištu iskoriste to zarobljavanje za kontakt i pregovore sa Njemcima. Vrhovna komanda njemačkih trupa u Zagrebu je prihvatila pregovore o razmjeni zarobljenika. Popović (čiji je identitet Njemcima bio poznat), Đilas i Velebit (koji su bili pod pseudonimima) su iz Prozora odvedeni u Gornji Vakuf gdje su otpočeli pregovore sa generalom Dipoldom, komandantom 717. divizije. Velebit je Dipoldu predstavio teme o kojima je došao da pregovara, Međutim, general Dipold je partizanskim emisarima rekao da on nema ovlaštenja da pregovara sa njima i uputio ih je na svoje nadređene u Sarajevu i Zagrebu.

Generalu Aleksanderu Leru je stigla sljedeća poruka od partizana: ”Oni izjavljuju da se ne bore protiv hrvatske države, Ni protiv Njemaca, već isključivo protiv četnika. Oni su spremni da sa oružjem u ruci istupe protiv svakog neprijatelja na kojeg mi ukažemo, pa isto tako i protiv Engleza prilikom iskrcavanja“. Naime, 1943. godine se realno očekivao desant zapadnih saveznika u Dalmaciju. U strahu da će iskrcavanje saveznika značiti i razoružavanje partizanskog pokreta, Josip Broz se odlučio na pregovore sa Njemcima jer su zapadni saveznici tada još uvijek podržavali Vladu u Londonu i Jugoslovensku vojsku u otadžbini, odnosno četnike Draže Mihailovića. U Gornjem vakufu je sastavljen memorandum u kojem su, osim razmjene zarobljenika i primirja, naveli i dvije interesantne tačke. Treću, gdje je se tražio prekid neprijateljstava, priznanje NOVJ kao zvanične strane u ratu i podjela teritorije na interesne zone. U četvrtoj tački Memoranduma stoji da Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije smatra četnike glavnim neprijateljima. Poslije predaje Memoranduma, partizanska delegacija je ostala u Gornjem Vakufu da čeka njemački odgovor. Kako do 14. marta partizanskoj delegaciji nije saopšten njemački odgovor, Koča Popović je odlučio da se vrati u svoju diviziju dok su Đilas i Velebit odvedeni u Sarajevo. U Sarajevu je njemačka strana prihvatila razmjenu zarobljenika i tada je 25 njemačkih zarobljenika razmjenjeno za zarobljene partizanske rukovodioce i aktiviste uključujući i Hertu Has, suprugu Josipa Broza. Njemci su tada tražili da partizani u Slavoniji obustave akcije na pruzi Beograd-Zagreb dok je Tito (kojem je Đilas 17. marta prenio dosadašnje rezultate pregovora) tražio da Njemci prekinu ofanzivu, što se nakon toga i desilo. Poslije toga su uslijedili susreti i pregovori u Zagrebu. U Zagrebu, u hotelu Esplanada, oni su vođeni između njemačkog opunomoćenog generala u Hrvatskoj, Gleza fon Horstenaua i Đilasa i Velebita sa partizanske strane. Prvo je u Zagreb iz Sarajeva doletio Vladimir Velebit (pod pseudonimom Vladimir Petrović). Dozvoljeno mu je da pod njemačkom pratnjom šeta Zagrebom i tada su Njemci otkrili njegov pravi identitet nakon čega mu je bilo dozvoljeno da posjeti svoju porodicu. Đilas je (pod pseudonimom Miloš Marković) u njemačkoj pratnji preko Konjica došao u Sarajevo, a potom odletio u Zagreb na pregovore.
Na sastancima u Zagrebu Velebit i Đilas su izjavili sledeće: „…mi nemamo nikakvog razloga za ratovanje protiv njemačke vojske, niti za izazivanje štete njemačkim interesima u cijeloj državi, bilo da su vojne ili ekonomske prirode. Za to ne zahtijevamo nikakvu protivuslugu. Treba samo da nam omogućite priliku da se borimo protiv četnika i mi ćemo ih likvidirati“. Sastancima su prisustvovali i predstavnici vlasti NDH, što su Đilas i Velebit negirali u svojim memoarima.