Blazo Boskovic

Ljetopis, 8. oktobar 2019. godine

Ime: Ljetopis 08.10.2019 (1912 Blazo Boskovic, 1931 Dragoslav Srejovic); Opis: Ljetopis, 8. oktobar Tip: audio/mpeg

Na današnji dan, 8. oktobra 1912. godine poginuo je poznati bjelopavlićki junak Blažo Bošković, brigadir crnogorske vojske, perjanik, perjanički kapetan i komandant Bjelopavlićke brigade i Druge divizije.

Blazo BoskovicRođen je u Orjoj Luci kod Danilovgrada. Već kao šesnaestogodišnjak, bio je dobrovoljac u Crnogorsko-osmanskom ratu 1876–78. Godine. Pred Prvi balkanski rat postavljen je za komandanta Zetskog odreda za operacije oko Skadra, ali je ubrzo poslije njega na to mjesto postavljen prijestolonaslednik Danilo. Život je izgubio početkom Prvog balkanskog rata, komandujući glavnom kolonom koja je imala cilj da osvoji glavni dio turskih položaja kod Dečića (Fundina). Način na koji je poginuo nije razjašnjen. Pogibija Blaža Boškovića spada u najkontroverznije momente crnogorske prošlosti. Naime, stradao je prvog dana Prvog balkanskog rata, uoči napada na Skadar. Kako? To, zvanično, niko ne zna. Vojvoda Božo Petrović, blizak rođak kralja Nikole,  bio je prvi zagovornik teorije „samoubistva“. Po njegovim riječima, zapisanim negdje oko 1920. godine, poslije sastanka crnogorskog Ratnog savjeta, na kome je brigadir Blažo Bošković postavljen za komandanta Zetskog odreda,  vojvoda je razgovarao sa Kraljem i zamjerio mu da nije pravilno uradio što nijedan od njegovih sinova nema neki visoki komandni položaj. Navodno je vojvoda Božo predložio kralju da za komandanta Zetskog odreda postavi prijestolonaslednika Danila. Kralj se opirao, jer je brigadir Bošković već bio imenovan, ali je na vojvodino navaljivanje popustio i preinačio odluku Savjeta. Sjutradan je kralj pozvao Danila i saopštio mu da treba da preuzme komandu Zetskog odreda, a brigadir Bošković da se vrati na dužnost komandanta Druge divizije. Danilo, međutim, nije odmah pošao za Podgoricu, nego dan kasnije. Pošto je Blažo Bošković već primio dužnost komandanta odreda, ova izmjena ga je ozbiljno pogodila. On je otputovao u štab Druge divizije prije Danilovog dolaska u Podgoricu, i kada ga je ovaj kasnije pozvao u svoj štab, nije htio da dođe. A kada je poslije svega toga propao plan o blagovremenom obuhvatu Dečića, Bošković to navodno nije mogao da podnese i izvršio je samoubistvo. Mnogi osporavaju ovaj scenario. Postoje podaci da su se Bošković i mlađi Nikolin sin, princ Petar, nešto svađali oko komande, i neki će u Petrovoj sujeti vidjeti „naređenje“ mladoga princa da Boškovića ubiju. Brigadir Bošković poginuo je poslije obilaska položaja na kome je trebalo sjutradan njegova divizija da izvede borbene operacije. Poginuo je u neposrednoj blizini šatora princa Petra i sahranjen je tajno, bez vojnih počasti i sveštenika. Činjenice su da je Blažo Bošković odavao lik najboljeg komandanta u crnogorskoj vojsci poslije Janka Vukotića, da je bio omiljen i cijenjen među vojnicima, raspolagao najjačim vezama i glasom svoga autoriteta u Sjevernoj Albaniji, da je bio namjeran da ubrza marš na Skadar znajući da tih dana u Skadru nema više od četiri-pet tabora turske vojske, niti ikakvih utvrđenja za jaku odbranu, da u tim danima još nije bilo pokrenuto pitanje Albanije kod velikih sila i da je promjenom komandanta teško povrijeđena čast jednog uglednog Crnogorca.

 

Na današnji dan, 8. oktobra 1931. godine rođen je  Dragoslav Srejović, srpski arheolog i akademik.

Dragoslav SrejovicKada se jednog dana bude pisala istorija arheologije kod Srba, centralno mjesto zauzeće nesumljivo vrsni arheolog , kulturni antropolog, profesor univerziteta i akademik, profesor Dragoslav Srejović. Traganje za starim svijetom i dalekim civilizacijama dovelo ga je do velikih otkrića i do otkopavanja arheoloških nalazišta kao što su: praistorijska kultura Lepenskog Vira na Dunavu i carska rimska palata Romulijana u Gamzigradu. On nije bio samo arheolog koji je iskopavao materijalne dokaze o postojanju davnih ljudskih civilizacija, on je pokušavao da to davno vrijeme prije svega razumije. Dragoslav Srejović govorio je da je „arheologija u stvari priča o izgubljenim saznanjima koje treba izučiti na umjetnički način“, te da je ono „što mi poimence pamtimo i učimo, samo mali odsječak ljudskog trajanja“. Rukovodio je arheološkim iskopavanjima 67 praistorijskih i antičkih lokaliteta u Srbiji, Bosni i Crnoj Gori (Duklja, Srebrenica, Lepenski Vir, Vlasac, Divostin, Gamzigrad, Šarkamen i dr.). Objavio je više od 200 radova u zemlji i inostranstvu. Bio je direktor Galerije SANU, a potpredsjednik SANU od 1994. godine. Svoj život, emocije i stvaralačku energiju okrenuo je u potpunosti svojoj velikoj ljubavi – arheologiji. Srejović koristi svo raspoloživo vrijeme za obogaćivanje svog znanja, učestvuje u arheološkim iskopavanjima i objavljuje zapažene članke različite tematike. Skoro svaka nova knjiga iz istorije, psihologije, filozofije, sociologije, istorije umjetnosti, etnologije, religije, iz književnosti, zaokupljala njegovu pažnju i njegovo vrijeme. Nevjerovatnom energijom, intelektom i posvećenošću uspijevao da je sve uskladi, da sve to pročita, apsorbuje i ugradi u svoju misao, a da ne propusti ni pozorišne i operske predstave, balet, filmove, značajne izložbe. Bio je pasionirani čitalac. U njegovoj ličnoj biblioteci na stranicama Borhesove „Izabrane pjesme“ Srejović je na margini pjesme „Čitalac“ označio stihove: „Neka se drugi hvališu stranicama koje su napisali ja se gordim onima koje sam pročitao“. Stih koji toliko puno govori o njemu samom. Jedno senzacionalno otkriće koje je umalo zbrisano sa lica zemlje donijelo je njemu i čitavoj tadašnjoj jugoslovenskoj arheologiji ogroman međunarodni publicitet i priznanje. Iskopavanja koja je vodio 1964. godine iznijela su na svjetlost dana kulturu Lepenskog Vira iz paleolitskog perioda, sa najstarijom monumentalnom skulpturom u Evropi i ljudskom naseobinom. Govoreći kasnije o svom otkriću on je pisao: “Lepenski Vir. Pazite, svi su navalili na Đerdap prije mene, razgrabili glavne lokalitete, a meni ostavili neki mali; mislili su da će me mrziti da tu kopam. A tu otkrijem najstariju monumentalnu kamenu skulpturu svijeta. To je stvarno nešto nevjerovatno… Meni je jedan čuveni mađarski antropolog, koji je proučavao kosti Lepenskog Vira rekao da ga moje tjeme i to što skoro nemam vrat podsjeća na ljude iz Lepenskog Vira…”.Sledeće veliko otkriće bila je carska rimska palata Romulijana u Gamzigradu gdje je rukovodio arheološkim iskopavanjima u periodu od 1970. do 1996. godine. Srejović je naučno rasvijetlio postojanje utvrđene carske palate čime je srušio ranije zablude o karakteru i ulozi Romulijane. Palatu i cijeli kompleks je objasnio kao sakralnu cjelinu, mjesto počinka imperatora Galerija, mjesto gdje je obavljena apoteoza njegove majke Romule. Svjedoci kažu da su poslednje riječi arheologa Dragoslava Srejovića, između ostalih bile: „Ne dozvolite da se Romulijana, bogata škrinja koja blista u svojoj veličanstvenoj usamljenosti – pretvori u zmijarnik“. Danas se carska palata Feliks Romulijane nalazi na UNESKO listi svjetske baštine. Srejović je dao nimalo ružičastu prognozu budućnosti čovječanstva: „…čovjek će ostati onakav kakav je danas, a kakav je bio i u prošlosti: biće nagona i instikta, u većoj ili manjoj mjeri divlje, spremno na sve kad je u pitanju njegova egzistencija. Nikada se neće ostvariti njegovi snovi o slobodi, pravdi i jednakosti, nikada neće postojati jedan stil života, jedan način mišljenja i ponašanja, vjere ili ideologija podjednako dobrih za sve pojedince, zajednice, narode i čovječanstvo u cjelini… Na sreću, ljudi će, kao i do sada, voleti i mrziti, rađati se i umirati, ratovati i miriti se. Pokazaće se kao što je prošlost mnogo puta potvrdila, da se svaki usrećitelj ljudi prije ili poslije preobražava u njihovog najvećeg unesrećitelja, da su sve ideologije više porušile nego što su izgradile, da moramo nazadovati da bi smo napredovali i razarati da bi smo iznova gradili. To su poruke prošlosti za našu sjutrašnjicu, a i za našu dalju budućnost.“