Crna Gora 1913

Ljetopis, 9 novembar 2018

Ime: 09.11.2018 Ljetopis (1913 kralj Nikola uputio proglas, 1989 srusen Berlinski zid); Opis: Ljetopis, 9 novembar Tip: audio/mpeg
  • 9 novembra 1913. godine, na kraju Drugog balkanskog rata kralj Nikola je uputio proglas narodu Crne Gore u kojem je, nakon teritorijalnog proširenja Kraljevine i definisanja njenih novih granica, izrazio zadovoljstvo nastalim stanjem.

Poslije završetka balkanskih ratova, na međunarodnoj konferenciji iscrtane su nove granice na Balkanu. Crnoj Gori je oduzet Skadar ali u njenom sastavu su ušli gradovi: Bijelo Polje, Mojkovac, Berane, Pljevlja, Rožaje, Gusinje, Plav, Đakovica i Peć.

 

GOVOR POVODOM PRISAJEDINJENJA OSLOBOĐENIH KRAJEVA MATICI ZEMLJI

Crna Gora 1913Hvala Bogu i pregalaštvu savezničkih vojska, na Balkanu je stvoreno novo, bolje i srećnije stanje. Balkanski narodi oslobođeni su ropstva i našli su se u kolu svoje braće i plemenika. Hrabre vojske dviju srpskih kralevina – Crne Gore i Srbije, u junačkom poletu srušile su pregradu, koja ne vjekovima razdvajaše a bratskim zagrljajem na Pljevljima, kod Sjenice i na Ćakovici objavile cijelom svijetu da je Srpstvo na jugoistoku Balkana oslobođeno.

Tako zagrljene srpske vojske branile su i odbranile srpske tekovine u Maćedoniji od nelojalnih prohtjeva našeg četvrtog saveznika – Bugarske, kao i naše stare pune slave i veličine spomenike u Staroj Srbiji od najezde zavedenih Arnauta.

Poslije svega toga – poslije pune godine borbe i junačkih podviga srpskih – pristupilo se razgraničenju među dvjema srpskim kraljevinama, koje je sada bratskim sporazumom dovršeno, te ovim proglašavam prisajedinjenje kraljevini Crnoj Gori svih osvojenih oblasti u granicama koje su određene:

Prema kraljevini Srbiji ugovorom o razgraničenju, zaključenom u Beogradu;

prema Arbaniji riješenjem Ambasadorske konferencije u Londonu do konačnog razgraničenja, koje će izvršiti naročita komisija;

prema Bosni i Hercegovini dosadašnjom granicom.

Objavljujući ovaj radosni čin mome dragom narodu, dužnost nam je da se na prvom mjestu s pijetetom poklonimo grobovima naših vitezova, koji krv svoju proliše i život svoj dadoše za braću svoju, i da odamo hvalu i priznanje preteklim našim herojima koji će, uvjereni smo, sa isto toliko pregalaštva i požrtvovanja čuvati naše tekovine. Te tekovine, iako nijesu srazmjerne našim žrtvama, iako smo morali napustiti naš starodrevni Skadar i zauzeto Primorje u interesu evropskog mira, a pod pritiskom evropske sile, opet su znatne da možemo s pouzdanjem vjerovati u sjajnu budućnost,

Budućnost naša od nas zavisi.

Potreban nam je složan rad i red.

Ja sam uvjeren da će moji novi podanici biti elemenat mira i rada i da će, prelazeći preko sviju zabluda i razdora, koje strana vladavina među njih unese, ruku pod ruku sa braćom iz starih granica Crne Gore biti nadahnuti jednom istom idejom – idejom sreće i veličine mile ni domovine Crne Gore.

Ja i moja Vlada uložićemo sve svoje staranje da im osiguramo ličnu imovnu bezbjednost, dobro sudstvo, savremeno školstvo i stvorimo uslove bolje budućnosti po svim granama privrede.

Sloboda vjere i savjesti biće svakome najstrožije poštovana i čuvana. To im garantuju moji lični osjećaji i tradicionalno načelo mojega doma: “Brat je mio koje vjere bio”.

Mojim podanicima rimokatolicima, pored duha široke vjerske snošljivosti, kojim je Crna Gora vazda prožeta, i konkordat sa sv. Rimskom Stolicom jamči potpunu slobodu savjesti. Oni će uz braću pravoslavnu i muslimane 6iti jak član narodne ni zajednice i osnov snage naše države.

Pripadnici Islama imaće u meni i mojim vlastima stalnu zaštitu. Oni će isto tako biti vjerni sinovi otadžbine kao i branitelji svoje vjere.

Dok se zakonskim putem uprave novih prisajedinjenih oblasti ne utvrde, njima će se upravljati prema mojim uredbama i rješenjima moje vlade o primjenjivanju pojedinih postojećih zakona.

Šaljući moj vladarski pozdrav svima mojim milim podanicima, molim Svemogućega da ih zakrili svojom neizmjernom milošću.

Živjeli moji dragi i vjerni podanici!

Nikola, s. r.

Cetinje, 9/22. XI 1913.

 

  • 9. novembra 1989. godine istočnonjemačke vlasti su ukinule zabranu prelaska iz istočnog u zapadni dio Njemačke i isto veče hiljade građana okupilo se i otpočelo rušenje Berlinskog zida.

Berlinski ZidNjemačka je nakon Drugog svetskog rata bila podijeljena na četiri okupacione zone. Prijestonica Berlin, potpuno okružena sovjetskom zonom, kao sjedište Savezničkog kontrolnog vijeća i sama je bila podijeljena na četiri okupacione zone, a sovjetski sektor bio je daleko najveći. Iako su Saveznici namjeravali da zajednički upravljaju Nemačkom u granicama iz 1947. godine, početak hladnoratovskih tenzija doveo je do toga da se francuska, britanska i američka zona 1949. ujedine u Saveznu Republiku Nemačku, isključivši sovjetsku zonu, koja je iste godine postala Nemačka Demokratska Republika. Tako je Saveznicima pripao zapadni dio Berlina, a Sovjetima istočni dio. Granica između Istočne i Zapadne Nemačke zatvorena je 1952. godine, dok je jedino u Berlinu ostala otvorena. Ideju o izgradnji zida iznijela je istočnonjemačka administracija a odobrio ju je sovjetski lider Nikita Hruščov. Zid je sagrađen sa namjerom da se zaustavi odliv radnika i popravi ekonomski bilans koji je bio povezan sa dnevnom migracijom velikog broja profesionalnih i kvalifikovanih radnika između Istočnog i Zapadnog Berlina, kao i da se spriječe bjekstva koja su imala političke i ekonomske posledice po Istočni Berlin. Zid je efikasno smanjio emigraciju sa 2,5 miliona između 1949. i 1961. na 5000 između 1962. i 1989. godine.

Izgradnja Berlinskog zida počela je 1961. godine i odvijala se u četiri odvojene faze:

1) prvobitna žičana ograda,
2) poboljšana žičana ograda,
3) betonski zid (1965–1975),
4) pogranični zid (1975–1989).

Zid je bio dugačak 155 km, a gradili su ga istočnonjemački vojnici i radnici. Zid je fizički podijelio grad i kompletno okružio Zapadni Berlin. Postojalo je osam graničnih prelaza između Istočnog i Zapadnog Berlina koji su omogućavali prelazak zapadnonemačkih građana, državljana Zapada i savezničkog osoblja u Istočni Berlin, odnosno istočnonemačkih građana u Zapadni Berlin, pod uslovom da su imali specijalne dozvole. Dana 9. novembra 1989. godine počelo je rušenje Berlinskog zida, koji je 28 godina bio simbol podijele Evrope poslije Drugog svjetskog rata i ideološko-političke i vojne konfrontacije Istoka i Zapada.