Srpska pravoslavna crkva Mitropolija crnogorsko-primorska, Uprava manastira Morača u nedjelju, 20. oktobra, organizuje proslavu povodom 450 godina obnove manastira i fresaka.
Svetu arhijerejsku liturgiju služiće više više arhijereja naše pomjesne Crkve, kao i drugih pravoslavnih crkava, sa početkom u 9 časova.
U nastavku sabranja biće upriličen bogat kulturno-umjetnički program i trpeza ljubavi.
Blaženopočivši Mitropolit Amfilohije, koji je tokom cijelog svog života u srcu nosio uspomene na djetinjstvo i odrastanje uz manastir Moraču i đačke dane u manastirskoj školi, govorio je da je Morača jedna od najznačajnijih srednjovjekovnih svetinja: Sa kontinuitetom sabira u sebe vremena i vjekove, istoriju, narodnu dušu, svjedočanstvo je onoga što smo bili i što smo kroz vjekove Bogu prinosili na dar i onoga što ćemo ostaviti za buduća pokoljenja. Iako je prošao kroz mnoga raspeća, ostao je neuništiv i neizbrisiv zahvaljujući prisutnosti Božije sile.
Manastir Moraču je podigao 1251/1252. ljeta Gospodnjeg knez Stefan, sin Vukanov, a unuk Stefana Nemanje, osnivača srpske srednjovjekovne dinastije. Ubrzo, oko 1260. godine, crkva posvećena Uspenju Bogorodice bila je živopisana.
Sačuvano je predanje da je ovaj sveti hram osijan svijetlošću još prije nego što je nastao tako što je knez Stefan Nemanjić jednom prilikom vidio da noću pada nebeska svijetlost i da se pale svijeće na kruškovom panju u bujnome lugu. On je u tome prepoznao Božje znamenje i nadahnut Duhom Svetim počeo je tu, na obali Morače, da zida svoju zadužbinu. Blagovremeno je završio i ukrasio, a na onom mjestu gdje je padala svijetlost, gdje je bio panj, postavljena je sveta trpeza hrama.
Iako zaštićenu prirodnim barijerama, Turci su crkvu, na početku XVI vijeka, poharali, skinuli olovni krov i zapalili krovnu konstrukciju. U periodu zapustjelosti, nepovratno je uništen prvobitnn živopis, osim u prostoru đakonikona. Nastojanjem igumana Tome i kneza Vučića Vučetića, iz Rovaca, crkva je obnovljena i ponovo naslikana 1574. godine. Otada, pa za sljedeće stoljeće, u Morači se preduzimaju mnogi umjetnički poduhvati, koji od kraja XVII vijeka polako jenjavaju. Tokom XVIII vijeka manastir je u središtu ogorčenih borbi Moračana i okolnih plemena protiv Turaka, da bi 1820. ušao u sastav slobodne Crne Gore.
Od prvobitne nemanjićke građevine ostala je arhitektura ovoga svetoga hrama i najljepše freske, a moračka freska Svetoga proroka Ilije je jedna od najljepših fresaka ovoga svetitelja i proroka. I nije slučajno, jer Sveti prorok Ilija, kao narodni vođa i duhom Božjim prosvećen, djelovao je vijekovima prije Hrista, ali i vjekovima poslije Hrista, i nastanio se ovdje u manastiru Morači da nadahnjuje i monahe i igumane i dobrotvore i priložnike. Slava ovoga prvobitnoga hrama sijala je preko 200 godina, ali je privremeno bila zamračena u vrijeme turske okupacije. Međutim, poslije obnove Pećke patrijaršije, obnovi se i manastir Morača. Bog dade igumana Tomu i kneza Vukića, koji obnoviše ovu svetinju, obnoviše nemanjićko ktitorstvo i stvaralački duh, duh slobode, vjere i ljubavi uliše u sve njihove potomke do dana današnjega.
Moračka svetinja je kroz vjekove živjela punim životom, stvarala i svijetlila svome narodu i u vrijeme turskoga iga, zahvaljujući i trudovima njenih igumana i monaha, ali i pažnji i zastupništvu Pećkih patrijaraha, koji su ovdje redovno dolazili i pomagali. Manastir Morača, kao što i priliči, bila je veliki oslonac Pećke patrijaršije, odnosno Srpske pravoslavne crkve i u njenoj prošlosti, ali i danas, a tako će biti, daće Bog, i ubuduće. Ovo je bilo saborno mjesto ne samo monaha i srpskih arhijereja, nego i velikih znamenitih srpskih umjetnika, freskopisaca i književnika, kao što je ikonopisac pop Strahinja Budimljanin, koji je početkom 17. vijeka naslikao čudesnu fresku Premudrost Božju kao Hrista sa sedam darova Svetoga Duha. Ovo su riječi Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija ,izgovorene 2022. godine na proslavi jubileja 770 godina od osnivanja manastira Morače, koje na najbolji način oslikavaju dugovjekovnu istoriju ove nemanjićke svetinje koja ove godine obilježava 450 godina obnove manastira i fresaka.
Hram Uspenja Presvete Bogorodice podignut je 1252. godine, o čemu govori uklesani natpis na nadvratniku glavnog portala.Hram je jednobrodno zdanje sa kupolom i prostranom pripratom sa zapadne strane. Na bočnim stranama glavnog dijela hrama ističu se pjevnički prostori, a uz sjeverni zid priprate sagrađena je istovremeno manja crkvica – paraklis posvećen Sv. arhiđakonu Stefanu. Sa istočne strane hram se završava polukružnom apsidom, a uz središnji dio oltara nalaze se odijeljeni prostori proskomidije i đakonikona. Dok je unutrašnji prostor hrama podređen potrebama pravoslavnog bogosluženja, u spoljašnjem izgledu zapažaju se mnoge osobenosti romaničkog graditeljstva (portali, prozori, krovni vijenac). Crkva je dugačka 22, a široka 13 m. Hram je zidan od sitnih kvadera sige, preko kojih je nanesen malter. Po razuđenosta unutrašnjeg prostora, Morača pripada spomenicima raške škole, kojima je uzor bila Žiča.
U ovom svetom hramu nalazi se sarkofag u kojem počivaju mošti kneza Stefana Vukanovog Nemanjića, ktitora svete obitelji ove.
O umjetničkim vrijednostima Hrama Uspenja Presvete Bogorodice dr Sreten Petković, u publikaciji „Manastir Morača“ (Beograd, 2003), zapisao je sljedeće:
Skulptura
Po umjetničkoj vrijednosti skulptura moračkog glavnog hrama zaostaje za arhitekturom. Dva portala – na ulazu i drugi između priprate i naosa – lijepo su klesana, kao i dva dvodjelna prozora, što je znak zanatskog iskustva njenih majstora. Figuralnim predstavama nevješto je ukrašen samo glavni, spoljašnji portal. Na njemu su prikazani u reljefu Raspeće Hristovo i Bogorodica sa Hristom, što je simbolična predstava početka i kraja Hristovog ovozemaljskog života. U unutrašnjosti hrama skulptorska ostvarenja vrijedna pažnje su episkopski presto u oltaru i kameni sarkofag ktitora Stefana u naosu hrama. Ljepotom i skladnošću se ističe episkopski presto, čije su bočne strane ukrašene reljefima fantastičnih životinja – grifona.
Slikarstvo
Freske iz XIII vijeka
Prvobitne freske iz sredine XIII vijeka očuvane su djelimično samo u južnom dijelu oltarskog prostora – đakonikonu koji je bio posvećen proroku Iliji. Na tri zidne površine prikazan je život proroka Ilije u jedanaest scena, počev od njegovog rođenja do vaznesenja na nebo. Na istočnom zidu naslikana je Bogorodica sa Hristom, Blagovijesti i Deizis – Hristos kome se obraćaju Bogorodica i Jovan Preteča. Ove freske se ubrajaju u znamenita djela srpskog srednjovjekovnog slikarstva. Anonimni majstori, najvjerovatnije domaći, posjedovali su snažno osjećanje za monumentalnost i skladna kompoziciona rješenja. Pojedini likovi lijepih proporcija zrače bogatim unutrašnjim životom. Freskama posebnu vrijednost daje prefinjeni kolorit u kome preovlađuju hladniji tonovi. Kao posebno uspjela ostvarenja pamte se scene Sveti Ilija u pustinji i Sveti Ilija i udovica iz Sarepta. Još dvije manje freske u lunetama iznad portala pripadaju XIII vijeku. Na obijema su prikazane Bogorodica sa Hristom sa po dva anđela.
Zidne slike XVI i XVII vijeka
Zidne slike XVI vijeka, djelo jedne lokalne slikarske radionice, prekrivaju najveći dio zidnih površina u naosu i priprati glavne crkve. U naosu su 1574. naslikani glavni hrišćanski praznici, Hristova stradanja i veliki broj pojedinačnih figura, pored ostalog i likovi ktitora – obnovitelja kneza Vukića Vučetića i igumana Tome. U priprati su 1577/1578, po uzoru na stare freske XIII vijeka, predstavljeni, pored ostalog, Sedam vaseljenskih sabora, Loza Hristovih predaka i monumentalni Strašni sud. Ove dvije cjeline zidnog slikarstva XVI vijeka, izuzev nekih detalja, ubrajaju se u slabija djela svoje epohe zbog mnogih izvođačkih slabosti.
Mnogo su umjetnički vrijednije zidne slike iz XVII stoljeća. One su sačuvane na nekoliko mjesta u crkvi. Georgije Mitrofanović, hilandarski monah, ukrasio je zapadnu fasadu freskama 1616. i približno u to vrijeme i donju zonu istočnog zida priprate. Slikar znatne umjetničke kulture, Mitrofanović se ističe sigurnošću crteža i lijepim osjećanjem za boju. Pop Strahinja iz Budimlja, koji je oko 1616. islikao proskomidiju – sjeverni prostor oltara – dosta je rustičniji u crtačkom pogledu. Taj nedostatak, on nadoknađuje teološkom učenošću i izražajnošću svetiteljskih likova. Najznačajnije freske XVII vijeka u glavnoj moračkoj crkvi očuvane su u paraklisu uz pripratu. One su nastale 1642. a djelo su slikara Jovana, najvećeg srpskog slikara XVII vijeka. Pored scena iz života i posmrtnih čuda arhiđakona Stefana, patrona ovog malog hrama, predstavljeni su i pojedinačni likovi i ktitorska kompozicija. Crtež je izveden sigurnom rukom, a pretežno hladan kolorit pokazuje istančanost ukusa. Dok arhitekturu i pejsaž u kompozicijama slikar Jovan dekorativno shvata, on u isto vrijeme vrlo predano obrađuje ljudski lik.
Ikone
Zbirka ikona XVII i XVIII vijeka u manastiru Morači je izuzetno bogata. Jedan dio nalazi se na raskošno rezbarenom ikonostasu koji je nastao između 1600. i 1617. godine. U najnižem redu ikona pretežno su ostvarenja popa Strahinje iz 1600. (ikone Hrista, arhanđela Mihaila sa scenama čuda, carske dveri). Ikonu Bogorodice sa prorocima iz ovog reda i cio drugi red sa predstavom Deizisa naslikao je Georgije Mitrofanović 1617. Najljepšu moračku ikonu sa predstavom Sv. Save Srpskog i Simeona Srpskog sa scenama iz života Sv. Save naslikao je slikar Jovan 1645. On je autor i manje ikone ovih svetitelja sa ktitorom Stefanom Vukanovićem i Sv. Kirilom Filosofom. Po umjetničkom dometu Jovanovim ostvarenjima može biti takmac ikona sv. Luke sa scenama iz njegovog života, rad vjerovatno slikara Radula iz 1672-1673. Ove i još nekoliko drugih ikona učinili su Moraču mjestom na kome su se zbrale najznačajnije srpske ikone XVII vijeka.
Hram Svetog Nikole
U manastirskom kompleksu nalazi se i mala crkva posvećena Sv. Nikoli, podignuta oko 1635, na temeljima nekadašnje glavne odbrambene kule. Otuda je njena osnova kvadratna, nema spolja vidljivu apsidu, a nije ni orijentisana u pravcu istok- zapad. Slikar Jovan je živopisao ovu crkvicu 1639. Svetom Nikoli posvećeno je petnaest scena iz života i čuda, među kojima je i predstava kako svetitelj vraća vid kralju Stefanu Dečanskom. U najnižoj zoni je prikazana.uz stojeće figure. i ktitorska kompozicija. Ove zidne slike, lijepo ukomponovane na zidnim površinama, sigurnog crteža i vrijednog kolorita, odlikuje naglašena sklonost autora da u religioznim kompozicijama realistički prikazuje predmete iz svakodnevnog života. Spoljna fasada Sv. Nikole bila je, takođe, živopisana, ali su freske skoro sasvim isprane tokom vremena.
Priredila Vesna Dević
