Povodom praznika Svetog Stefana Piperskog, nebeskog pokrovitelja manastira Ćelija Pieprska kod Podgorice čije mošti čuva ova Svetinja, iz arhive našeg Radija donosimo razgovor koji smo sa igumanijom ove Svete obitelji snimili u januaru 2019. godine.
Manastiri su najveći blagoslov jednog naroda i u stara vremena se smatralo da su monaštvo i manastiri najveće bogatstvo jedne države. Snaga Crkve je u monaštvu. Monasi su potpuno predani i neprestano se mole Bogu, odrekli smo se svega, porodice, novca, nemamo ništa svoje, naša snaga je Gospod i naša radost je u tome da budemo Njegovi i da nas On prepozna kao Svoju djecu. A onaj koji je sa Gospodom mora biti radostan jer se nada vječnom životu, čisteći se kroz stradanja koja prolazi. Otac Lazar nas je učio da je taj nevidljivi duhovnni svijet, vidljiviji od ovog vidljivog. Monasi žive zahvaljujući blagodati i divno je da se posle 500-600 godina na ovim prostorima dogodio ovoliki procvat monaštva. Ovako o manastirima i monaštvu govori mati Jelena (Stanišić), igumanija manastira Ćelija Piperska, jedna od prvih monahinja u našoj Mitropoliji nakon duhovne obnove, autor knjige „Položi nadu na Gospoda“ o blaženopočivšem ocu Lazaru Ostroškom.
Mati Jelena Piperska za Radio Svetigoru govorila je o monaštvu, obnovi duhovnog života u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj i poukama oca Lazara Ostroškog, na praznik Sabora Svetog Jovana Krstitelja-Jovanjdan
Željeli smo da porazgovaramo sa Vama, o monaštvu, obnovi naše Mitropolije, svetinji na čijem ste čelu, o ocu Lazaru… Hvala što ste se odazvali pozivu.
– Na početku bih se osvrnula na ovaj naš razgovor. Naime, 2008. godine bila sam u manastiru Ostrog, takođe na Jovanjdan, kada je Mitropolit Amfilohije besjedio o Svetom Jovanu Krstitelju, podsjećajući da je on bio preteča Gospodu. Kada sam se vratila u svoj manastir počela sam da pišem knjigu o ocu Lazaru. Napisala sam je za nedjelju dana. Vjerujem da mi je u tome pomogao Sveti Jovan. Iako već mjesec dana planiramo da se sretnemo i porazgovaramo, shvatila sam da će mi i ovog puta Sveti Jovan Krstitelj pomoći da kažem bitne stvari, kako bi moje razmišljanje bilo na korist slušaocima. S druge strane, dobro je za smirenje da učestvujem u programu Radija i prenesem neko naše iskustvo iz manastira, kako mi to živimo, kako smo odlučili da odemo u manastir, da prenesemo svoj opit jer je to ljudima interesantno, s obzirom da vrlo mali broj ljudi odlazi u manastir, živi i uspijeva da u manastiru opstane do kraja. Nažalost, iskušenja su velika tako da je najveći uspjeh da čovjek ostane do kraja vjeran Gospodu i onoj odluci koju je donio u svojoj mladosti, što nije bilo nimalo lako ni jednostavno.
Recite nam nešto o svetinji u kojoj ste igumanija i u kojoj ste počeli svoj monaški život?
– Ja sam treća igumanija u manastiru Ćelija Piperska. Prva je bila mati Efimija koja je sada igumanija u Manastiru Svetog Luke u Župi nikšićkoj, zatim mati Angelina koja je sada u manastiru Duljevo. Piperski manastir je rasadnik monaštva. Sada preko deset manastira živi zahvaljujući sestrama koje su otišle iz ove svetinje. U Ćeliji Piperskoj sam počela svoj monaški život i nadam se da ću ga tu i završiti, ako Bog da.
Manastir Ćelija Piperska čuva mošti Svetog Stefana Piperskog koji je domaćin i iguman ove svetinje i koji brine o svemu. Dolaskom u Ćeliju Pipersku svetogorskog monaha Lazara (Adžića) na praznik Svete Petke 1987. godine počinje obnova ove svetinje. Otac Lazar Ćeliju pipersku zatiče u jako lošem stanju, takoreći bez uslova za život. Nakon dolaska oca Lazara u Pipere dolazi jedan brat, koji se kasnije zamonašio i postao otac Stefan, da bi kasnije, dolaskom sestara ovo postao ženski manastir. S obzirom da sam kao deseta sestra došla u manastir, ovdje su se šalili da sam Jug Bogdan. Po dolasku u Ćeliju Pipersku nismo imali čak ni vodu, imali smo samo monofaznu struju, išli smo na izvor da peremo suđe, imali smo poljski toalet. Ali smo imali i veliko nadahnuće, neku veliku radost i odlučnost, koja je nama, mladim ljudima, pomogla da se odlučimo za monaški život. Od 1987. godine do danas uspjeli smo da obnovimo manastir i da u njemu stvorimo sve uslove za monaški život. Moje je mišljenje da je sve to bila zasluga oca Lazara.
Mati, Vi ste jedna od prvih monahinja u našoj Mitropoliji nakon velike obnove. Dolaskom Mitropolita Amfilohija i oca Lazara (Adžića), sredinom osamdesetih godina, u manastir Ćelija Piperska, pokrenuo se duhovni oganj u našoj Mitropoliji. Kako ste ušli u Crkvu? Pričajte nam o svojim monaškim počecima …krštenju…Svi mi imamo neki uzor ovdje među ljudima, nekog ko nam pokaže put ka Bogu. Za Vas i za mnoge vjernike u Crnoj Gori to je bio blaženog spomena Arhimandrit Lazar (Adžić).
– Što se tiče tih početaka….1984-85. godine krenuli smo porodično u Crkvu: Stanišići, Nikčevići, Senka Durutović, koja je među prvim hrišćanima iz Nikšića tada imala auto i platu, pa smo s njom dolazili u Ostrog. Svoj odlazak u Crkvu vidim kao čudo Božije…Bila sam u trećem razredu srednje škole, arheološki smjer. Profesor nas je odveo u manastir Ostrog samo radi upoznavanja njegovog istorijata, s obzirom da je bio gnostik, nije bio vjerujući čovjek. I tada sam upoznala oca Lazara, koji nas je u Donjem manastiru upoznao sa istorijatom ostroške svetinje. Odmah me je zainteresovao pa sam se vratila da ga pitam da mi objasni priču o stradanju pravednog Jova. Pitala sam ga kakav je to Bog koji je tako kaznio Jova. Objasnio mi je da je Bog baš takvim postupkom pokazao koliko Jova, u stvari, voli. Iako nisam shvatila odgovor, povjerovala sam ocu Lazaru. Možda se on tada i pomolio da mi se otvori um da shvatim…Ubrzo smo morali da krenemo, ali sam rekla ocu Lazaru da ću ubrzo opet doći da razgovaramo. Otišla sam u Ostrog već sledeće nedjelje sa drugaricom i nakon dva-tri susreta sa ocem Lazarom, rekla sam mu da želim da se krstim. Odgovorio je da će mi biti potreban kum.
Pa dobro, kažem, ti mi budi kum! Otac je pristao.
U početku nisam znala ni da mu persiram, ni da uzmem blagoslov, ali je on imao strpljenja, suptilno nas uvodeći u Crkvu. Nezavisno jedni od drugih, uskoro smo počeli da se sretamo na liturgijama u Ostrogu. Najprije malo stado, dvoje-troje, a onda smo dovodili svoje drugove, porodicu, rođake, prijatelje. Za pola godine, godinu već se tu skupilo dosta mladih ljudi. Bili smo kao opijeni. Nije prošlo dugo vremena, počeo je i rat u kući. Pitali bi nas gdje idemo i šta se to dešava. Moji roditelji nisu bili vjerujući, iako smo u kući slavili Božić, Vaskrs i ložili Badnjake. Već smo kao četnička kuća, i potomci Baja Stanišića, bili obilježeni tako da se stalno na nas motrilo i vršio pritisak, u ono komunističko vrijeme. Samo se zbog tog loženja Badnjaka smatralo da radimo nešto protiv države. Moja baka je bila pobožna, prenijevši tu iskru i na svoju ćerku, moju majku. U tome je bio presudan jedan događaj. Kada je moj brat bio mali čuo je negdje da se prodaju badnjaci i došavši kući pitao našu majku kakvi su to kolači “badnjaci”. Da pomenem da smo živjeli u naselju Željezara u Nikšiću, u kome je bilo dosta muslimana. Majka se tada ražalostila što njeno dijete ne zna šta su badnjaci. Odmah je kupila badnjake i obećala da će se u našoj kući, od tada, uvijek slaviti Božić, da je djeca ne bi proklinjala kako ih nije naučila svojoj vjeri. Tako je to počelo. Mislim da su, ipak, presudne bile molitve naše bake koja je bila jako pobožna žena i istinski vjernik, da i ja odem u manastir. Govorio je i otac Lazar da smo svi mi koji smo se odlučili za monaški život, ako dublje pogledamo, imali u svojim porodicima nekog vjerujućeg koji nam je prenio to sjeme, ali i svjedočanstvo da se ne možemo odreći svojih predaka i svog identiteta.
Moji nedjeljni odlasci u Ostrog bili su veliki šok za naše roditelje, posebno za oca. Ali, Bogu hvala, vremenom smo, polako, svi iz porodice krenuli u crkvu. Ja sam krenula da odlazim u manastir Ostrog. Moj brat, koji je sada sveštenik, u isto vrijeme je počeo da odlazi u crkvu u Beogradu i da posjećuje predavanja koja su tada beogradskoj omladini držali naš Mitropolit Amfilohije i Vladika Atanasije (Jevtić). Posle sam svog brata, oca Dragana Stanišića, upoznala sa ocem Lazarom.
Kako je dalje tekao Vaš životni put?
– Otac Lazar je insistirao da prvo završimo svoje škole. Govorio je da bi nas to, ako ne uradimo, posle pratilo kad u manastiru naiđu teškoće, jer je čovjek ostao nekako polovičan pa bi se moglo desiti da napusti i manastir, ako ni to ne bude mogao da izgura. Ipak, sve vrijeme je bio uz nas, pratio je naše živote, naše školovanje, ispite. Zvali bi ga telefonom da se pomoli da položimo ispit…posle bi ga zvali da mu javimo da smo položili. Bio je ličnost koja nas je objedinjavala. Osjećao je ko je za brak a ko za manastir. Pored njega smo svi bili kao jedna porodica. Nikad se nije miješao o naše odluke, malo je i govorio, molio se za nas, poštujući našu slobodu. Nije imao sugestija za manastir, ali bi se radovao kada bi čuo da se neko odlučio za monaški život. Bio je mudar otac Lazar… prvo smo se njime oduševili, pa nas je onda on privodio Bogu.
Šta se to dogodi u čovjeku? Kako osjeti da je u njemu sazrela odluka da nema šta više da traži u ovom svijetu i da želi da krene monaškim putem?
– To se ne da objasnititi jer je to nevidljivi svijet, koji nije opipljiv.
Iako je u to vrijeme u Crnoj Gori sve bilo zamrlo, ipak je postojala velika vjera u Svetog Vasilija, koji je bio jedina svijetla tačka koja se tada kod nas poštovala. Veliki dio našeg naroda nije znao čak ni koje je vjere. Da podsjetimo da su 1945. godine, kada je naša vojska odstupila prema Sloveniji, svi sveštenici i monasi ubijeni. Ostala je jedna pustoš. Bilo je nasilja i pritisaka tako da, i ono što su znale o vjeri, naše bake nisu smjele da nam prenesu. Nismo znali ni da se prekrstimo. Ništa nismo znali o svojoj vjeri jer nije bilo prilike ni da pročitamo, ni da čujemo, ni da saznamo.
Zato je dolazak oca Lazara sa Svete Gore u Crnu Goru bio čudo Božije. Već krajem osamdesetih godina komunizam je malo popustio. Naši roditelji su osjećali da se država i to „bratstvo i jedinstvo“ klate pomalo i da nije sve tako idealno kako su ih učili. Osjećali su da ono u šta su vjerovali pada u vodu. Naš odlazak u crkvu uznemiravao ih je više u smislu šta će drugi o tome da kažu nego što su lično imali nešto protiv toga. Više nisu imali ni argumente da nas spriječe, jer smo, kao mladi ljudi, vidjeli da je to u čemu se do tada živjelo bilo pogrešno.
I tako…
Postepeno su i oni počeli da odlaze u crkvu kako bi vidjeli kuda to njihova djeca odlaze. Tu ih je čekao otac Lazar koji je, na sebi svojstven način, i njih počeo da uvodi u Crkvu, gdje su osjetili da je ono nevidljivo itekako vidljivo, tako da nikad više nisu bili isti posle tih službi. Naši roditelji su sa šezdesetak godina prvi put ulazili u crkvu, što je za njih bio veliki doživljaj. Na ovaj način Bog im je nadomještao bol koji su doživjeli odlaskom svoje djece, ispunjavajući im srca radošću. I kad su se pravili da su ljuti na nas, mi smo osjećali da su oni u stvari radosni, da nisu utučeni zbog našeg odlaska. Ubrzo je većina naših roditelja doživjela preporod. Ipak, jeste bilo i bolno, jer su prvo morali da dožive veliki krst i stradanje, ali potom i Vaskrsenje. Ljubav između roditelja i djece je jaka veza. Nama je, isto tako, bilo stalo da se naši roditelji spasu i osjete onu radost koju mi osjećamo. Tajna Božija bila je mudrost oca Lazara kojom je i njih uveo u Crkvu, uvodeći ih prvo na bogosluženje, odakle su, kad Bog uradi Svoje, dolazili kod njega na razgovor.
Kako su na posjete crkvi gledali Vaši prijatelji?
– Odlazeći u crkvu, mi smo se osjećali toliko superiornijim od svojih vršnjaka, da smo ih čak i žalili. U to vrijeme ideali komunizma su već bili nestali, oni se nizašta nisu uhvatili, dok smo mi imali tako moćnog Boga čije smo živo prisustvo osjećali. Misionarili smo i pozivali ih sve u Crkvu. I ovo neka bude poruka današnjim i generacijama svih vremena.
Kako ste odlučili da počnete iskušenički život?
– Nije to bilo odjednom. Bila sam na drugoj godini Fakulteta književnosti u Nikšiću, kada sam otišla u manastir Ćelije valjevske. Tu sam doživjela životni preokret. Bio je to raj za mene. Imala sam osjećaj da te monahinje ne hodaju već da lebde. Tada sam se prvi put srela sa monahinjama. Ostala sam u ćelijama dva-tri dana, a po povratku više nisam bila ista. Nisam mogla ni da učim, ma kakvi ispiti, kakva književnost… sve mi je to postalo bljutavo.
Otac Lazar je, kao moj duhovnik, shvatio da je, ipak, to bilo samo trenutno oduševljenje i da još uvijek nisam bila dovoljno zrela za konačnu odluku kako da nastavim svoj život. Tražila sam od oca Lazara tada da odmah idem u manastir, ali je on insistirao da prvo da završim fakultet. Nije dobro da čovjek donosi odluke dok se nalazi u nekom euforičnom raspoloženju. Odluke se donose hladne glave, govorio je otac Lazar koji je, kao srceznalac i dušeznalac, raspoznavao ovakva stanja. Tako sam i završila Fakultet književnosti u Nikšiću i upisala postdiplomske studije na Filološkom fakultetu u Beogradu. Imala sam želju i da završim institut na Teološkom fakultetu u Beogradu, ali već na drugoj godini više nisam mogla da izdržim u svijetu, tako da sam morala da krenem u manastir. Po riječima oca Lazara, tako biva kad čovjek osjeti da ga svijet više ne veže ni ,,onoliko koliko je ispod nokta“. Ne može se to objasniti riječima. Ne umijem da objasnim šta se to desi u čovjeku da on više ni jednog trenutka ne može da izdrži život u svijetu.
Otac Lazar me je onda poslao u manastir Žiču da tamo učim ikonopis, pa da se posle vratim u Ćeliju Pipersku. I vraćam se za praznik Svetog Stefana i tako počinje moj monaški život. U to vrijeme igumanija manastira bila je mati Jefimija (sada igumanija Župe Nikšićke), a bile su tu još Nikšićanke: mati Angelina, mati Atanasija, sestra Makrina, Stefanija…
Otac Lazar je već tada bio iguman u Ostrogu (gdje je izabran 1991.godine), ali je često dolazio u Pipere i duhovno vodio naše sestrinstvo. Bio nam je duhovnik.
Još pamtim, njegove savjete na početku svog iskušeničkog života. Govorila sam mu da volim da maštam. Igrala sam košarku kao srednjoškolka, pa sam često maštala kako primam zlatnu medalju. Tada mi je otac rekao: ,,Ma kakvo maštanje. To je opasno. Nikako!“. On je to tako strogo rekao da ja nikad više nisam smjela da maštam jer je to ,,opasno“. I bio je u pravu, jer čim čovjek mašta on u sebi stvara neki drugi svijet u koji bježi od onog realnog.
Posebno to nije dobro raditi u manastiru jer se ovdje živi itekako realan život. Učio me još i da dozvolim da mi sve kažu u lice, da naučim da to prihvatam, ispravljajući se na taj način. Na dobitku smo kada znamo šta drugi misle o nama. A ako ništa ne možemo da čujemo, niti možemo da podnesemo kritiku, mi stagniramo i nemamo duhovnog napretka.
Kaže starac Porfirije Kavskokalivit da nakon upokojenja rastojanja nestaju. Kada slušamo Vas kako govorite o ocu Lazaru shvatamo značenje tih riječi… Nekako nas ne bi iznenadilo da se otac Lazar svakog trenutka pojavi ovdje na vratima. Toliko je živ u Vašem sjećanju i životu. I ne samo vašem. Čemu vas je još učio otac Lazar? Njegovih pouka nikada nije dosta.
– Otac Lazar nam je otkrio Boga. Preko njega smo saznali Istinu i sve ono što nikad ne umire. Odnos sa duhovnikom ne prestaje smrću, ako vjerujemo u Vaskrsenje. A po riječima Svetog apostola Pavla, ako nema Vaskrsenja onda smo mi najnesrećniji ljudi. Posebno monasi, koji odu mladi u manastir i tamo žive jedan dosta težak život, kada bi saznali da su promašili to bi zaista bila velika tragedija. Oduševio nas je najprije otac Lazar koji nam je predstavio Hrista, Bogorodicu…Najviše je volio Majku Božiju. Smatrao je sebe nedostojnim da se moli Hristu, ali se, znajući koliko je Majka Božija milostiva, ovako molio: Gospode Isuse Hriste, molitvama Majke Tvoje, pomiluj me. Vozeći se za Grčku čitavim putem je znao da ponavlja: Volim Majku Božiju. Spontano nam je prenosio odnos sa tim nevidljivim svijetom, uspijevajući, svojim primjerom i životom, da nam ga prikaže vidljivijim od ovog vidljivog, tako da smo osjećali živo Božije prisustvo.
Prije dolaska u manastir čovjek misli da je dobar, da ima i vrline i da voli Boga. Tek kad dođe u manastir, na hiljadu primjera se pokaže da si ti, u stvari, najgori. Odjednom vidiš svoje strasti, slabosti, ljubomoru, zavist…hiljadu stvari zbog kojih pomisliš: „Pa ja sam gori od bilo koga na svijetu“.
Otac Lazar nam je objasnio da tek kad počnemo da radimo na sebi vidimo šta sve u sebi držimo. S druge strane ako gledamo druge, ne znajući da se borimo s pomislima, stradamo ne videći u kakvom smo mi stanju. U manastiru služba u crkvi traje četiri-pet sati, zatim imamo svoje lično pravilo u trajanju od dva sata, i pored svega toga mi opet pokazujemo te svoje jadne slabosti, upravo zato što se u nama stalno vodi taj nevidljivi rat.
Otac nas je ohrabrivao govoreći da nas Gospod voli upravo takve kakvi smo, upućujući nas na neprestanu duhovnu borbu. Učio nas je da se u manastiru i u svijetu cijene različite vrijednosti. U manastiru se cijeni: da si odmor igumanu, da si mu poslušan, da ne tražiš prostor za sebe, da se žrtvuješ za drugog, da voliš da pomogneš, da bolesnog odmijeniš… dok su u svijetu druge stvari u prvom planu. U svijetu se traži da budeš uspješan, da imaš dobar posao, auto, novac…E, zbog toga nije lako da ti se okrene um. Da ti u manastiru odjednom počneš da ljubiš nešto što ti je tuđe, s obzirom da si drugačije vaspitavan odmalena. Blagodaću Božijom i povjerenjem koje smo imali u oca Lazara, uspijevali smo da, velikom borbom, uspijemo u tome. Ipak smo mi dolazili iz porodica u kojima smo imali svoj komfor, tako da bi bilo nemoguće opstati u manastiru, u kome tada nije bilo ni osnovnih uslova za život, a da nije bilo blagodati Božije. Tu se sretate sa ljudima iz raznih krajeva svijeta, koji su različito vaspitani, različite kulture, neko je iz stabilne porodice, neko nije, pa je željan ljubavi, pa traži da se veže za nekog. Otac nas je učio da je mnogo važno da uvijek imamo vertikalu prema Hristu. U našem manastiru mi svi jedni druge persiramo, upravo zato da se ne bi stvorila ta prevelika bliskost.
Još nas je otac učio je da bi bilo najbolje prema svima sačuvati odnos kakav smo imali prvog dana kada smo došli u manastir, kada smo imali poštovanje prema svima, kada nismo bili vezani, nismo bili slobodni u ponašanju, govoreći da bi to bio veliki uspjeh u duhovnom životu. Ipak, posle zajedničkog života, mi se obično zbližimo, s nekim više s nekim manje. Otac je podsjećao da taman kada pomislimo da smo se zbližili s nekom sestrom i da sa njom imamo savršen odnos, obično zna da se desi da dođe do tolikog sukoba da jedna mora da ode iz tog manastira.
Otac Lazar je znao da kaže: ,,Gospod je ljubomoran, jer si ti svoje srce dala Njemu i On hoće da budeš Njegova nevjesta, da čitavo tvoje srce bude Njegovo, tako da se dešava neko iskušenje čim te nešto skrene s tog puta. Tako te Gospod stalno opominje na zavjete koje si dao. Gospod je pokazao Svoje smirenje kad je nas jadne i nikakve, pola bolesne, pola lude, prihvatio da budemo Njegovi. Znači da od čitavog svog naroda nije našao bolje“. Hrabrio nas je otac da izdržimo do kraja, da se očistimo od svojih strasti i slabosti. Monaški život je stalna borba.
Kako pamtite sam čin monašenja?
– Iskreno govoreći, snažnije sam doživjela oblačenje u iskušeničko odijelo. S obzirom da sam dugo čekala na to, jer sam najprije bila u Žiči sedam mjeseci, pa u Piperima godinu i po dana, da bih konačno, posle dvije godine obukla monašku odjeću, doživjela sam to kao monašenje. Moram da priznam da prilikom monašenja nisam osjetila toliku blagodat, jer sam imala osjećaj da sam se vjenčala sa Gospodom onog trenutka kad sam obukla iskušeničku rasu, kada sam u svom srcu i dala zavjet Bogu. Sjećam se da sam se šetala po keliji i govorila: ,,Ja sam srećan čovjek, kako mi je ovo lijepo“. Kao da je to bila neka vjenčanica. Kako nisam imala ogledala okretala sam staklo od prozora i gledale sebe u monaškoj rasi… Bila je to velika radost.
Neke od sestara su, na primjer, veliku blagodat doživjele na samom monašenju.
Kako izgleda jedan dan u manastiru?
Svaki manastir liči jedan na drugi. Mi ujutro, u 4 sata, imamo službu, i na bogosluženju provedemo dva-dva i po sata. Zatim imamo pauzu dva i po sata, a onda Liturgiju koja se, u našem manastiru, služi četiri puta nedjeljno: utorkom, četvrtkom, subotom i nedjeljom. Posle 9:30 časova je doručak, ili ručak, pa poslušanje do 15:30 a onda idemo u crkvu na Večernju službu sa povečerjem. Nakon toga je večera posle koje se povlačimo u kelije. Ljeti imamo puno posla i dosta gostiju tako da, zbog velikog broja obaveza, nije uvijek moguće ispoštovati ovaj poredak. Manastiri u Crnoj Gori se sami izdržavaju, radimo razno rukodelje kako bi zaradili za život i gradnju svetinje.
S te strane, naša generacija je izvukla deblji kraj jer smo bili primorani da, najprije, stvorimo uslove za monaški život. Zadnjih dvadeset pet godina bilo je potrebno srediti sve manastire u Crnoj Gori, od kojih su ostale samo zidine i ruševine, u kojima nije bilo uslova za život. Naše generacije žrtvovale su i svoje vrijeme i svoj duhovni život kako bismo stvorili uslove za monaški i unutarnji, duhovni život.
Svaki monah bi trebao da čita dnevno barem pola sata duhovnu literaturu, ali mi često ni to ne stižemo zbog mnogo posla koji imamo. Primorani smo i da stvorimo novac, i da dočekamo goste, i da sredimo manastir, i da obavljamo ostale obaveze vezane za odlazak u trgovinu, u bolnicu i drugo.
Ljudi u svijetu često ne razumiju koje su to obaveze jednog igumana u manastiru. Dolaze nam sa raznih strana sestre izražavajući želju za monaškim životom. Na nama je da osjetimo koliko je neko zdrav, koliko može da se prisajedini zajednici, što je jedan mukotrpan put, koliko on može da prihvati taj manastirski duh, da se ne desi da, unoseći svoj duh, razbije postojeći manastirski i tako razbije i tu zajednicu. Jer ti ljudi treba da žive zajedno, da dijele prostor, da budu poslušni kako bi, ne po moranju nego po ljubavi, vladala harmonija u jednom manastiru. Mi svakoga primamo u manastir, ali se lako osjeti ko je stvarno za taj put. Odmah se osjeti kad je neko psihički bolestan, jer kad je neko elementarno zdrav i ima priziv to se lako vidi jer takav čovjek sve prihvala i ljubi. Ako čovjek već na početku vidi mane u svemu, tu nema sreće, jer šta će onda raditi za nekoliko godina.
Život u manastiru je straženje dvadeset četiri sata. Čim malo sebi popustiš u hrani, u spavanju, obavljanju pravila, pomislima… ti si već u nevolji jer se blagodat Gospodnja povuče, a život u manastiru bez blagodati je pakao. Onda je to laž. Tu si, u zajednici si, a izgubio si blagodat. Monasi žive blagodareći toj blagodati Božijoj koja ih pokriva. Kako je govorio otac Lazar, niko ne bio ostao u manastiru da nema blagodati, jer po zakonima prirode svaki čovjek želi da ima svoju porodicu, djecu. Monaški život je natprirodan život za koji je potrebna saradnja Boga i čovjeka. Kao što čovjek vaspitava svoje dijete, znajući šta je najbolje za njega, tako i Bog vaspitava nas u manastiru, uz pomoć duhovnika, prvo oca Lazara, a sad Mitropolita Amfilohija. Kad se Mitropolit pojavi u manastiru sve se preporodi. Nakon ispovijesti, njegovim molitvama – sve biva bolje. Velika je stabilnost kad imaš za duhovnike svete ljude koji brinu za nas i vole nas, kad imaju slobodu da pred Gospodom izmole oproštaj grijeha koje im ispovijedimo. Našom vjerom, na molitve duhovnika, nama sam Bog pomaže.
Kada ste upoznali Mitropolita Amfilohija?
– Kada je došao u Crnu Goru za vladiku.
Koliko je sada sestrinstva u vašem manastiru?
– U manastiru Ćelija Piperska sada živi osam sestara, dvije iskušenice i šest monahinja.
Za Vas je monaštvo živi život u živome Hristu. Iz Vašeg monaškog opita, koje su to pouke koje prenosite svojim sestrama i nama koji Vam dolazimo? Koje su poruke vjernicima i onima koji žele da krenu putem monaškog života, odnosno onima koji još nisu sigurni kojim putem da krenu a privlači ih monaški život?
– Otac Lazar je insistirao da ljudi najprije dođu i vide. Jer i nevjerujući čovjek će lišiti sebe jednog velikog bogatstva, ako ne osjeti i ne vidi šta to sve ima u Crkvi, šta je to Sveto bogosluženje, šta se to tamo dešava, pa da tek onda daje svoj sud, bilo negativan ili pozitivan. To što kod nas većina naroda uopšte ne dolazi u crkvu, za posledicu ima to što oni onda odlaze kod vračara, gatara, hodža… tražeći ono nevidljivo, i pored toga što ne vjeruju u Boga, varajući i lažući tako sebe. Umjesto da pomoć potraže od glavnog Cara, oni je traže, na primjer, kod čistača ili čuvara, prezirući pomoć koju jedino sam Gospodar može da im pruži. I tu se pokazuje veliko smirenje i trpljenje Gospoda našeg, koji trpi gledajući kako Njegov kršteni narod odlazi kod drugih, ne dolazeći Njemu.
Iz tog razloga nas je otac Lazar učio da budemo pažljivi i gostoprimni, kako bi privoljeli ljude da dođu i vide. Ne tražimo da vjeruju, ali samo sve pozivamo da dođu i vide pa da onda odluče. Neozbiljni su ljudi koji daju svoj sud o nečemu što nisu upoznali i vidjeli.
Otac Lazar je imao jako puno duhovnih čeda. Trudio se da mlade ljude i njuhove bližnje najprije privoli da dođu u hram Božji, vjerujući da će tu Bog učiniti Svoje. Otac nije puno govorio i besjedio, ali je sve pozivao na službu, predajući ljude Gospodu da im On sam u srca stavi to da On postoji, da je dobar i da Mu opet dođu. Otac Lazar je pozivao i da opet dođu u manastir, na Liturgiju, vjerujući da će im tu Bog otvoriti um, kako bi prepoznali da se tu dešava velika tajna. Kako bi ljudi sami osjetili da treba da poste da bi se pričestili i da je to presudno, a ne neka teologija, priča, besjeda, ubjeđivanje. Vjerovao je da je dovoljno da dođu da vide, da bi se uz pomoć Božiju preobrazili.
Isto važi i za manastir. Treba doći, a za dva-tri dana svako može osjetiti kakav je duh u manastiru, i da li im odgovara takav život i na tom mjestu. Iako je sve to jedno, svaki manastir ima svoj duh. Čovjek odmah može da osjeti koji tip ljudi mu odgovara, koji duh, da li mu odgovara manji ili veći manastir i slično. Od svoga dolaska, naš Mitropolit redovno obilazi sve hramove u Crnoj Gori i u svima služi svete liturgije i na svakom koraku u srca ljudi sadi sjeme vjere u Hrista Boga i to je naša najveća snaga. Mitropolit Amfilohije kao dobri pastir mudro radi svoj posao, čuvajući svoje stado. Jer ako on ne dođe u neku crkvu duži period, doći će neko drugi, ko ne nosi duh Božji. On ima ljubavi za sve, ima riječ podrške, uči nas da ne stavljamo u prvi plan svoj monaški život, isihiju, već da budemo gostoprimni i služimo narodu jer mi smo jedno sa narodom, što je veoma značajno.
Iako odlazimo i na grob oca Lazara, njegovo živo prisustvo osjećamo svakodnevno u našem manastiru. Tu je naravno i molitveno zastupništvo Svetog Stefana Piperskog. Ovdje je iguman Sveti Stefan, jer iz iskustva znamo da kad nešto ne radimo dobro za dva-tri dana se desi da odemo odavde. Sestre kad nešto pogriješe traže oproštaj od Svetog Stefana, obećavajući da će se popravljati ubuduće. Ako nas je otac Lazar toliko volio i brinuo se o nama dok je bio ovdje na zemlji, kako li tek sad brine, ako je stekao milost kod Gospoda.
Jednom smo imali puno posla u manastiru, tako da nisam uspjela da odem na jutarnju službu nekoliko dana zaredom. I sanjam ujtru oca Lazara kako me ljutito pita zašto nisam otišla u crkvu. Brzo ustanem i odem. Poslušam. Možda mi se i spavalo tada, ali ko zna da se opet ne pojavi pa kažem, bolje je da odem (priča nam kroz radosni smijeh mati Jelena).
Ovo je treće izdanje knjige o ocu Lazaru koju ste napisali? Počeli ste na Jovanjdan i napisali je za sedam dana.
– U godini za nama bilo je pet promocija knjige o ocu Lazaru: u Gacku, Valjevu, Beogradu, Nikšiću i Trebinju, i samo je čudo Božije da su ljudi i posle deset godina zainteresovani za nju. I dan danas dobijamo svjedočanstva o pomoći koju otac Lazar pruža potrebitima, na njihove molitve. Preko ove knjige mnogi ljudi su upoznali oca, zavoljeli ga i mole mu se kao svetitelju, osjećajući da im on stvarno pomaže. Možda se, ako bude volja Božija i oca Lazara, ta svjedočenja i objave, ali za sada je rano govoriti o tome. Na godišnjicu upokojenja oca Lazara, 6. decembra svake godine dolaze njegova duhovna čeda u manastir Piperi i prenose nam tada iskustva vezana za njega.
Skoro je jedna žena, koja je izbjegla iz Kninske krajine, pričala kako je po dolasku ovamo i nakon svega što je preživjela u ratu, svijet vidjela crno i mislila da će i ubuduće sve biti gore i gore. Onda je u Ostrogu upoznala oca Lazara, koji joj je rekao: ,,Ne, biće sve bolje i bolje. Vjeruj u to“. Posavjetovao je i da nam sve biva dobro kad smo sa Gospodom. Sve, osim Boga, koji je naše najveće dobro, su samo spoljašnje stvari. Otišla je presrećna kući gledajući na svijet drugim očima, i od tada je sve teškoće savladavala sa radošću, uz Božiju pomoć. I već dvadeset godina ona govori da je srećan čovjek šta god da je snađe u životu. Onaj koji je sa Gospodom ne može biti nesrećan, mora biti radostan jer se nada vječnom životu, čisteći se kroz stradanja kroz koja prolazi.
Jedan vjernik, isto tako, svojim nastrojenjem može da učini da se mnogi oko njega spasu. Sve se temelji na ličnosti, što vidimo i iz primjera našeg Mitropolita koji je mnoge duše priveo Bogu živome, preporodivši naš narod.
U stara vremena se smatralo (nažalost danas nije tako) da su monaštvo i manastiri najveće bogatstvo jedne države. Monasi, koji su potpuno predani Bogu, non- stop se mole za naš narod. U našu Mitropoliju su došli ljudi sa raznih strana, zahvaljujući upravo našem Mitropolitu i ocu Lazaru. Ima u drugim eparhijama dosta manastira koji su čak i prazni ali, iako bi tamo dobili sve, mi želimo da budemo baš ovje, jer monah ide gdje je Duh Božji a ne gdje je nešto materijalno. Manastiri su najveći blagoslov jednog naroda. Trebalo bi da i vladike, i sveštenici, i narod dobro pripaze na monaštvo, koje je svjetlost svijetu. Velika je žrtva monaštvo. Mi monasi smo ovdje dosta ugroženi, nemamo socijalno, penzijsko, pola sestara nema „papire“, što je žalosno, iako na primjer, neka sestra živi ovdje dvadesetak godina i ugradila je sebe u neku Svetinju.
S druge strane monasi treba da budu slobodni, da se ne vežu za materijalno. Na taj način nas Gospod kuša i provjerava, pitajući: Dobro, jeste li vi moji i kad nemate ništa? Monah mora da bude slobodan. Ne smijemo zaboraviti da ovdje od Jelene, od prije Kosovske bitke, nije bilo razvijeno žensko monaštvo. Nije ni muško, jer su ovdje petsto godina boravili Turci. Divno je da se posle 500-600 godina ovdje dogodio ovoliki procvat monaštva koje je trenutno najače u Srpskoj crkvi.
Mi smo složni i kao jedna cjelina možda i zato što imamo taj pritisak spolja, jer nas teškoće ujedinjuju i okupljaju oko našeg Mitropolita. Postali smo jedno jako jezgro, koje istinski živi po Bogu i služi Mu. Snaga Crkve je u monaštvu. Mi monasi smo se odrekli svega, porodice, novca, nemamo ništa svoje, naša snaga je Gospod. Naša radost je u tome da budemo Njegovi i da nas On prepozna kao Svoju djecu. Imamo i teškoća, moramo da stvorimo novac, da gradimo manastire, mnogo radimo, i opet iako nemamo ništa materijalno, mi imamo sve ako imamo Boga. U prva vremena hrišćani su bili gonjeni i ubijani, što je opet bilo po promislu Božijem jer nam, bez Njegove volje, ni dlaka sa glave ne može faliti. Monah ne smije da dozvoli da ga uhvati duh malodušnosti i da se uplaši jer to znači da je pao duhom i da je negdje pogriješio u svom odnosu prema Bogu, učio nas je otac Lazar.
Posjetili ste mnoga sveta mjesta? Šta posebno pamtite?
– Najprije me oduševio način monaškog života. Kasnije sam, već kao monahinja, obilazila manastire u Grčkoj. U poslednje vrijeme često odlazimo u manastir Ormilije, s čijim sestrinstvom smo se sprijateljile. Oni su prava Hristova vojska, carska Hristova elita, što se osjeća na bogosluženjima, za trpezom. To nam svjedoči ta njihova radost, otmenost i hrabrost da se ide za Gospodom. Mi ovdje ne možemo prenijeti njihovu kulturu i iskustvo, ali može čovjek uvijek da bude otvoren i da, sabirajući iskustva, gradi svoju monašku zajednicu. Čovjek ne treba da bude zatvoren, što je nažalost odlika malih naroda, malih država, malih ljudi, koji sebe ubijede da nema bolje od onog što oni poznaju, i tako stvaraju otpor da nešto novo vide i saznaju.
Treba doći i vidjeti, pa onda uzmeš ono što je dobro, ono što je loše ne uzimaš, ali i ne osuđuješ, poštujući uvijek slobodu drugih ljudi. Kad nisi s Bogom, kad nema pastira i nećeš da čuješ savjet, javlja se ljubomora, zavist, nesloga…Svaki dan slušamo o takvim primjerima od ljudi koji dolaze u manastir. Do toga dolazi ako nismo sa Gospodom, jer onda nemamo odakle da crpimo enegriju. Sad se propagira sve kontra i normalno je da se razvija zavist, ljubomora i mržnja, što ne može donijeti dobra. Još ako je to kolektivno, e onda se širi kao virus. Mi u Crkvi moramo da pomognemo narodu da se bori protiv toga, svjedočeći svojim iskustvom i životom. Otac Lazar je govorio da ako deset posto stanovništva jedne države ima tu pozitivnu energiju ona će i preovladati, ali ako je ispod toga onda je to teško. Isto to važi i za manastire.
Koja je Vaša poruka pravoslavnim vjernicima danas?
– Da dolaze u Crkvu i tamo će im se sve reći. Teška su vremena i bez nedjeljne Liturgije i zajednice u Crkvi, te sile koja tu silazi na čovjeka, teško je opstati u ovom svijetu. Danas su porodice rasturene, mnogo je problema na poslu, svuda je destruktivno, jedino je na Liturgiji sila Božija koja preporađa čovjeka. Danas je malo duhovnika i ljudi koji bi mogli da rade sa ljudima. Zato dođi i vidi, posjeti hram, dođi na jednu Liturgiju, za sve ostalo će Bog da se postara.
Na kraju krajeva, i taj internet, može dosta da pomogne, preko dušekorisnih sajtova i sadržaja. To je i razlog što sam pristala da govorim na Radiju, iako je to žrtva za monaha. Ali, s obzirom da su nam djeca često na internetu, željela sam da im prenesem neko svoje iskustvo. Ne možemo natjerati ljude da dođu u crkvu, ali im možemo govoriti, preko raznih duhovnih, pravoslavnih sajtova. Postoje ljudi koji su, genetskim kodom, skloni duhovnom životu. Od malena vidiš da ga interesuju duhovne stvari, kao kad je neko umjetnički nadaren, jer svi mi imamo neke sklonosti. Očigledno je i da je mali broj ljudi koje interesuje Bog i duhovne teme, i to je dar. Koliko ljudi prođe kroz svetinju i ništa ne osjeti, dok nekog samo jedan susret sa svetinjom preporodi toliko da on počne da živi liturgijski što mu promijeni život. Tajna je Božija šta se to dešava u čovjeku, kakvo on to u sebi ima nastrojenje i želju za Bogom, pa se oni na kraju ipak sretnu. S kraja na kraj svijeta ljudi sličnog duha će se sresti, jer ih Bog spoji. Neki ljudi se vide dva puta u životu, a bliži su i spontaniji u razgovoru nego neko ko je godinama zajedno. To su tajne Božije koje zavise od našeg unutrašnjeg impulsa koji nam je Bog dao. Razlika između monaha i mirjana, ili prednost monaha u odnosu na mirjane je u tome što su monasi živjeli u svijetu i poznaju život mirjana, dok obrnuto nije slučaj. Budite sigurni, Bog će uvijek naći načina da nam se javi, ako Ga mi tražimo i ako naše srce želi Istinu i Boga, On nas neće mimoići, jer Gospod jedva čeka da se sretnemo.
Jovandan, 20. januar, ljeta Gospodnjeg 2019.
Razgovor vodila Slobodanka Grdinić
