Izlaganje Mati Jelena (Stanišić), igumanije Manastira Ćelija Piperska na Simposionu o ženskom monaštvu koji je održan u manastiru Svetog Prohora Pčinjskog, povodom jubileja 950 godina njegovog postojanja
Obnova monaštva u Crnoj Gori i njena uloga na obnovi života Crkve i njenih eparhija
Preosvećeni Vladiko, časni oci, prepodobne matere i sestre monahinje, draga braćo i sestre,
Pomaže Bog! Neka je svima srećna Slava i divni jubilej manastira Svetog Prohora Pčinjskog.
Želim prvo da se zahvalim na pozivu za učešće i da se izvinim što nisam mogla da dođem na Monaški simposion.
Zahvaljujem se Vašem preosveštenstvu što, evo, već deset godina dajete blagoslov Mati Jefremiji i njenim sestrama, da dolaze u naš manastir i pjevaju na praznik Svetog Stefana Piperskog. Moje učešće na ovom skupu sigurno se može objasniti jedino iskrenom, toplom ljubavlju koju Mati Jefremija i sestre imaju prema našem manastiru. Jer znam da ima pozvanijih od mene da govore o razvoju ženskog monaštva u Crnoj Gori – starijih i iskusnijih igumanija, koje bi imale mnogo više da kažu na ovu temu. Vjerujem da je predlog da budem učesnik proistekao iz dugogodišnje sestrinske ljubavi i ona me je i obavezala da se sa ljubavlju odazovem.
Osamdesetih godina prošlog vijeka počela je obnova života Srpske Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori. Isprva neprimjetno, a onda sve osjetnije. Obnova je bila sveobuhvatna: obnavljane su crkve, manastiri i drugi crkveni objekti, a prije svega, ljudske duše. Rastao je broj sveštenika, monaha, a naročito monahinja, što se može učiniti neobičnim za krševitu Crnu Goru. Na početku perioda o kome govorimo, bilo je samo 5-6 monahinja u čitavoj Crnoj Gori. Danas ima oko dvjesta monahinja i iskušenica. Mnoge puste ruševine vaskrsle su snagom njihove vjere i mladosti. Sigurno bi se mogla napisati ozbiljna studija kako je do toga došlo: zašto je procvjetalo baš žensko monaštvo, zašto baš ovdje, zašto baš u tim okolnostima… Za mene je to suviše težak zadatak. Ali, pokušaću da dam svoj prilog onima koji će se možda baviti tom temom – da posvjedočim iz svog iskustva, ono „što smo čuli, što smo vidjeli očima svojima, što sagledasmo i ruke naše opipaše“ (1. Jn 1,1).
U Crkvu sam ušla u vrijeme kad sam bila srednjoškolka. Desilo se to zahvaljujući ocu Lazaru. Otac je svoj monaški život započeo na Svetoj Gori, zatim je došao u Ćelije Valjevske, a 1984. godine u Ostrog. Počeo je da okuplja oko sebe mlade ljude i da ih uči, prvo, kako da se osjene krstom, pa sve ostalo. U Crnoj Gori, Crkva jedva da je pokazivala znake života. Ono malo klira i monaštva je živjelo izolovano i odbačeno od društva. Ljudi se nisu krštavali, nisu slavili Slavu, na sahrane nisu zvali sveštenika. Ako bi neki rijetki pojedinac to i uradio, bio je izložen poruzi od najbližih, a često i kažnjavan od vlasti. Otac Lazar je došao u pravom trenutku, jer, već tih godina, nas mlade više niko nije mogao zavarati idejom „bratstva i jedinstva“. Ona se sve više razotkrivala kao velika laž, s početka kroz progon i stradanje našeg naroda na Kosovu, a onda tokom 90-ih godina, kada je nastupio raspad Jugoslavije i ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Srpski narod je ponovo doživio logore i stradanja, a naposletku NATO agresiju i bombardovanje.
Tražili smo Istinu, a, čini se, Ona je našla nas, kroz oca Lazara. Jednostavno, bez mnogo priče, svjedočio nam je Boga svojim životom. Za kratko vrijeme je uspio da oko sebe okupi jedan broj mladih ljudi. Za nepune tri godine, već je znatan broj mladih dolazilo svake nedjelje u Ostrog na Liturgiju. Kada je prešao u Ćeliju Pipersku 1987. godine, uoči Svete Petke, svi oni su nastavili da dolaze kod njega. Vrlo brzo su nekoliko djevojaka odlučile da budu monahinje. Među Očevim duhovnim čedima bilo je i mnogo onih koji su kasnije postali sveštenici, popadije, ili uzorni hrišćani u svijetu. Sjeme koje je posijao i danas bogato rađa.
Kada je otac Lazar došao u Ostrog, govorio je da je mnogo važno da se molimo Bogu da nam za mitropolita dođe tadašnji Vladika banatski Amfilohije, jer je on ovdje rođen i najbolje zna svoje Crnogorce. Vladiku Amfilohija smo, na našu veliku radost, upoznali već sledeće, 1988. godine, u Ćeliji Piperskoj, na praznik Svetog Stefana Piperskog. Besjedio je o tome, da je čovjek time čovjek što je žedan Svetinje i da nas mošti Svetitelja obdaruju Svetinjom Božijom kojom je njih Bog obdario. A da ni u jednom vremenu svetost i svetinja nisu bile toliko obesvećene koliko u našem vremenu.[1]
Dvije godine kasnije, Vladika Amfilohije se u Crnu Goru vratio kao Mitropolit. Ubrzo je počeo da obnavlja zapustjele i da gradi nove manastire i crkve. Tada je u Crnoj Gori bilo veoma malo monahinja. Zato je sa Mitropolitovim blagoslovom već u novembru 1991. godine dio sestrinstva manastira Mesić iz Banata prešao u Crnu Goru, prvo u manastir Ždrebaonik. Sestrinstvo ovog manastira do danas majčinski vodi Mati Justina (Taušan). Potom su se razrojile da bi obnovile monaški život u raznim dijelovima Crne Gore. Monahinje iz Mesića, pokojna Mati Elikonida i Mati Haritina, podmladile su manastir Banju. Odatle je Mati Elikonida krenula da obnovi manastir Pokrova Presvete Bogorodice u Gornjim Brčelima. Mati Jovana (Vlastelica) dobila je na staranje manastir Dugu, a procvjetale su i svetinje na Beškoj (na Skadarskom jezeru), trudom Mati Fotine i vrijednih sestara. Nije se na tome stalo: iz ovih manastira oživljeni su manastiri Zlatica, Podlastva, osnovan manastir Svete Paraskeve u Gostilju. Mati Julijana je došla u Ostrog kod svog brata, oca Lazara, i tu kao monahinja služila dugo godina, da bi poslednjih godina izgradila manastir na porodičnom imanju u Njegušima.
Posebno bismo pomenuli manastir Dobrsku Ćeliju, gdje je svoje mjesto našla Mati Olimpijada, sa sestrom Hristinom. Prvo su zajedno bile na dvoru episkopa banatskih u Vršcu. Kada je Mitropolit došao u Crnu Goru, „skućile“ su se blizu Cetinjskog manastira, u Dobrskoj Ćeliji, gdje su imale potrebnu brigu i njegu. Nerazdvojne tokom života, upokojile su se obje u nepunih mjesec i po dana.
Ćelija Piperska je takođe dala dio novog monaškog naraštaja. Početak je bio dolazak oca Lazara, a potom i monašenje četiri sestre. To je bilo prvo žensko monašenje u Crnoj Gori poslije Drugog svjetskog rata. Sestre su mukotrpno obnavljale Manastir, a poslije izvjesnog vremena im je povjeren podvig obnove drugih manastira. Igumanija Efimija (Nikčević) je u martu 1998. godine sa sedam sestara prešla u zapustjeli manastir Svetog Luke, u Župi Nikšićkoj, u rodnom kraju Svetog Stefana Piperskog. Danas je to prelijep manastir, sa najbrojnijim sestrinstvom u Mitropoliji. Manastir Duljevo, drevna svetinja Nemanjića, ponovo je zablistala u svojoj ljepoti zahvaljujući staranju Mati Angeline (Trifunović), nekadašnje nastojateljice u Ćeliji Piperskoj. Mati Atanasija (Adžić), piperska monahinja, obnavljala je manastir Rijeku Crnojevića, a potom i Orahovo.
Podignut je manastir Rustovo, a iz njegovog sestrinstva – manastir Svetog Spiridona, Dupilo, Briska Gora, pod duhovnim starateljstvom arhimandrita Benedikta (Jovanovića).
Monahinje Ruskinje su formirale sestrinstva u manastirima: Svetih Arhangela u Prekobrđu, Svetog Sergija Radonješkog pod Rumijom, Svetog Ilije na Volujici i Svetog Đorđa na Paštrovskoj Gori.
Kada je 2000. godine obnovljena drevna svetosavska Eparhija budimljanska, pod nazivom Eparhija budimljansko-nikšićka, povjerena je Episkopu Joanikiju (Mićoviću), duhovnom čedu Mitropolita Amfilohija. Prije nego što je primio tu zahtjevnu službu, više godina je obavljao veoma odgovorne dužnosti nastojatelja Cetinjskog manastira, nastavnika i glavnog vaspitača u novoobnovljenoj Cetinjskoj bogosloviji, a potom i njenog rektora. Povjerenje je opravdao nastavivši i podražavajući Mitropolitov trud na obnovi crkava i manastira u svojoj Eparhiji. I pored teškoća usled oskudice i teško pristupačnih terena, obnovljeni su ženski manastiri Podmalinsko, Kaludra, Voljavac, Dobrilovina, Šudikovo, Somina i manastir Svetog Save u Goliji.
U Mitropoliji Crnogorsko-primorskoj obnovljeni su ili novopodignuti još i manastir Svete Matrone Moskovske, Savina Glavica, Vojnić, Pelev Brijeg, Boan Kadića, Bunovići, manastir Svete Varvare (u Radovićima), Kurilovo i Ćirilovac. Hram posvećen Svetom Pantelejmonu i Klimentu Ohridskom, koji je Mitropolit sa rođacima podigao na porodičnom imanju, takođe je nedavno postao ženski manastir.
Mitropolit ne samo što prima iskušenice i monahinje iz susjednih zemalja, nego i šalje svoje dobre monahinje van Crne Gore, brinući o Pravoslavnoj Crkvi do kraja vaseljene. Posebno mu je na srcu budućnost Pećke patrijaršije i Kosova uopšte, i čini sve što može, uključujući i podmlađivanje sestrinstava monahinjama iz Mitropolije. Ima još primjera njegove očinske brige koja nadilazi granice eparhija, pa i kontinenta. Sestre iz Beške oživjele su manastir Rođenja Svetog Jovana Preteče u Jasenovcu. Mati Stefanija je poslije Ćelije Piperske i Župe Nikšićke nastavila hrabro svoj monaški život u manastiru Svetih Ilije Sicilijanskog i Filareta u Seminari u Kalabriji. Mati Makrina se zaputila na drugi kontinent – u Sjevernu Ameriku. Monahinja iz Crne Gore ima takođe u Bjelorusiji i Južnoj Americi.
Nije slučajno da su prve trudbenice na obnovi svetinja u Crnoj Gori, Mati Olimpijada, Hristina, Elikonida, Justina, Stefanija, Jakova i druge, započele svoj monaški život u Ćelijama Valjevskim. I otac Lazar je jedno vrijeme služio u Ćelijama. Tamo je uputio svoju sestričinu, Mati Justinu, potonju Igumaniju Ždrebaonika, a bilo je i drugih mladih djevojaka koje su nakon susreta sa ćelijskim monahinjama ostale opčinjene ljepotom monaškog života. U tome se pokazuje da posebna nit povezuje obnovu ženskog monaštva u Crnoj Gori sa Ćelijom Valjevskom i Avom Justinom. Ava Justin i Mitropolit Afilohije su se mnogo voljeli, i Mitropolit je u pravom smislu Avino duhovno čedo. Tako je Sveti Justin Ćelijski prisutan ovdje i kroz Mitropolita i monahinje potekle iz sestrinstva koje je Ava s ljubavlju vodio.
Većina manastira koje je trebalo obnoviti bili su samo ruševine i monahinje nisu imale osnovne uslove za život. Dok se ne bi izgradio konak, boravile su u kamp-kućicama. Možda je tada mnogima izgledalo da je surovo odvojiti sestre iz toplog gnijezda i poslati ih na ništa da bi obnavljale svetinju. Ali Mitropolit je sve vrijeme, svakodnevno, bdio nad njima. Podržavao ih je molitvom i vjerom, i materijalnom pomoći, koliko je mogao. Davao je i lični primjer svojim trudom. Obilazio je crkve, obnavljao, služio svaki dan drugdje. Imao je vremena, razumijevanja i prave riječi za svakoga. Ako je i jedan vjernik došao u crkvu, bilo je vrijedno truda. Uskoro nije bilo ni jedne čuke u Crnoj Gori, koju nije posjetio i gdje nije imao bar jednog stoljetnog djeda ili baku koji bi mu se obradovali da im opet dođe.
Otac Lazar se upokojio 2000. godine. Njegovu smrt smo teško podnijeli. U toj muci Bog nas je utješio. Mitropolit nas je prihvatio kao svoju djecu i pristao da nas ispovijeda. Bili smo blagodarni Bogu, jer smo znali koliko breme Vladika nosi na svojim plećima.
Kao pravi otac, uvijek brine o svim našim potrebama, duhovnim i materijalnim, koliko god može. Obiđe sve manastire bar dvaput godišnje radi ispovijesti. Ima srce za svaku od nas. Na ispovijesti pred sestrama brani igumaniju, a pred igumanijom brani sestre. Tako liječi i čuva zajednicu. Njegovo veliko iskustvo sa ženskim monaštvom dalo je plodove: u Mitropoliji ima najviše ženskih manastira u Srpskoj Crkvi. Svakoga prima: bio zdrav ili bolestan, njemu je zlatan. Često smo ga osuđivali što je obnovu manastira povjeravao pojedinim sestrama, koje su, po našem mišljenju, bile nezrele da vode manastir. A zapravo je u svakom čovjeku vidio Božiji Lik, i primao ga kao da ga je Bog poslao. Nije se baš svaka nova sestra snalazila u opštežiću, ali je svaka imala neki dar: jedna dar misionarenja, druga graditeljski, neka himnografski… Mitropolit je prepoznavao taj dar sestre, i nalazio joj mjesto na kome će moći da umnoži svoje darove i da ih ugradi nekako u obnovu Crkve Božije. I gdje će moći da hita ka Hristu, obnavljajući i sebe, i Svetinju, i narod oko te Svetinje.
Ima mnogo primjera. Ovdje bih navela samo jedan. Sestra je došla iz inostranstva kod oca Lazara. Nije mogla da se navikne na opštežiće, pa je Mitropolit odlučio da joj povjeri manastir. Bila je to zapravo seoska crkva, a pored nje napuštena škola. Vrijedno je radila i pridobila naklonost većeg dijela sela. Jedan dio mještana je ipak ostao neprijateljski nastrojen. Otišli su kod Mitropolita i tražili da ona napusti selo. Na kraju, Vladika je htio da popusti njihovom zahtjevu, najviše jer je bio zabrinut što monahinja živi u takvom okruženju. Ali, ubrzo je primio pismo sa preko dvjesta potpisa seljana koji su bili riješeni da „živi ne daju svoju monahinju“. Vladika je pričao, poslije, da mu je bilo puno srce jer se njegova monahinja dotakla srca toliko ljudi. Da su prepoznali njen trud i žrtvu i da je potvrdila njegovo povjerenje. Čak su je i Kinezi, radnici na dionici autoputa u blizini, toliko zavoljeli, da je kineska državna televizija snimila intervju sa njom. Prije nekoliko godina razboljela se od karcinoma kostiju. Junački je nosila svoju bolest. Pri kraju života je dobila toliku blagodat da je na njenom licu sijala radost uprkos bolovima koje je trpjela. Ovo je samo jedan od primjera da se očinski trud oko svake duše, vraća stostruko. Poslije mnogih muka Pastir može da kaže: „Evo mene i moje djece, koju mi dade Bog“.
Vjerujemo da Mitropolitova posebna briga za žensko monaštvo nije slučajna. Još kao mladi teolog, davne 1963. godine, napisao je radove „Podvižnice Hristove ljubavi“ i „Obnova i razvoj našeg monaštva“[2], a 2009. godine, sa Mati Amfilohijom (Dragojević), objavio je knjigu o ženskom monaštvu[3]. Baš on je pronašao ispovjedna pisma Svete Stefanide u Dečanima. Od Boga je primio dar da osjeti žensku dušu. Bogato ga je umnožio tako što je svojom rukom postrigao na stotine djeva Hristovih. Svakoj uputi na postrigu riječi koje se tiču samo njene duše, koju je upoznao kroz ispovijest. Nakon što sestru poslije monašenja ispratimo do njene kelije, Mitropolit nas monahinje uvijek u povratku radosno blagosilja i govori: „Hiljadile se dabogda!“ Svi osjećamo da mu je srce puno, kada se poslije godišnjeg sabranja ženskog monaštva Mitropolije, jedva nekako smjestimo i složimo za fotografisanje, toliko nas ima. A zato se rastuži i grdi nas kada vidi da na manastirskoj Slavi nema monahinja iz drugih manastira.
Dosad sam govorila o onom dijelu razvoja ženskog monaštva u Mitropoliji koji se mogao pratiti spolja. Sada bih se osvrnula na izgradnju i razvoj monaškog života unutar opštežića. Prvih godina sa ocem Lazarem u Piperima, nedjeljom bismo obično došli vozom do Spuža, i pješačili dva sata do manastira. Poslije Liturgije bi nas Otac okupio na zajedničkoj trpezi. Tog dana bi se pojelo sve što je bilo u Manastiru. Kada su prve sestre ostale u Manastiru kao iskušenice, bilo je jasno da se formira ženski manastir. Otac je odmah počeo da razmišlja o tome da sestre imaju zasebnu trpezu. Sjećam se, prvi put kada je postavljena trpeza samo za goste, izbila je prava pobuna. Svima je to teško palo, i sestrama i mirjanima, jer smo bili kao porodica. Ali Otac je morao da napravi taj oštar rez, jer je znao šta želi, i trudio se da i sestre i gosti to shvate. Učio nas je monaškom životu. Pokušavao je da obnovi opštežiće u jednom manastiru gdje vijekovima nije bilo više od dva ili tri kaluđera. Veoma strogo nas je čuvao od svijeta i iskušenja koje on može donijeti, s obzirom na našu mladost i neiskustvo. Sa druge strane, znao je da će narodu koji nije znao ništa o svojoj vjeri, značiti svjedočenje monahinja. Samo to što vide monahinje, bilo je dovoljno da se ljudi zapitaju šta ima toliko vrijedno u Crkvi da tako mlada djeca dolaze na ruševine i svojim rukama nose kamenje, raščišćavaju konake od bršljana, čiste smeće koje su ljudi bacali na manastirsko imanje.
Komšije su posmatrale Oca i nas sa nepovjerenjem. Sjećam se, kada je Otac stavio kapiju na manastir i obavještenje da posjetioci moraju da pozvone, prvi komšija se toliko naljutio, da je zaprijetio da će iskopati podzemni kanal kojim će moći direkno da uđe u „svoju Crkvu“. Ali, kako je vrijeme prolazilo, taj isti komšija je mnogo pomagao da se obnove manastirske zgrade, i više mu nije smetala kapija. Naprotiv, govorio je svojim prijateljima da paze da ne dolaze kasno, jer sestre rano ustaju na službu. Svake nedjelje je prisluživao svešteniku u oltaru. Navodim ovaj slučaj, kao jedan od mnogih. U skoro svim manastirima je bilo sličnih primjera. Najveći neprijatelji postajali su najveći zaštitnici manastira. Veoma su brzo razumjeli i posebnosti monaškog života.
Otac se, kao duhovnik, vrlo brzo suočio sa problemima jednog ženskog manastira i riješio da sestre pošalje u Grčku da se nauče opštežiteljnom poretku. Vladika Amfilohije mu je u tome pomogao. Kasnije nam je otac Lazar pričao da je uvidio da sestre treba slati samo u jedan manastir, jer svaki manastir, kao i porodica, ima svoj tipik i posebnosti. Uzore iz grčkih manastira Otac nije mogao tako lako da primijeni u mladom opštežiću, iz više razloga. Prvo, djeca koja su došla u grčke manastire bila su iz pobožnih porodica, a njegove sestre su pobjegle od roditelja koji nisu bili ni kršteni. Oni, ne samo da se nisu radovali putu koje su njihova djeca izabrala, već su sa motkama dolazili da ih vrate kućama. Otac Lazar im je bio kriv što djeca koju su oni školovali sada nose kamenje i nemaju ni osnovne uslove za život. Otac je trpio, tješio, umirivao, a nas je, valjda, sila blagodati krijepila da sve to izdržimo.
Drugo, život u novoj zajednici, uz odricanje od svoje volje, bio nam je potpuno stran. Sasvim drugačiji od našeg dotadašnjeg vaspitanja. Ništa nismo znale o duhovnom životu. Termini: podozrenje, prelest, pomisli i drugi, bili su nam nepoznati. Ocu smo rekli da ostajemo tu i da hoćemo samo taj život, a da nismo ni znale u čemu se on zapravo sastoji.
Treće, monahinje su morale da najveći dio dana provode noseći kamen i cigle sa radnicima. A često su radile same, jer nisu imale da plate radnike. Tako su prolazili mjeseci, godine i decenije. Sa velikim žarom su kućile Božju kuću. A trebalo je naći vremena i snage i za kelijno pravilo, za bogosluženja, za narod koji svakodnevno dolazi i traži pažnju, molitvu i lijepu riječ. Sve su to monahinje nekako uspijevale da stignu. I samo je velika i izobilna blagodat Božija krijepila i hranila naše duše, dok se Crkva podizala iz pepela.
Dodatna otežavajuća okolnost bili su pritisci od vlasti. Sestrama koje su došle iz susjednih srpskih zemalja jasno je stavljano do znanja da nisu dobrodošle. Nisu mogle da dobiju nikakvu potvrdu boravka. Ipak, to im nije smetalo. Gradile su svetinje ne razmišljajući da za državu njihova lična karta ne vrijedi ništa, i da tu žive ilegalno.
Kada se sjetim određenih situacija, i kako smo opstali kao monasi, mislim da nas je to milost Božja sačuvala, da ovdje živimo, radimo i obnavljamo svetinje. Prije nekoliko godina Mitropolit je rekao: „Pravo je čudo da mi uopšte postojimo ovdje, pa da ništa i ne radimo“. Kada smo odlazili u manastir nije nam ni padalo na pamet da bi se naša odluka da živimo kao monahinje mogla ticati bilo koga sem Hrista i nas samih. Nismo pomišljale da bi to moglo imati značaj za Crkvu. U poslednje vrijeme se, međutim, pokazalo kako je i to bio dio premudrog Božijeg Promisla. Našli smo se u istorijskom trenutku u kome, poslije 800 godina neprekidnog života Crkve Božje na ovim prostorima, učestvujemo u njenom spašavanju od zatiranja. Krajem prošle 2019. godine, kada je preko 600 crkvenih objekata već bilo, što obnovljeno, što podignuto, činilo se da ćemo morati da ih napustimo. Veliki „potres“ opet je zadesio Crkvu u Crnoj Gori. Država donosi tzv. Zakon o slobodi vjeroispovjesti, po kome bi država uzela od Crkve vlasništvo nad crkvenom imovinom. Poslije Turaka, neprijateljske vojske u Prvom i Drugom svjetskom ratu, komunista, zemljotresa, vlast je preuzela rušenje crkvenih objekata – poslali su bagere i srušili započeti konak mladog sestrinstva manastira Svetog Vasilija Ostroškog na Briskoj Gori, blizu Ulcinja. Tada nam je svima bilo jasno šta nas čeka ako ne odbranimo svetinje.
Bog je, bez sumnje, sve ove godine rukovodio Mitropolita u obnovi Crkve. Sijao je sjeme po cijeloj Crnoj Gori, strpljivo, mukotrpno, i rodilo je bogato, najbogatije u neponovljivim Litijama, u odbrani Crkve od bezbožnog zakona. Vjerni narod, sveštenstvo i monaštvo okupljali su se oko svog Pastira, da budu i ostanu jedno do Hristove pobjede u Crnoj Gori, sa poklikom: „Ne damo svetinje!“. To znači: ne damo manastire i crkve, i ne damo sveštenstvo i monaštvo, koji su svoju mladost dali da se te drevne svetinje obnove i mnoge druge, nove, iz temelja podignu.
Vlast je bila iznenađena zašto toliki narod brani Crkvu. Znali su često i šta ko ima za ručak i u najzabitijem selu, ali nisu znali šta se to dešava u Hramu na Vaskrs i Božić, kada su hiljade ljudi bili na Liturgiji. Njima se činilo beznačajnim to stajanje „zavedenog“ naroda u crkvi po nekoliko sati. A upravo je to taj kvasac koji je na blagodatnim litijama nadolazio iz nedjelje u nedjelju. Vrhunac je bila Svetosimeonovska litija, u kojoj je preko sto hiljada ljudi i djece sa svojim Pastirom, Vladikama, monaštvom i sveštenstvom bilo kao jedna duša. Tiho, molitveno, sa ikonama i barjacima, narod je odavao pohvalu prvo Gospodu, za Vaskrs Crkve u Crnoj Gori, a onda svojim Vladikama, monaštvu i sveštenstvu, za sav trud i znoj koji su prolili za svetinje. Godinama su ljudi zapažali i osjećali rast Crkve, i učestvovali u njemu, makar samo time što su ga primjećivali i negdje u sebi blagosiljali. Kada je došao trenutak da se brane svetinje, narod se okupio kao živi odbrambeni bedem. Svi smo se ponosili jedni drugima. Kako su svi bili lijepi tih dana! Zahvalni smo što smo to doživjeli, i što nas je Bog pomilovao i dao nam da nastavimo ovdje da živimo sa svojim voljenim narodom. Nadamo se u milost Božiju da će Crkva ovdje i dalje raširenih ruku primati brojne duše željne Istine.
Danas, kada izgleda da se riješio ovaj problem, i kada smo izgradili manastire, imamo osjećaj da Bog od nas traži jedan drugi podvig. Kao da nam Hristos kaže: „Djeco moja, dosta je bilo zidanja i gradnje, ‘ajte sada, sjećajte se više mojih stradanja i mojeg imena“. Otac Lazar nam je govorio da moramo da stvorimo uslove za monaški život. Tješio nas je da će Gospod biti sa nama i da će nas pokrivati što smo mnogo zauzeti oko gradnje. Ako se mi ne sjećamo uvijek Njega, sjeća se On nas. Ali sada kada je dom sređen i ukrašen, pa zar neće nevjesta u ukrašenom domu samo gledati svojeg Dragog i Njemu ugađati i neprekidno sa Njim, Ženikom, besjediti i riječju i mišlju?
Pokušala sam da iz sopstvenog iskustva prikažem kako su se u okviru sveobuhvatne obnove Srpske Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori, Manastiri izgradili i potvrdili kao čvrsto uporište Crkve. Naročito je procvjetalo žensko monaštvo. Nekadašnje zapustjele ruševine postale su mirne monaške luke u kojima se vjerni narod okuplja i krijepi, i stoga su se pokazali kao značajan duhovni oslonac i svom Episkopu i sveštenstvu.
Manastir je porodica i ima sebi svojstven život i ritam[4]. Zajednica dobija nove članove uz veliki podvig, uzajamno trpljenje i odricanje. Potrebne su godine da se nova sestra prisajedini sestrinstvu. Kao kad tijelo i novi organ treba da se naviknu jedno na drugo i počnu da funkcionišu zajedno. Isprva boluju i reaguju. Ali vremenom oni postaju jedno tijelo. Tada tijelo umije da živi radosno i bezbrižno samo sa svim svojim udovima i buni se i boluje ako je ma i jedan član od njega odvojen. Svaka monaška zajednica uzrasta na svoj način. Vodi je majčinska ljubav Igumanije, u saglasju sa očinskom brigom duhovnika. Episkop se otvoreno ponosi monaštvom, pomaže ga u svakom smislu, duhovnom i materijalnom, sve prati i brine. Ali to čini uz poštovanje osobenosti života zajednice, njene slobode i cjelovitosti. Baš kao što se roditelj odnosi prema djetetu nakon što ono zasnuje svoju porodicu. Ne nastupa više kao onaj koji donosi odluke za dijete jer shvata da ono sada živi i donosi odluke u novoj zajednici, da u njoj raste i razvija se. Poštujući slobodu djeteta roditelj potvrđuje svoju žrtvenu ljubav. Dijete će to osjetiti i uzvratiće mu ljubavlju i poštovanjem i biće radosno zbog njegove nesebične brige, koja ne traži svoje i ne sputava.
Monahinje u svim dijelovima pravoslavnog svijeta tiho, u tajnom stajanju pred Bogom, podsjećaju svakog čovjeka da je stvoren za Vječnost. Neprimjetno služe Gospodu i bližnjima. A dešavalo se u našoj crkvi, da monahinje poslije 60 godina takvog služenja budu same, bez njege i pažnje, jer manastir sticajem okolnosti nije imao podmlatka. Da li starost ovih trudbenica treba da bude uvijek neizvjesna, ili bi Crkva, u saradnji sa državom, i njima mogla da obezbijedi bar minimalnu materijalnu i socijalnu sigurnost priznajući im godine rada na obnovi i čuvanju svetinje kao neki skroman radni staž u Crkvi? Je li mnogo da obezbijedi zdravstvenu njegu onima koje su se davale ne mareći za zdravlje? Nije to veliki broj monahinja u jednom narodu, ni veliko breme za državu i Crkvu, vjerujem da će se mnogi složiti. Svetinje ne treba čuvati i pomagati samo kada im zaprijeti spoljna opasnost, već uvijek, pažnjom i staranjem.
Završila bih ovo izlaganje riječima kojima je 1988. godine tadašnji Vladika banatski Amfilohije završio besjedu za trpezom na praznik Svetog Stefana Piperskog: „Jer svi znate ono što je Marko Miljanov govorio, da postoji razlika između čojstva i junaštva. Junaštvo je da braniš sebe od drugih, a čojstvo je da braniš druge od sebe, a svetinja Božija, ona je viša i od čojstva i od junaštva. To je da, sebe i biće svoje prineseš za druge, da sebe do poslednjeg atoma svoga bića žrtvuješ za druge. To je vrhunac i čojstva i junaštva… E, dragi moji, mi smo se ovdje popeli do toga vrhunskoga, da bi odavde ulazeći u svakidašnji život, tom svetinjom se osvećivali, ispunjavali, i da bi zablistao Bog i svetinja u ljudskim srcima, čega neka nas udostoji Bog, molitvama svih svetih svojih…, u vjekove vjekova. Amin. Živjeli na mnogaja ljeta.“[5]
Na Praznik Začeća Svetog Jovana Krstitelja, 6. oktobar 2020.g.
U manastiru Ćelija Piperska
[1] Aleksandar Vujović, „Prilog sveštenoj istoriji manastira Sveta Ćelija Piperska“, 2020.
[2] Risto Radović,„Podvižnice Hristove ljubavi“, „Obnova i razvoj našeg monaštva“, Glasnik SPC, 1963, 20-27, 120-126.
[3] Amfilohije (Radović), Amfilohija (Dragojević), Podvižnice Hristove ljubavi, Žensko monaštvo u istoriji Crkve sa posebnim osvrtom na podvižnice Hristove ljubavi kod pravoslavnih Srba i pouke prepodobnih matera i podvižnica, Cetinje-Berane 2009.
[4] Otac Emilijan Meteoritski i Svetogorski, Pečat istiniti: pouke i reči, Manastir Žiča 2004, 38.
[5] Aleksandar Vujović, „Prilog sveštenoj istoriji manastira Sveta Ćelija Piperska“, 2020.
