GOJKOVICA
Sa čijeg to izvora napih se vode,
okrijepih oči, umorno lice?
Ko mi to viknu, krenu rode,
i ne oklijevaj, Gojkovice!
Znaš da zidine čekaju na te!
Neimar Rade od grada gleda!
Sad jetrvice nek te ne prate!
Nahranila si zanavijek čeda…
I krenu smjelo, dignuta čela.
Od tebe nema većeg dara
kad kamen te obljubi oko tijela
ne traži pogledom gospodara!
Čija li to prati me ruka?
Zar sam nekome od zlata jabuka!
Mitrovdan 1996.
JABUKA
Niti grada, niti neimara.
Niti Stoje, nit brata Stojana.
Nit jabuke od leka, za dara…
Svojim hukom sve nosi Bojana.
Od tri brata samo jedan ćuti.
Tri jetrve – samo jedna moli;
Onog, ko će pesme njene čuti,
Kad joj vile obzidaju boli,
Preko vida, njedara i struka.
Niz obraze Gojku sunce plače.
Jedva vide – njena bela ruka,
Toplim mahom milo Nebo tače.
Niti ruke. Nit burme na ruci.
Gojkovice! Led kamen obuci.
Milica Bakrač
