Svoja sjećanja na početak bombardovanja i samo bombardovanje kasarne u Danilovgradu, gdje je pogunuo mladi vojnik Saša Stajić, sa slušaocima Radio “Svetigore“ je podijelio tadašnji predsjednik Opštine Danilovgrad, gospodin Milorad Dudi Kadić.
Po njegovom svjedočenju najmanje što se očekivalo te kobne noći je da će samo jedan dan nakon što je nova, martovska klasa, došla u kasarnu „Milovan Šaranović“, od kojih je najstariji imao samo 22 godine NATO alijansa zasuti bombama tu kasarnu i te mlade ljude.
Bio je među prvima koji je ušao te noći u kasarnu nakon što je bombardovana. Oko 200 mladih vojnika, djece, kako kaže Kadić, još nenaviknute ni na novi ambijent kasarne a kamoli na rat u kojem su se odjednom našli te noći, a i 77 narednih, pretrpjeli su ogromne udare, kao i sav naš narod.
„Najteže je bilo sjutradan dočekati roditelje i rodbinu vojnika Saše Stajića i te trenutke nosim u srcu i sigurno ću ih nositi dok sam živ“.
Strah i neizvjesnost koje su širile „crne ptice“ i sirene za uzbunu konstantno su punili danilovgradski Dom zdravlja, a stanovnici naselja u neposrednoj okolini kasarne su se iseljavali iz svojih domova.
„Šetali smo ulicama malog grada, bez vode, bez struje, dakle, bez osnovnih životnih potreba, ne bi li te ljude ohrabrili da se vrate svojim kućama“.
On navodi da je svaki odlazak djece u školu bio pozdrav sa zebnjom da li će se ponovo vidjeti.
„Nikad se nije znalo kad će ponovo pasti bomba. Nikad se nije znalo koje su sledeće namjere agresora“, kaže Kadić.
Ističe da je na Danilovgrad palo 600 projektila ali da su se i taj, kao i drugi slučajevi stradanja od NATO bombi, u javnosti minimizirali.
„Mislio sam da tako nešto neću doživjeti da vidim u svom životu. Jedan takav podanički odnos, s obzirom da živim u sredini dostojanstvenih ljudi, dostojanstvene prošlosti, svi se hvatamo u glas da smo viteški narod, to što su pojedinci radili i kako su nas predstavljali međunarodnim faktorima i kod onih koji su odlučivali o nama, a čini mi se da to i danas isto radimo samo u drugačijoj formi, da to ostavlja ružnu sliku i ružnu predstavu za one koji će doći poslije nas. Crnu Goru je stvorilo viteštvo. Crnu Goru je stvorilo junaštvo. Crnu Goru je stvorila Riječ, a bojim se da polako ali sigurno napuštamo tu tradiciju“.
Ističe veliku pomoć Crkve narodu tih dana.
„U to vrijeme naše crkve su se punile. Nikada, čini mi se, crkve nisu bile punije, sadržajnije, emotivnije, nego što su bile tada. Ta navika, ostala je, Bogu hvala, i do danas. Crkva je priskočila, hrabrila ljude, vraćala im vjeru u svoje postojanje. Taj se trend nastavlja i danas i to je jedini razlog zašto imamo razloga da treba gledati sa nadom i svjetlošću u budućnost“, zaključuje Kadić u razgovoru za naš Radio.
