Pozdravljam sve, počev od arhijereja.
Ovakvu publiku mogao je da okupi samo Mitropolit Amfilohije. Ovdje smo nas petorica da to učinimo umjesto njega, ali, svakako, nećemo reći, svi sabrani, ono što bi on rekao.
Tri decenije je Crna Gora pod duhovnim pokroviteljstvom Mitropolita Amfilohija. Ušao je u svaku dušu žednu Duha i Boga živoga. Ta energija Duha bila je magnet kojim je lako okupljao i privlačio sve ljude koji imaju taj sluh za dubinsku, neposrednu, pjesničku i filosofsku riječ, dakle za cijelog čovjeka.
Negdje sedamdesetih godina Mitropolit Danilo (Dajković) je rekao, vjerovatno u vrijeme rušenja kapele, kada se zasigurno osjećao vrlo bespomoćno: ,,Ja ne mogu ništa da učinim osim da sačuvam taj žar koji se nalazi u pepelu“. A Crna Gora tokom Drugog svjetskog rata doista je bila spepeljena i pokošena. Bar je Crkva bila pokošena, ova vidljiva, ljudi i sveštenici, i dodatno zakrvljena među braćom. Doći u takvu Crnu Goru mogao je samo onaj koji nosi veliki unutrašnji oganj, veliko znanje i strpljenje, veliki duhovni i ljudski kapacitet.
U Mitropolitu Amfilohiju najprije vidimo našeg narodnog čovjeka. On je likom tako izgledao, sa klasičnim crtama našeg narodnog čovjeka, sa onim najljepšim crtama. A njegovo duhovno zanimanje je potvrđivalo i povisivalo ono što je u narodu često prisutno u našim ljudima, ta čežnja za mudrošću i briga za čovjeka, i pažnja za čovjeka i osjećanje da je čovjek skriveno čudo kog treba pažljivo probuditi, aj sad da kažem pedagoškim rečnikom, vaspitati, ili Njegoševim, napitati, nahraniti.
Jedna od refren riječi ili poslovica Mitropolitovih, kad vidi neku dušu koja je žedna, koja traži Boga i koja bi sve dala za taj dodir, on kaže: To je duša gladna i žedna Boga živoga. Sad bi se mogli zadržati i na ovom izrazu Bog živi, jer u shvatanju mislilaca ima i Bog kao neki apsolut koji nema tu neku neposrednu vezu sa čovjekom, tu ljubavnu vezu. I mislim da je to osnovna crta njegovog duha – žeđ i glad za Bogom živim. Na njemu se vidjela ta harizma i to stalno obnavljanje i napajanje Duhom živim kojim je privlačio ljude i cio narod, ako smijem reći sve one koji bi se mogli nazvati narodom, koji rađa i koji se preporađa i stremi onom Božijem liku u sebi.
Ovdje je već govoreno o raznim talentima Mitropolita Amfilohija, besjedničkim, filosofskim, pjesničkim i doista svi ti talanti su nekako zajedno živjeli u njemu temeljeni na tom prvom ognju, ognju koji imaju izuzetni ljudi, duhovi, ognju koji je povezan s nebom, s Bogom. Ali je povezan i sa narodom jer svako u sebi nosi, makar i zapretanu, neku žišku ili varnicu, ili iskru, kako bi rekao Njegoš. On je bio taj koji je budio te iskre u dušama. Njegova poezija, naravno nije ono što bi rekli formalno poezija, nije ono što ga najbolje reprezentuje. Najbolje ga reprezentuju njegove besjede. Možda je najviši, barem onako vidno, bio njegov besjednički dar, a najviši što je mogao kroz taj oblik iskazivanja da obuhvati sve i poeziju, i filosofiju, i antropologiju, jer je govorio iz dubine čovjekove, jer je nosio taj aktivni pokretač u sebi, imao je tu silu koju su Grci nazivali entelehija, neposredno obnavljanje, neposredno dejstvo i stremljenje onom najvišem smislu života. Takav integritet ličnosti i takvi darovi su apsolutno rijetki i zasigurno se daju onima koji treba da izvrše neku veliku misiju, a njegova misija je bila mnogo složena i u složenom životu, jer je živio u jako složenom vremenu.
Ako bih nekako ukratko rekao šta je bila njegova misija da uradi u Crnoj Gori, pored tog neposrednog buđenja naroda, jeste da otkrije Crnu Goru samoj sebi, Petrovićima velikog Njegoša. Mogu čak reći da je on u poznijim godinama počeo da se intezivnije susreće sa Njegošem, a baš zato što je imao istu ulogu kao Njegoš: da bdije nad narodom, nad narodnim raskolima, nad narodnim patnjama, da suzbije one sile koje su uvijek bile razarački ustremljene na ovu šaku naroda. Da budi u tom narodu slobodu, hrabrost, čojstvo i junaštvo, duboki i elementarni smisao života. Sav je bio nastrjen Duhom da probudi smisao života koji spava u čovjeku, da čovjeka otkrije sebi. Što je ovdje Vladika rekao, bolje je poznavao one kojima je govorio nego oni sebe. To je normalno noseći taj prozorljivi, djelatni i ljubavni duh.
Koliko je tema Kosovskog zavjeta nosila književnika Amfilohija?
To je velika priča koja poteže mnogo šta. Poteže dubinu i naše ukupno sjećanje. O Mitropolitovoj vezi sa Kosovom reći ću u nekolike riječi. Dakle njegove riječi, koje su bile odgovor na jedan moj poziv. Zvao sam ga na ,,Dane Njegoševe“, koji se odvijaju u ove dane svake godine. To je bilo prije desetak godina. Okrenem telefon, pošto nisam znao gdje je i kažem mu zašto ga zovem, a on kaže: ,,Evo me na Kosovu. Ne mogu doći, ali mi stalno glavom, kroz um, prolaze Njegoševi stihovi.“
Shvatio sam da tamo na Kosovu on, kako bi rekao Andrić, lično razgovara s Njegošem. Ili kad je čovjek u teškoj situaciji, u zgusnutoj situaciji, kad je biti ili ne biti, tada mu dolaze one najskuplje riječi koje mogu da izraze njegovo stanje. Često je u svojim besjedama citirao Njegoševe stihove: Nadanje je naše zakopano u Kosovo u jednu grobnicu. Ali bi uvijek dao malo objašnjenja, pa kaže: Ne beznađe, nego nadanje je zakopano. A ako je zakopano ono se može i otkopati i u tome se vidi taj njegov hrišćanski ključ i za Njegoša i za patnje koje haraju narodom. Dakle, ta vjera da će ta muka da osmisli i da da novi život, i da vaskrsne neka dublja istina i iskra, da osvijetli čovjeka i narod. On je nosio takvu vjeru da su sve muke i patnje najčešće uslov da čovjek, pa i narod, dođu do mudrosti.
Ako uzmemo narodne poslovice tako prosijane, očišćene, jasne, uvjek savremene, vidi se da je narod prolazio kroz situacije kada je poznavao čovjeka i čovjekove moći i čovjekovo iskustvo i neku unutrašnju zakonitost i uma i čovjeka. Kroz te poslovice je formulisana istina pa je jezik postao to svijetlo koje obasja čovjeka kad mu je najteže, najgušće i najtamnije možda. To su narodne poslovice, a Njegoš je još podigao duh naroda i saznanje čovjeka u nebeske visine. To je otkriće one luče besamrtne koja u dubinama čovjekovim negdje boravi ili je, najčešće, usnula a ponegdje oživjela i rasplamsala. Doista, u Mitropolitu je ta iskra bila rasplamsana i kroz nju se Mitropolit sjedinjavao duhovno sa Njegošem i vidio Njegoševu dubinu i muku koju je nosio kroz život. I te silne protivrečnosti koje nosi čovjek, bez kojih, ako se u jednom heraklitovskom polemusu ne zbiju u čovjeku, on ne može da sazna tajnu čovjeka. Dakle, tajna kao nosilac i spasilac svih muka, svih protivrečnosti i bezizlaza koji se čovjeku često nameću kao bezizlazi. U Jevanđelju se govori o uskom putu dok u narodnom jeziku postoji izraz: ,,Valja mi proći kroz iglene uši“. Mislim da su te dvije sintagme srodne. Da ih je srodno iskustvo formulisalo.
Crnu Goru je nemoguće vidjeti i sagledati bez Njegoša i bez svih Petrovića, a u savremenom svijetu doista je Mitropolit posvjedočio ili detektovao sve protivrečnosti koje se sukobljavaju u Crnoj Gori i narodu Crne Gore, ali je ponudio, svojom riječju i svojim živim prisustvom, izlaz. Jer ako ćemo se boriti za ukupnog čovjeka onda će to biti taj osnovni posao. Ako ćemo spustiti nivo čovjekovogo smisla na neki niži nivo onda su gotove podjele, razdori i nesreće. Eto tu iscjeliteljsku silu i energiju Mitropolit je uvijek izlivao na svoje slušaoce, na svoje sagovornike i na svoj narod. I ovakva gustina prisustva u njegovo ime govori o tome koliko je on prisutan u nama i koliko te riječi uvijek nama znače i koliko su moćne i žive i koliko su naše, iako ih je on izgovorio.
(Izlaganje na “Danima Mitropolita Amfilohija”, Podgorica, 29. oktobra 2021. godine)
