Predavanje blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija „Uticaj bogoslužbene poezije na Njegoševo djelo“ održano o Vaskrsu 1995. godine, povodom 500-godišnjice štampanja „Cetinjskog oktoiha“
Ova duhovna akademija posvećena je 500-godišnjici Obodsko-cetinjske štamparije i Cetinjskog oktoiha; posvećena je takođe 180-godišnjici rođenja našeg velikog pjesnika, mitropolita crnogorskog Petra II Petrovića Njegoša. Dva događaja i dva različita istorijska perioda, međutim – dva događaja koja su međusobno organski povezana.
Neshvatljiv je naš veliki pjesnik, bogoslov i filosof, veliki mitropolit Petar II Petrović Njegoš i neshvatljivo je njegovo djelo bez Cetinjskog oktoiha; i ne samo on, nego sve ono što je uradila svetorodna loza Petrovića u toku dvije stotine godina, a i mitropoliti prije mitropolita iz te loze, kao i oni poslije njih, sve do naših vremena. Oni su svi izrasli iz tog velikog događaja koji se dogodio ovdje, na Obodu i Cetinju, iz tog štampanja svetih bogoslužbenih knjiga: Oktoiha – Osmoglasnika prvoglasnika i petoglasnika; štampanja Psaltira i drugih molitava u njemu, štampanja Molitvoslova i Svetoga jevanđelja iz vremena mitropolita Vavile i iz vremena Đurđa Crnojevića, gospodara Crne Gore.
Njihova ćirilska slova, velika i uzvišena poruka knjiga koje su oni pečatali na Obodu i Cetinju, velika i duboka poruka i misao koja je sadržana u tim knjigama, sve je to vjekovima nadahnjivalo na samo ove prostore, no mnogo šire, do dalekog slovenskog sjevera.
Tako, ova tema koja je nas večeras ovdje sabrala: „Uticaj bogoslužbene poezije na Njegoševo djelo“, ne može biti obrađena na pravi način bez povezivanja djela Petra II Petrovića Njegoša sa bogoslužbenim knjigama štampanim u Obodsko-cetinjskoj pečatnji. On je i sam iz tih knjiga čitao, on se njima služio, kao i njegovi prethodnici, on se njima nadahnjivao. Bilo u originalu, kako su štampane, bilo u onim novim izdanjima tih knjiga, kako su one došle do njega, preko njihove ruske recenzije.
Upravo blagodareći tom njegovom neposrednom dodiru sa tim knjigama, i sa tim duhovnim naslijeđem koje je prenijela i pretočila Crkva Pravoslavna, Mitropolija crnogorsko-primorska i Pećka Patrijaršija na ovim prostorima, mi smo dobili jednog tako velikog i nadahnutog pjesnika i mislioca.
Obično se smatra da Petar II Petrović Njegoš nije mnogo mario za bogosluženje, bilo zbog svojih obaveza – ne samo crkvenih nego i svjetovnih – bilo zbog, po takvom mišljenju, njegovog intimnog nastrojenja kao pjesnika i filosofa, tobož pjesnika i filosofa ne crkvenog, nego svjetovnog nastrojenja. Međutim, ako malo svestranije proučavamo njegovo djelo, i pažljivije, bez ikakvih predrasuda, uspostavljajući neposredni kontakt i sa njim i sa njegovim vremenom i sa naslijeđem koje je kroz njega progovorilo – bilo da se radi o crkvenom naslijeđu, bilo da se radi o naslijeđu naroda ovoga kraja – dobićemo jedan potpuno drugačiji utisak i drugačije saznanje.
Prije svega, da bismo shvatili koliki su uticaj bogoslužbena poezija, bogosluženje i Crkva kao nosilac tog bogosluženja, imali na Njegoša, treba imati u vidu da je Petar II Petrović Njegoš kao dijete odrastao u sredini koja je sva bila natopljena pravoslavnom duhovnošću. Prije svega, porodica u kojoj je odrastao, pa onda i mjesto na kojem je odrastao: na Njegušima danas postoji sedamnaest hramova, svaki zaseok ima svoj hram. Njeguši su prebogati duhovnim sadržajem od pamtivijeka. Narodni etos, koji je bio razvijen u njegovo vrijeme, i koji dan-danas nije iščezao, jedno je od naslijeđa kojim se hranio mladi Rade Tomov, pored onog drugog naslijeđa, duhovnog, o kom je malo prije bilo riječi, i koje je on primio i čuvao, možemo slobodno reći, kao zjenicu oka svog. Primio od svoga strica Petra I Petrovića Njegoša, svog glavnog učitelja i vaspitača. Onoga Petra koji ga je i odabrao za svoga nasljednika.
Dakle, osim uticaja koji ja na njega imao Sima Milutinović Sarajlija – uticaj pjesnički, koji ga je oduševio za helensko pjesničko nasljeđe i otvorio mu određene horizonte koji su bili prisutni u njegovom vremenu – ovo su dva glavna izvora Petra II Petrovića Njegoša: narodni etos, narodna narav, koja je bila duboko prožeta crkvenošću sa jedne strane, i sa druge strane, upravo to duhovno, crkveno predanje koje je na njega prenio Petar I Petrović Njegoš, njegov stric. Taj je uticaj naravno zapečaćen svim onim susretima koje je Njegoš imao u svom zemaljskom, relativno kratkom vremenu, sa mnogim pravoslavnim ljudima, a pogotovo susreti sa Rusijom, izuzetno bogatom duhovnošću. Sa Rusijom koja je naročito njegovala bogosluženje, i preko koje su i Petar I Petrović Njegoš, i mitropolit Danilo, osnivač svetorodne loze Petrovića, a i kasniji Petrovići, dobijali ne samo materijalnu pomoć, nego i sve bogoslužbene knjige i bogoslužbene sasude – ogromna pomoć, od koje i mi danas ovdje živimo. Samo treba zaći po našim hramovima pa vidjeti koliko je svetih sasuda, odeždi i uopšte bogoslužbenih stvari i dan danas u njima sačuvano, čak i poslije ove velike i strašne katastrofe koju su hramovi doživjeli i po staroj Crnoj Gori i šire od nje. A sve je to došlo iz Rusije, i sve je to nesumnjivo uticalo i na Petra II Petrovića Njegoša i na njegovu misao.
Ovo što govorim ne potvrđuju samo život i djelanje Petra II Petrovića Njegoša, nego i njegova poezija, od one njegove prve ode „Crnogorac Svemogućem Bogu“, pa sve do njegovog Zavještanja. Mi nemamo vremena ovdje da se podrobnije zabavimo svim onim što je prisutno u književnom i pjesničkom djelu i zapisima Petra II Petrovića Njegoša, međutim možemo kratko reći da su duh pravoslavnog, liturgijskog bogosluženja i vizija ne samo svakidašnjeg ljudskog življenja, nego kosmička liturgijska vizija, izuzetno prisutni u njegovom djelu.
Mnogo detalja u njegovoj poeziji je posredno ili neposredno preuzeto iz bogosluženja Crkve. Naravno, on je to – kao darovit pjesnik i mudrac – preoblikovao na sebi svojstven način, ali onaj koji poznaje bogosluženje i bogoslužbene tekstove vidjeće koliko su u djelu i u poeziji Petra II Petrovića Njegoša neposredno prisutni ti tekstovi i one osnovne teme kojima se bavi pravoslavno bogosluženje. Kao primjer da navedemo njegovu odu „Crnogorac Svemogućem Bogu“. Dvije osnovne činjenice i dva osnovna svojstva prožimaju tu njegovu najraniju pjesmu. S jedne strane to je njegovo, tipično biblijsko, divljenje pred velikom tajnom svjetova i svijeta u kom se on nalazi. On je sav u tom divljenju pred tom tajnom i pred tom ljepotom stvorenja Božijih i tvorevine kao takve. S druge strane, on slavoslovi Boga za svu tu ljepotu, za sve te darove kojima je Bog obdario ljude. Upravo su to osnovne komponente svakog bogosluženja, svakog crkvenog čina: divljenje pred tajnom božanskom i tajnom svjetova, i slavoslovljenje i blagodarnost Bogu za darove kojima je ljude obdario.
Samo da navedem jedan proročki stih koji se stalno ponavlja u Tajni krštenja: „Veliki si, Gospode, i čudesna su djela Tvoje, i nema riječi da opiše čudesa Tvoja.“ Vladika Rade kao da tumači u svojoj odi „Crnogorac Svemogućem Bogu“ te riječi psalmopojca Davida. Kaže on: O Ti, bićem beskonačni bez početka i bez kraja!… Ja se nadam nešto Tvoje da u dušu moju sjaje… No ko će te opisati, ko li umom obuzeti?… Tebe slava beskonačna, Tebe časti prekovječne, Tebe fala, ka svemoćnu, neka bude i biti će dok je sv’jeta i naroda! Samo nekoliko stihova koji nam pokazuju to njegovo duboko religiozno divljenje pred tajnom svih svjetova s jedne strane, i slavoslovljenje Boga, sa druge, zbog tog čudesnog svijeta koji je izašao iz Božijih ruku. Isti duh je sadržan i u pjesmi koju je zapisao za vrijeme svog bolovanja i traženja lijeka za svoju tešku bolest, na kupoli hrama Svetog Petra u Rimu, 1851. godine. Dakle, prva pjesma je iz njegove rane mladosti, a ova je napisana već neposredno pred njegovo blaženo upokojenje. On u toj pjesmi, upoređujući hram rukotvoreni sa hramom koji je Bog sazdao svojom rukom, dakle upoređujući hram Svetoga Petra, kojem se ljudi dive, sa vasionom kao hramom, kaže: Ta on nije do tvarca slaboga, hram on nije za Boga silnoga, već rukotvor na malom poprištu, kao mravja što je na mravištu. Ti si sebi hram diga nad svima, što sav strašni prostor obuzima. Hram Svetoga Petra, čijoj se ljepoti dive čitava pokoljenja, za njega nije ništa drugo no onaj mravinjak koji mravi prave. Jedan mali dio u odnosu na veličanstveni hram koji je Bog stvorio svojim rukama, pa onda dodaje: Disk sredine, s kog lučah plamovi svud se siplju kako vihorovi, na sredini stoji Tvoga hrama, te preliva zrake u zrakama; služi živog plama istočnikom, služi Tvojim vječnim žrtvenikom! Veličanstvena slika, gdje Njegoš središte svih postojećih svjetova prikazuje kao žrtvenik na kojem se služi vječna služba Božija – služi se, rekli bismo našim jezikom, Sveta liturgija. Dakle, kao što se u sredini rukotvorenog hrama nalazi sveti žrtvenik, tako se u sredini svesvetija nalazi žrtvenik koji je sazdan božanskom rukom i na kojem se služi neprekidno slavoslovlje i bogosluženje živom i vječnom Bogu. Koliko je meni poznato, mogu da me isprave znalci evropske poezije i filosofije, nema ni kod jednog evropskog pisca ili pjesnika jedna takva duboka i veličanstvena vizija kakva je ovdje kod Petra II Petrovića Njegoša. Možda je jedino Sveti Maksim Ispovjednik u VI vijeku, kroz svoju viziju kosmičke Liturgije, bio preteča Njegoševe veličanstvene vizije o disku sredine, koji je sveti i veličanstveni žrtvenik na kome se svi svjetovi prinose na dar Tvorcu svome, Bogu Svedržitelju.
Isti sadržaj i isti duh prožima i njegovu čuvenu pjesmu „Misao“, gdje on kaže: Plamen božestveni u ništavom hramu, govoreći o misli. S jedne strane, dakle, „svesvetije“ je hram veličanstveniji od svakog rukodjelanog hrama, a s druge strane i čovjek je božanski hram, koji je ništavan, jer je prolazan. Misao, odnosno ljudski um, taj je „plamen božestveni“, zapaljen na tom drugom žrtveniku, koji je opet na svoj način i ogledalo tog hrama rukotvorenog a i onog hrama „svesvetija“ i njegovog „diska sredine“, kako ga Vladika Rade naziva, na kojem se prinosi tamjan i miomirna žrtva Tvorcu svega. Ta misao je vjesnica prava besmrtiju duše vječnoga blaženstva.
Kad mi zaždiš dušu vatrom poezije, tad u gimne slave k svome Stvoritelju duša mi se topi i zaigra lira. Evo ga opet, Vladika Rade završava svoju misao sa onim čime može biti završena ljudska misao. Poezija, ona obasjana tom vatrom, tim ognjem, pretače se u „himne slave k svome Stvoritelju“, a „duša se topi“ i „zaigra lira“duše. Dakle, ono što je radio David igrajući pred Kovčegom zavjeta u Starom Zavjetu, isto to radi misao Petra II Petrovića Njegoša: ona igra pred tom velikom svetinjom; ona je sva u pokretu, sva je u dinamizmu; ona je sva prožeta i obasjana tim vječnim i neprolaznim ognjem.
Takav sadržaj nalazimo i u njegovoj „Večernjoj molitvi“, gdje on kaže: Bože, Oče Svemogući, koga dični slave cvetić to prostranstvo bezgranično svetlim krasi veličestvom… Ja osećam, Oče blagi, Tvog da slava veličestva – ona prava Tvoja slava koju vjerne sluge glede – svet tad moga prečišćena oka neće oslepeti i duh prosti u blaženstva čistotu se preložiti. Dakle, oganj i svjetlost koja blista u njemu, ona obasjava „oko njegovo prečišćeno“, i ta svjetlost božanska koja sija, on se nada, neće ga zasljepiti. Ovdje imamo jedno duboko mističko prozrenje u božansku svjetlost, i zanimljivo je da on – za koga ne znamo da je čitao, recimo, Svetog Grigorija Nisijskog ili Dionisija Areopagita, Grigorija Bogoslova ili Simeona Novog Bogoslova, ili druge velike mistike Crkve – ima isti doživljaj božanske svjetlosti kakav su oni imali. Ili kakav je recimo imao Mojsije Bogovidac, koji Boga sreće u primraku božanstvenom, kada na gori Sinajskoj munje i gromovi udaraju, kada se oblak spušta i u tom oblaku Mojsije prozire u duboku tajnu, otkrivaju mu se i daruje mu se zakon Božiji. Mistici govore o tom božanskom primraku koji nije mrak nego je najdublja svjetlost, dublja i savršenija od svake moguće svjetlosti koju čovjek može da doživi, ali ta svjetlost ne pomračuje iako je ona za pomračenog čovjeka neka vrsta mraka dubokog, to je svjetlost koja obasjava, koja otkriva, i zato se on nada da njegovo prečišćeno oko neće oslijepiti od te božanske svjetlosti kojom će biti obasjano. Duboki mistički doživljaj, duboki religiozni doživljaj, ja bih rekao – duboki liturgijski opit te tajne božanske svjetlosti o kojoj toliko govore najveći bogovidci, od Mojsija pa do našeg vremena.
Ovdje smo pomenuli samo neke od njegovih malih pjesama, međutim uopšte se nijesmo dotakli njegove velike poeme – „Gorskog vijenca“, i još većeg i sadržajnijeg djela – „Luče mikrokozma“, gdje se na još dublji i savremeniji način i zrelije, tako da kažemo, pokazuje koliko je Petar II Petrović Njegoš svoju misao doživio ne prosto u okvirima jednog prirodnog toka stvari, prirodnog toka u njemu samome i prirodnog toka oko njega, koliko je doživio sebe i svijet oko sebe u svjetlosti tog duhovnog, liturgijskog toka ili liturgijskog poretka. Postoji prirodan poredak stvari, a postoji i liturgijski poredak života, koji je uzdizanje prirode na jedan viši stepen, na stepen jednog dubljeg doživljaja, koji ne poništava prirodu, ali prirodi daje njen potpuni i savršeni smisao; čitava godina od 365 dana je prožeta tim liturgijskim redom i poretkom koji vaspostavlja prirodu u njeno prvobitno stanje; prirodi i čovjeku kao prirodnom biću daje jedan mnogo dublji i savršeniji smisao i značenje.
Da li tog liturgijskog poretka ima u pjesničkom i misaonom djelu Petra II Petrovića Njegoša? Itekako ga ima.
„Gorski vijenac“ pored osnovne drame – drame vremena u kome živi Petar II Petrović Njegoš, drame naroda kome služi i za koga se žrtvuje, drame Crne Gore, drame Srpstva – oslikava i jednu kosmičku dramu. Njegoš se uvijek vraća kosmičkoj drami, on ne ostaje samo pri nekim istorijskim zbivanjima, niti se zadržava na onom trenutačnom što se odigrava u njemu i oko njega. Sve što se događa u njemu i oko njega za njega dobija dublji smisao i dublje značenje, a to je njemu prozor, prozor za tajnu. Tu, kroz ta zbivanja i ta događanja i najbeznačajnija – bilo da su zbivanja u prirodi, bilo da su zbivanja u njemu i njegovoj misli, bilo da su zbivanja u svijetu oko njega i u istorijskoj drami – progovara jedna dublja, ne samo kosmička drama, nego i drama metafizička, koja je s one strane kosmičke drame. To je ono što čini osnovno svojstvo cjelokupne misli Petra II Petrovića Njegoša.
Kako se ta drama metafizička ogleda u „Gorskom vijencu“, prije svega? Tu je neprekidno i u žiži drama raspeća njega i njegovog naroda, koja nemušto oslikava dramu Golgotskog Raspeća. Negdje će to pomenuti njegov Iguman Stefan, kada govori kako ludi vjetar svetu lampu ugasi, kako je on gledao baštu Getsimansku ocrnjenu strašću i izdajom. Preko toga on na neki način otkriva dublju potku svega onoga što se zbiva oko njega. Istovremeno, centralni događaj „Gorskog vijenca“, u kome se vrhune svi ostali događaji – istorijska zbivanja, oslobodilačka borba i istraga poturica – jeste Badnje veče i Božić, i to ne smemo i ne treba da izgubimo iz vida. Veoma je zanimljivo da se sva zbivanja u „Gorskom vijencu“ događaju u vrijeme velikih praznika: o Maloj Gospođi, o Trojičindanu… Tu se igra i kolo oko hrama, tu se i služi Sveta liturgija, tu se događa ta drama između Crnogoraca i poturica, tu se priprema borba za slobodu. Tu se, u svemu tome, suočava i Vladika Danilo i njegovi saradnici sa nečim dubljim što se prelama preko tih istorijskih zbivanja. U onim svojim čuvenim monolozima Vladika Danilo i nije u stvari ništa drugo nego sveštenoslužitelj riječju i sveštenoslužitelj svete riječi. Riječ dobija ogromnu moć i snagu – riječ sazrela, kao mudrost, iskustvo duhovno kojega je on nosilac kao mitropolit i kojega on prenosi jednim neopisivim spokojstvom na svoje slušaoce. A Iguman Stefan je tumač tih zbivanja. On ih tumači u svjetlosti Badnjeg dana i Božića. On sve što govori tumači kroz prizmu Badnjeg dana i Božića, prizivajući na Sveto Pričešće, koje je suština svakog hrišćanskog bogosluženja i, istovremeno, vrhunac zbivanja u „Gorskom vijencu“. On poziva bez ispovijesti, poziva one koji su se borili, koji su krv svoju prolivali za slobodu, da se pričeste Krvlju Hristovom. To je vrhunac njihove borbe za slobodu. To je pravi i istinski put njihovog oslobođenja i njihovog istinskog prosvetljenja. Opet tu progovara Liturgija, liturgijska potka doživljaja svijeta i cjelokupne stvarnosti i liturgijska osnova svih tih zbivanja. Da ne govorimo o pomenu koji vrši Iguman Stefan. To pamćenje, taj pomen kao sjećanje na pretke, čije se duše viju i igraju u jatima, njihovo prisustvo u tom istorijskom trenutku i tim događanjima, nije ništa drugo nego je liturgijska anamneza, vospominanije Gospoda i Boga i Spasa našega Isusa Hrista i svega onoga što je vezano za Njega od nastanka svijeta. Prisutni su živi, kroz pomen prisutni su mrtvi – i sve to stremi večnom i neprolaznom kroz uzajamno sabiranje u tajni priznavanja badnjeg dana i Božića, u tajni Pričešća Tijelom i Krvlju Hristovom.
… Vjerne sluge pomjani, Gospodi, vladaoce, ma tvoje robove…
… Pomoz Bože i Mali božiću!…
… Nema dana bez očnoga vida, niti prave slave bez Božića!…
Navodim samo nekoliko stihova koji nam neposredno potvrđuju ovo što je rečeno. Bez obzira na njegovu razuđenost i na njegovu polifoničnost, postoji ta jedna osnovna misao i ideja koja se neprekidno provlači kroz cjelokupni „Gorski vijenac“ i koja obasjava svojom svjetlošću sva zbivanja u njemu – bila ona radosna, bila tragična, bila dramatična – i sve likove koji se u njemu pojavljuju. Toliko, ukratko, o „Gorskom vijencu“ i o liturgijskoj funkcionalnosti u njegovoj cjelini.
„Luča mikrokozma“, kako je svima poznato, neposredno je utemeljena na osi tog liturgijskog kruga, tog liturgijskog vremena u kome se živi, u kom naročito živi onaj koji je primio Hrista kao svoga Boga i svoga Gospoda, koji sobom i svojim prisustvom u vremenu i prostoru sve obnavlja – „Sve činim novim“, govori Gospod (Otk. 21, 5). Dakle „Luča mikrokozma“ je samo jedan odlomak iz tog veličanstvenog liturgijskog kruga kojim se osmišljava prirodni ciklični krug ljudskog života.
Poznato je da je Petar II Petrović Njegoš napisao „Luču mikrokozma“ u toku Velikog četrdesetodnevnog posta i da ju je završio negdje oko Vaskrsa, a osnovna tema „Luče mikrokozma“ nije ništa drugo nego velikoposno bogosluženje. On je jednostavno bio nadahnut velikoposnim bogosluženjem. Čitao je on i Miltonov „Izgubljeni raj“ i druge knjige o kojima se često govori i u kojima se traži inspiracija za Vladiku Rada, međutim malo je njih koji su istakli taj značaj bogosluženja kojim je živeo on kao čovjek, kao hrišćanin, kao mitropolit, kao monah Cetinjskog manastira. Dakle, značaj i ulogu tog liturgijskog, bogoslužbenog života koji se pretače u njega iz dana u dan, iz godine u godinu i sa kojim se on susreće na početku svakog Velikog posta. Jednog posta on je osjetio potrebu da na svoj način dâ svoje objašnjenje i svoje tumačenje te ljudske i kosmičke drame, ali na osnovu biblijske teme, liturgijske teme koja je zapisana u tom liturgijskom krugu.
Svo bogosluženje Velikog posta se bavi temom Adamovog, čovjekovog pada, čovjekovog očišćenja, iskupljenja i čovjekovog spasenja – to su osnovne teme velikoposnog bogosluženja. Već na početku, za vrijeme one prve nedelje, čiste nedelje, u prvom večernjem bogosluženju se govori o Adamu koji je izgnan iz raja i koji plače nad svojom sudbinom. Ne počinje li tako i „Luča“: odmah posle posvete i njegovog odlaska u svjetove uz pomoć vodiča, Njegoš se hvata u koštac sa tom dramom, koja je za njega metafizička, kosmička i ljudska drama; drama borbe između dobra i zla. Jedna drama koja je strašna i veličanstvena i koja je u suštini biblijska tema, liturgijska tema: kao što veliki post počinje izgnanjem iz raja a završava se Vaskrsenjem, tako i „Luča“ na Njegošev način, onako kako on to tumači, počinje izgnanjem a završava se onom divnom i veličanstvenom himnom o Hristovom Vaskrsenju:
O preblagi tihi Učitelju,
slatka li je sveta bistra voda
s istočnika tvoga besmrtnoga!(…)
Vaskrsenjem smrt si porazio,(…)
zemlja slavi svoga Spasitelja.
Dakle, „Luča mikrokozma“ je neshvatljiva van liturgijskog kruga, van liturgijskog vremena. Ona je neshvatljiva van tog dubokog doživljaja ne samo prirode i njenog pada i njenog obnovljenja, njenog umiranja i njenog rađanja, nego isto tako van tog ljudskog pada i ljudske obnove i ljudskog preobražaja i čovjekovog vaskrsenja u tajni Hristovog Vaskrsenja.
Da ne bih mnogo odužio, zadržaću se samo na kraju na Zavještanju Petra II Petrovića Njegoša, koje je takođe čisto liturgijskog sadržaja. U tom njegovom poslednjem zapisu, prirodno, sva je njegova duša, sva njegova misao, svo njegovo biće. On na prvom mjestu proslavlja Slovo Božije, koje je sve iz ničega stvorilo i čijem je zakonu sve pokorno. On se klanja vječnom Logosu Božijem i tu je potpuno vjerni prenosilac misli Svetog Jovana Bogoslova: „U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima“ (Jn. 1, 1-4).
„I nastani se među nama… pun blagodati i istine“ (Jn. 1, 14) – Vladika Rade na svoj način tumači i zapisuje tu čudesnu rečenicu, i ispovijeda svoju vjeru u vječnoga Logosa Božijeg, u čijoj je svjetlosti on i uspio da zadobije takav duboki i savršeni uvid u kosmičku tajnu posijanu Njegovim sjemenom, zadahnutu Njegovim Svetim Duhom, ukrašenu Njegovom božanskom ljepotom.
Drugi dio njegovog testamenta je onaj koji se stalno ponavlja, u svim njegovim djelima. To je slavoslovlje. Slavoslovlje, to je vrhunac bogoslovlja. To je ono što bogoslovlje čini pravim bogoslovljem i to je najsavršenija molitva. Nije najsavršenija molitva ona kojom molimo, kojom tražimo, kojom ištemo, ili kojom spominjemo. Savršena molitva je slavoslovlje, blagodarnost Bogu za sva znana i neznana dobra koja nam je učinio. Njegoš se tako i ponaša: on ne zamišlja Boga kao neko strašno čudovište, nego Ga zamišlja drugačije. On ide sa nadeždom i poverenjem u Njega kao Nebeskog Oca i Tvorca svega i vječno Slovo, nada se da će u vječnosti ili da Ga sa heruvimima vječno slavi ili će da pod Njegovim lonom vječni san boravi. Taj san nije spavanje, nije nirvana budistička, to je nešto kao ona tama o kojoj Njegoš govori – ne tama, nego svjetlost savršenija od svake svjetlosti. Tako je i njegovo poimanje tog sna u stvari shvatanje da je to najdublji mogući život koji čovjek može da doživi –on drugačije ne može da definiše tu veliku i svetu tajnu koju je Bog pripremio onima koji Ga ljube u vječnosti. Dakle, od početka do eshatona Vladika Rade se kreće u tim okvirima biblijskim, a njegova misao i njegova poezija u liturgijskim okvirima, u okvirima liturgičkog vremena. Njegova se misao skoro uvijek, ako je pratimo do kraja, završava tom evharističnom zahvalnošću i blagodarnošću Bogu Tvorcu, Bogu Spasitelju, Bogu Iskupitelju, Bogu Vaskrsitelju.
Blagodarnost je suština Svete liturgije. Liturgija i jeste blagodarna žrtva – Bogu blagodarimo za sva dobra koja nam je učinio. Blagodarnost je i poslednja i najdublja misao Petra II Petrovića Njegoša. Otuda nikada ne treba izgubiti iz vida da je Petar II Petrović Njegoš – iako mlad, iako je „učio bogosloviju po zvjezdama“, kako on skromno kaže – zaista bio i ostao istinski biblijski čovjek, duboko prožet otkrivenjem i blagovešću, i duboko prožet tim bogoslužbenim krugom, bogoslužbenim vremenom kojim je živeo od krštenja pa sve do upokojenja, i kao hrišćanin i kao monah i kao mitropolit. Kroz ovaj kratki uvid u njegovo veliko djelo mislim da nam je makar malo postalo jasnije koliko je veliki uticaj bogosluženja i liturgijskog vremena na cjelokupno djelo Petra II Petrovića Njegoša.
„Svetigora”, br. 239, Krstovdan 2014.
