Njegovo visokopreoosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije i Njegovo preosveštenstvo Episkop dioklijski gospodin Pajsije služili su u Cetinjskom manastiru pomen blaženopočivšem Mitropolitu crnogorsko-primorskom i Patrijarhu srpskom Gavrilu Dožiću, koji se upokojio na današnji dan, 7. maja, 1950. ljeta Gospodnjeg.
Na kraju pomena sabranima se obratio Visokopreosvećeni Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, čiju besjedu prenosimo u cjelosti:
Hristos Vaskrse!
Vaše preosveštenstvo, časni oci sveštenici, gospodo profesori i učenici ovog bogoslovskog učilišta, draga braćo i sestre,
Sa velikim poštovanjem, velikim pijetetom sjećamo se vrlina i zasluga svetopočivšeg Patrijarha srpskoga Gavrila Dožića, koji je rodom iz kršne Morače, iz sela Vrujici. Školovan, visoka zvanja dostigao je u nauci, da bi kasnije kao arhimandrit izabran za Mitropolita raško-prizrenskog, poslije Balkanskih ratova postavljen za Mitropolita pećkoga. U oslobođenoj Metohiji, i pored naših drevnih veza sa Metohijom, sa Pećkom patrijaršijom, Visokim Dečanima i ostalim svetinjama na Kosovu i Metohiji, Patrijarh Gavrilo, tadašnji Mitropolit pećki je ostvario i utvrdio te stare veze i unaprijedio ih, i vezao nas iz Crne Gore trajno za svetu zemlju Kosova i Metohije i za naš narod koji tamo živi. Baš u to vrijeme dokle je on bio Mitropolit pećki, dosta naroda iz Crne Gore preselilo se u Metohiju i tamo ostalo doskoro.
Njegova biografija i kao Mitropolita pećkog i kasnije Mitropolita crnogorsko-primorskog, posebno kao Patrijarha srpskog izuzetno je bogata i ne možemo je ovdje prepričati, niti je tako lako približiti u nekoliko rečenica koje želimo da kažemo, samo možemo da istaknemo nekoliko njegovih velikih zasluga. Prije svega treba istaći da je on bio veliki crkveni djelatelj gdje god je bio. Davao je svega sebe na bilo kojoj službi da se nalazio, bio je veliki autoritet i za sveštenstvo i za monaštvo i za vjerujući narod. Imao je izuzetne organizatorske sposobnosti. Bio je veliki obnovitelj crkava i manastira. I o drugome bi se moglo govoriti mnogo – o njegovoj arhipastirskoj djelatnosti, a ovdje moramo istaći još dvije stvari. Ne možemo nikako zaobići njegovu žrtvu koju je podnio u vrijeme Prvog svjetskog rata. Pune tri godine je robovao u austrougarskim kazamatima u Mađarskoj, kasnije u Ulcinju gdje je preživio i tešku bolest, ali njegov duh je bio nesalomiv i njegovo rodoljublje je cijelo vrijeme plamsalo i bio je uzor našem narodu da se ne pokori iako je privremeno okupiran i da duhom ne klone. I kada je došlo do oslobođenja, bio je jedan od ključnih ličnosti ujedinjenja našega naroda.
Njegova uloga na Podgoričkoj skupštini je vidno zapažena i o tome se može mnogo govoriti. Bio je ujedinitelj, ali nije dao da se ponižava i da se umanjuju i brljaju zasluge velike vladičanske i vladarske kuće Petrovića. Poznato je da je zaustavio mlađe ljude iz tog vremena koji su disali duhom osvete prema kralju Nikoli, ali i prema ostalim tada živim Petrovićima, da ih je on svojim autoritetom i svojom arhipastirskom poukom zaustavio i izbavio Boža Petrovića od ljudi koji su bili krenuli da ga ponižavaju – velikoga vojvodu, značajnu ličnost iz kuće Petrovića, s kojim je bio i ostao veliki prijatelj.
A onda, naravno, njegova uloga u zaštiti Lovćena. Tada je kralj Aleksandar, budući čovjek svoga vremena, htio da podigne mauzolej i o tome razgovarao sa Meštrovićem, izrađeni su i nacrti. Nije se prethodno savjetovao sa Srpskom crkvom, kao kralju moglo mu je biti. Međutim, kada je Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve, odmah po oslobođenju, zauzeo stav da se kapela mora obnoviti, tu odluku Sabora je kralju Aleksandru saopštio tadašnji Mitropolit Gavrilo Dožić i rekao: Vaše veličanstvo, ne dolazi u obzir da se pravi tamo nikakav mauzolej, to je suprotno testamentu Svetoga vladike Petra Drugog Lovćenskog Tajnovica (ovaj epitet Lovćenski Tajnovidac dodao je naš Mitropolit Amfilohije), nego samo može da se obnovi Lovćenska kapela i da se vrate Njegoševe kosti i da se tamo pohrane u skladu sa Njegoševim zavještanjem.
Kralj Aleksandar je u tom momentu došao k sebi, bio je razuman i trezven, nije htio da se spori sa svojom Crkvom, odmah je prihvatio odluku Crkve i rekao: „Samo recite koliko to treba da košta jer ja kao sestrić Petrovića i srodnik Njegošev, kao kralj hoću da obnovim Lovćensku kapelu. To će mi biti čast.“
I ne bi to tako lako išlo da nije Gavrilo Dožić tadašnji Mitropolit crnogorsko-primorski uzeo na sebe tu obavezu. Možemo pročitati iz istorijskih zapisa da ni to nije išlo lako, trebalo je izraditi put do Lovćena. Trebalo je to uraditi u skladu sa Njegoševim testamentom, ali i u skladu sa strukom. I svi ljudi iz struke, najbolji koje smo tada imali, bili su uključeni da se obnovljenje Lovćenske kapele učini kako to najbolje priliči i Crkvi i Njegošu i njegovoj posljednjoj volji. Da nije bilo Gavrila Dožića pitanje je da li bi se i obnovila Lovćenska kapela i da li bi sve to tako prije ravno sto godina bilo lijepo i svečano završeno. I to ove godine, na stogodišnjicu od obnove Lovćenske kapele, moramo posebno da istaknemo.
Ali, ne završavaju se tu zasluge Gavrila Dožića kao Mitropolita crnogorsko-primorskog. On je obnovio i manastir Kosijerevo, prvu svetinju koju su razorile austrougarske okupacione vlasti. Nijesu prezale ni od toga što su tamo bile mošti Svetoga oca našeg Arsenija, ali mudri Mitropolit Mitrofan Ban naredio je da se mošti sveca sklone na vijeme te i one nijesu završile u plamenu, kao mošti Svetoga Save, prilikom rušenja i spaljivanja manastira Kosijereva. I tu svetinju je obnovio. I zapisano je negdje kada je bila obnova manastira Kosijereva da je to bila takva svečanost da je narod govorio: „Bože dragi, ljepše svečanosti nijesmo imali od Kosova na ovamo“.
Međutim, dovoljno je reći da je on bio najozbiljniji kandidat i za patrijarha srpskog i pored toga što smo imali i velike arhijereje kao što je bio i Sveti Petar Dabrobosanski, Sveti vladika Nikolaj i drugi. Na njega je pao izbor za patrijarha srpskog. Ima jedan detalj, govori se da je otac Justin Popović, kao mlad čovjek javno bio protiv, tada je on živio u Patrijaršiju. Izaberu za Patrijarha Gavrila Dožića, a Justin kakav je bio karakter, nije tražio izvinjenje, ali je bilo vrlo nezgodno – javno je bio protiv, a sad treba da se javi Patrijarhu i nije išao jedno vrijeme. Nije se javljao. Ljudski je to. Šta da radimo, biva i takvih slučajeva u životu. Međutim, po nekoj potrebi Crkve morao je da ode, ne da se izvinjava i traži oproštaj, nego da dobije neko poslušanje od Patrijarha u vezi crkvene prosvete. On se javio, uzeo blagoslov, sjeo. Patrijarh je samo počeo da priča o onome što treba da se uradi, uopšte mu to nije pominjao. I govorio je poslije otac Justin svojim učenicima: „Nijesam ni po čemu primijetio da mi je nešto zamjerio.“ Dakle, koliko je bio strog, koliko je bio dinarac i žestok, isto toliko je bio i čovjek širokog srca, velike duše, velika ličnost u čijem srcu je mogao da stane cio srpski narod. Nije slučajno što je uoči najtežih iskušenja izabran upravo on.
Mnogo se govori o tome da je 27. marta Patrijarh pogriješio što je pozvao narod da se bori protiv okupatora i da sruši Trojni pakt. Još nije bila okupacija, ali znalo se šta će biti. Srušen je Trojni pakt onog momenta kad je Patrijarh izašao i rekao: „Ako ćemo da živimo u slobodi i da se uspravimo, ako je došlo vrijeme stradanja da se pred Bogom ponizimo, a pred ljudima da se uspravimo“. Nije mogao srpski narod prihvatiti takav nečasan dogovor Trojnog pakta iako je to odgovaralo i Englezima i zapadnim silama – da se prvo sila tada moćne ujedinjene Njemačke sruči upravo na naš srpski narod. Mi smo narod Kosovskog zavjeta i tada smo to pokazali. Nijesmo narod kapitulacije, skupo smo to platili.
Ko je ponajviše platio to protivljenje nacizmu? Srpska pravoslavna crkva na čijem čelu je Gavrilo Dožić, koji je odmah poslije okupacije zatočen, uhvaćen u manastiru Ostrogu, proveo duže vrijeme u nacističkom logoru u Vojlovici, zatvoru, zajedno sa velikim Vladikom Nikolajem Velimirovićem s kojim se često nije ni slagao, ali su uvijek ta dvojica naših velikana našli načina da se sporazumiju i da prevaziđu svoje nesporazume. Takve veličine se rijetko rađaju. U toku njegovog tamnovanja, više puta mu je nuđeno da će biti i oslobođen samo ako, kao antikomunista ubijeđeni, Patrijarh potpiše proglas protiv komunista. On je naravno bio antikomunista, nije on mogao kao Patrijarh srpski nikada prihvatiti komunističku ideologiju. Ali nije htio to da potpiše zato što bi to išlo u prilog okupatoru i zato što bi onda okupator imao odriješene ruke da proliva srpsku krv bez obzira da li su komunisti ili nijesu. I onako su prolijevali, ali onda bi to sve nekako išlo i sa odobrenjem Patrijarha i Vladike Nikolaja. Nijesu htjeli ni jedan ni drugi po cijenu života. I eto kada Srpsku crkvu optužuju za klerofašizam, a njeni najugledniji arhijereji su postradali, neki pobijeni, a drugi pozatvarani od tih nacista, možete misliti onda o kakvoj se demonskoj priči radi, koliko je izopačena ta priča, kako je vješta ta zamjena teza. Ali, nećemo o tome, to je posao ovoga svijeta i ljudi ovoga svijeta da uvijek po nagovoru đavola, iskrivljavaju istinu. Prošao je nacistički logor po drugi put od istih neprijatelja, cijelo vrijeme rata, već obolio, teško se vratio u svoju otadžbinu. Zatekao svoju Crkvu skoro do temelja razorenu, našao je samo ostatke od nje, ali iako već oronuo, obolio i izmučen, odmah je počeo obnovu i tada se pristupilo izboru novih vladika i slanja na nove dužnosti. Tadašnji vikarni Episkop Arsenije je izabran za Mitropolita crnogorsko-primorskoga, i on je na ovaj dan 1950. godine prvi ušao u sobu Patrijarha Gavrila i zatekao ga već upokojenog. Posumnjao je da je zadavljen, i od tog momenta Mitropolit crnogorsko-primorski Arsenije je glasniji u osudi komunista. Nije imao potpune dokaze da je Patrijarh zadavljen, ali pričao je svojim saradnicima da on sumnja da je zadavljen s obzirom na to u kakvom ga je stanju našao.
Velike i prevelike zasluge jednog velikog crkvenog djelatelja i za cijelu Srpsku crkvu, a posebno za Crnu Goru. Po mom mišljenju, on ima sve uslove za kanonizaciju. Tolike godine je proveo u tamnici, tako se junački držao pred neprijateljima, štitio je svoj narod i dao i posljednju kap svoje snage i života za svoju Crkvu i za svoj narod.
A kada se govori o toj sumnji da je Patrijarh Gavrilo zadavljen od komunista, to je samo riječ koja je potekla od Mitropolita Arsenija. Nije mogao sa sigurnošću potvrditi, ali je imao veliku sumnju – to je govorio. Može biti da se posebno zamjerio komunistima poslije rata. Govori se da je jedan od visokih činovnika nove vlasti sa ovlašćenjem ministra dolazio nekoliko puta u Patrijaršiju da nešto ubjeđuje Patrijarha. Imao je on veliki ugled i zbog svojih zasluga, a posebno zbog tamnovanja i zbog svog junačkog držanja u zatvoru, pa im je trebala neka usluga koja se kosila sa crkvenim pravilima. Patrijarh ni po koju cijenu nije htio to da ispuni. Na kraju mu je ovaj lupio šakom o sto da pokaže ko ima vlast i da se on mora pokoravati novim vlastima. Patrijarh je samo rekao svojim poslužiteljima: Izvedite ovoga čovjeka odmah napolje. Nije bilo lako njega savladati, u ovakvim slučajevima gledamo najviše na karakter.
Ako je ko bio nesalomivog karaktera i junaka duha i vjere, to je bio Patrijarh Gavrilo Dožić, novi ispovijednik. Naravno, mi ne namećemo našu misao o njegovoj svetosti, ali njegova žrtva je toliko vidljiva da sam Gospod ukazuje na njegove zasluge, pa ćemo sve to prepustiti Bogu i Svetom arhijerejskom saboru na razmatranje. Uglavnom, dragi oci i djeco, treba da se sjećamo, po Jevanđelju Božijem, svojih velikih prethodnika, da se ugledamo na život njihov, a posebno na vjeru njihovu. Vjera se ispituje kroz oganj iskušenja i tek se vidi ko je vjera, a ko je nevjera kada dođu teška iskušenja. Patrijarh Gavrilo Dožić je u tom pogledu jedan svijetli primjer i zato sa najvećim pijetetom se sjećamo njegovih zasluga i vršimo mu ovaj sveti pomen.
