Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije služio je danas, 22. jula, u Šćenici na Bobanima, četrdesetodnevni pomen o. Isaiji, igumanu Manastira Sv. Đorđa na Zubcima kod Trebinja.
Vladici je sasluživalo sveštenstvo i sveštenomonaštvo Eparhije zahumsko- hercegovačke i primorske, uz molitveno učešće Njegovog preosveštenstva Episkopa zahumsko-hercegovačog i primorskog g. Dimitrija i vjernog naroda.
U arhipastirskom slovu nakon pomena Mitropolit Joanikije je kazao da su se danas sabrali u ime Božije na grob oca Isaije – Božijega čovjeka, kako ga je nazvao blaženopočivši Vladika Atanasije kada je došao u Hercegovinu, ali da ih je istovremeno sabrala i ljubav oca Isaije.
“On je, kao što znate, bio poseban i naročit čovjek, veoma interesantan. Po mnogo čemu tajanstven i nije ga baš lako bilo odgonetnuti iako je bio istovremeno jednostavan i to više nego što se danas može očekivati. Njega su krasile neke vrline koje su danas u zalasku i u zamiranju: iskrenost i jednostavnost, neposrednost. Vrlo često se ponašao kao obični čovjek, ne krijući se iza mantije, niti tražeći neku povlasticu zato što je monah, jeromonah, arhimandrit. Volio je taj neposredni kontakt, odnos”, besjedio je Visokopreosvećeni Mitropolit.
Prisjećajući se priče o. Isaije iz njegovih mladih dana, kada je već uveliko razmišljao o monaštvu, Vladika je istakao da mu je on kazao da ga je tokom prvog dolaska u manastir Tvrdoš, iako je vidio prazan manastir, nešto privuklo toj svetinji.
“Tu je dao zavjet da će da se zamonaši i to baš na tome mjestu, ako ga Bog toga udostoji i tako se to i dogodilo”, kazao je Vladika.
Iako su imali povremeni kontakt, Mitropolit je naglasio da je njihov odnos bio takav kao da su stalno bili zajedno te da ga je lično zadužio mnogo čime u životu, a posebno oporukom u kojoj ga je pomenuo, koju shvata kao izuzetnu povlasticu.
Po Mitropolitovom mišljenju, iako bi biografija o. Isaije mogla da počne od njegovoga rodnoga mjesta, ona bi se ljepše ispisala kada bi počela baš od ovoga mjesta i od njegovoga groba:
“On je bio pokretač obnove ove crkve koja je u ratnim danima bila porušena. Iako ovdje nije osnivao manastir, iako nije duže boravio, nego samo dolazio kao svešteno lice, on je, i po tome je naravno jedinstven i poseban, zaželio da ovdje počine vječnim snom do vaskrsenja mrtvih. Vidio je vaskrsenje ovoga svetoga hrama i toliko se bio oduševio čvrstim karakterima, hrabrošću i čestitošću njegovih Bobanaca, da je zaželio da se s njima sjedini i u vječnosti.”
Dalje je kazao da je o. Isaije zaslužio svojom krotošću, smirenjem, svojom trpeljivošću, a ponajviše svojom ogromnom ljubavlju prema Crkvi i prema svom srpskom narodu, da ga Gospod pomiluje i ubroji među svoje vjerne i među svoje ugodnike te da je interesantan njegov životni put, ali i njegov kraj. Nije želio da se liječi već se prepustio volji Božijoj, da poživi koliko Bog bude odredio, i otišao dostojanstveno i tiho kao pravi, istinski Božiji sluga.
“Dragi oče Isaija, moj dragi prijatelju iz naših mladih dana kada smo se odlučivali kojim ćemo putem poći, pa smo pošli istim putem. Prve monaške i svešteničke dane smo proveli zajedno – ti u Tvrdošu, ja u manastiru Savini. Zajedno smo kao mladi jeromonasi sahranjivali pokojnoga o. Georgija (Mirkovića), igumana manastira Ostroga i velikoga duhovnika, junaka, viteza. Zajedno smo prošli prve ratne dane… U svojoj krotoosti gledao se da budeš što manje vidljiv i da što više učiniš i ja zaista nisam znao za ovo tvoje djelo, za obnovu ove svetinje. Najveće je tvoje djelo u ovome mjestu što si sabrao narod oko nje, a danas si sabrao pa do vječnosti i oko tvoga groba tvoje Bobance. Divnu si stvar učinio, divan si trag ostavio, lijepu uspomenu, mrava u životu nijesi zgazio, moj čestiti oče Isaija. Zato neka te Gospod nagradi, neka te prigrli u svoje vječno naručje kao vjernog istinskoga slugu svoga”, kazao je na Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
Vječan spomen ocu Isaiji!
Vesna Dević
Foto: Željko Drašković
