Njegovo Visokopreosveštenstvo Arhiepiskop i Mitropolit budimljansko-nikšićki G. Metodije služio je, u devetu nedjelju po Pedesetnici, na praznik Svetih apostola i đakona Prohora, Nikanora, Timona i Parmena, 10. avgusta 20205. godine, Svetu Arhijerejsku Liturgiju u manastiru Svetog velikomučenika Georgija – Bijela, kod Šavnika.
Mitropolitu su sasluživali: arhimandrit Isaija (Krgović), iguman manastira Bijela i protojerej-stavrofor Petar Krgović, paroh grahovski uz molitveno učešće vjernog naroda.
Nakon pričešća vjernika, Mitropolit se besjedom obratio sabranima, podsjetivši da je manastir Bijela svetinja koja više od 800 godina sija durmitorskim krajem od kralja Svetog Jovana Vladimira do danas i do kraja svijeta i vijeka će, ako Bog da.
Tumačivši pročitano Jevanđelje i podsjetivši na apostola Petra, koji je, kako je kazao ”prednjačio ispred svih apostola” pa i u ovoj želji da korača uzburkanim jezerom, Mitropolit Metodije je rekao da svaki korak koji hrišćani naprave u ovom životu, zapravo predstavlja korak po vodi.
”Dok god gledamo u Hrista, pravo u Njega, ne tonemo u ovom životu. A idući i živjeći po Božijim zapovjestima i po Njegovoj nauci – to je ludost za ovaj svijet i logiku ovoga svijeta”, kazao je Vladika Metodije.
On je skrenuo pažnju na Petrov strah i pojasnio da njegove nevolje u uzburkanoj vodi počinju onog trenutka kada je skrenuo pogled sa Hrista i kada je njegovu pažnju preokupiralo ono što se dešava oko njega – veliki talasi, vjetar, dubina jezera, te dodao da se to dešava sa svakim hrišćaninom koji se u pokušaju da ide za Hristom, smete nevoljama ovoga svijeta.
”Pogled držeći na Hristu i na Njegovom liku znači neprestano se sjećajući Njega. Zato je apostol Pavle rekao: ’Neprestano se molite.‘ Kad pominjemo stalno Njegovo ime, u svakom trenutku – Njega oprisutnjujemo ovdje i sada. U ovom trenutku, među nama, kao što smo Ga oprisutnili ovdje i gdje je On realno među nama, sada u ovom trenutku u ovom hramu gdje smo se sabrali i On zajedno sa nama, svojim blagodatnim energijama u svetim Tajnama Tijelom i Krvlju Njegovom kojima smo se pričestili”, rekao je Mitropolit budimljansko-nikšićki gospodin Metodije.
Vladika je poučio da ovaploćenje Gospoda Isusa Hrista, Njegov dolazak u ovaj svijet i sva djela i čuda koja je činio imaju samo jednu svrhu – da oni koji su ga pratili ”vide, osjete opipljivo i uvjere se da je On Sin Božji”.
”Zbog čega je to nama danas ovdje bitno? Hristos kao Sin Božiji, znači onaj koji je ravan Njemu, koji je Njegov Jedinorodni Sin, koji je od bespočetnog Oca rođen i Duh Sveti koji od Oca ishodi, koji su ravnopravna, ravnoslavna božanstva – i Otac i Sin i Duh Sveti imaju božansku prirodu i oni su apsolutna drugost u odnosu na sve ostalo što je Bog kroz Sina Svoga stvorio, dakle, celokupna tvorevina nema ništa zajedničko po suštini i svojoj prirodi sa svojim tvorcem, a Onaj koji je sve stvorio u jednom trenutku kada je ovaj svijet počeo da propada i da gine zbog grijeha ljudskoga, kroz koji se uselila bolest i smrt i propadljivost i prolaznost u ovaj svijet, onda je Bog poslao Sina Svoga u ovaj svijet, ne tako što ćemo mi gledati Njega samo kao božanstvo i silu, nego tako što će postati jedan od nas, u potpunosti i po svemu, uzevši ljudsku prirodu na sebe”.
Postavivši pitanje – zašto je bilo potrebno da Bog to uradi, Mitropolit Metodije je kazao da je to bio način da se cjelokupna tvorevina Božija, na čelu sa čovjekom, u ličnosti Hristovoj, spasi.
”Zato što je to bio jedini način i jeste, da se cjelokupna tvorevina, na čelu sa čovjekom koji je kao kruna te tvorevine koju je Bog stvorio, ne samo vidljivog i materijalnog, nego i nevidljivog svijeta, svi angelskih i bestjelesnih sila nebeskih, koje su takođe stvorene, čovjek je kruna cjelokupnog stvaranja, i uzevši na sebe čovječansku prirodu u svojoj ličnosti, Hristos je sjedinio božansko i čovječansko i tada se u tom sjedinjenju i u toj zajednici, a to je jedini način gdje je mogla tvorevina da se sjedini sa svojim tvorcem, u ličnosti Hristovoj, se spasila. I on postavši čovjek, ostao je do kraja i nepromjenjivo Bog. Nije postao čovjek privremeno, postao je na svu vječnost. Zato je Bogočovjek.”
On je zaključio da je u našim vremenima daleko lakše ići za Hristom, nego u vrijeme apostola, zbog, kako je rekao, mnoštva tragova i znakova koje je Hristos ostavio po cijeloj Vaseljeni.
”I ovdje nije štedio u našem srpskom pravoslavnom narodu, kroz vjekove. Gdje se god okrenemo tu su mošti Svetih Božijih ugodnika, koje nam je dao kao utjehu. Onda se vaznio na nebesa i sjeo s desne strane Oca, postavivši ljudsku prirodu iznad cjelokupne tvorevine, i angelskih, i arhangelskih sila, sjednuvši s desne strane Tvorca na prestolu nebeskom, time pokazavši šta je naznačenje i budućnost – šta je Gospod planirao i naumio za čovjeka u svom predvječnom planu o stvaranju ovoga svijeta i domostroju Njegovog spasenja. Zato nema ništa ljepše, iako to nekima izgleda kao najveće ludilo, živjeti danas, pogotovo u ovom vremenu, hrišćanskim životom. Nema ništa ljepše nego hodati po vodi ovoga svijeta uprtim očima u Hristov lik i brojeći dane da prođu ovozemaljskog privremenog života, da se pribrojimo zajednici nebeskoj svetih naših predaka i Svetih otaca, slaveći i gledajući lice Hrista vaskrsloga“, rekao je Mitropolit budimljansko-nikšićki gospodin Metodije, u zaključku svoje besjede u manastiru Bijela.
Izvor: Eparhija budimljansko-nikšićka
Priredila: Olivera Balaban
