U crkvi Svetog Nikolaja u Nikoljcu, na praznik Svetog Haralampija, u nedjelju 23. februara 2020. Svetu Arhijerejsku Liturgiju je služio Episkop budimljansko-nikšićki Joanikije sa brojnim sveštenstvom i monaštvom te Eparhije.
Tokom Liturgije Vladika Joanikije je u čin protojereja proizveo starješinu te crkve, o. Nikolu Skopljaka, a poslije Liturgije, po drevnom običaju, u vodi su potapane Mošti Svetog Haralampija, koja je, nakon osvećenja, dijeljena vjernicima.
Episkop Joanikije u svojoj besjedi je kazao da nas ova pripremna nedjelja Časnog posta sve saziva da se duhovno ukrijepimo, da Veliki, Časni post započemo hrišćanski, kako valja.
„Da bi nam bio na osnaženje vjere, na očišćenje tijela i duha, da bi nam bio blagosloven, da se Bogu približimo, da se sa bližnjima izmirimo, da se među nama zacari Božja milost i bratska sloga i ljubav. Proslavljamo ovaj sveti dan nedjeljni, a proslavljamo i Svetog sveštenomučenika Haralampija i imamo veliki Božji blagoslov te su njegove mošti ovdje. Ranije se ovdje iznosio samo jedan kičmeni pršljen radi osvećenja, a prije nekoliko godina smo u ovoj svetinji našli i druge dijelove njegovih moštiju, od kojih je dio prenesen u Petrovu crkvu.
Njegova Sveta ruka je u manastiru Morača, a čeona kost u manastiru Podvrh. Vidite, kakav veliki božji blagoslov. On je od onih Svetih Božjih ugodnika i arhijereja crkve Božije, koji je časno poživio dugi niz godina, služeći Bogu, sazivajući i sabirajući narod Božiji oko imena Božijeg, osvećujući ga svetim službama. Postradao je početkom III vijeka, u onim vremenima kada se još nije mogla nazreti sloboda za hrišćane, ali su oni tada bili jaki duhom. Kada su Svetog Harapampija primoravali da prinese žrtvu lažnim bogovima, pošto je tada neznaboštvo, paganstvo, zapravo, bilo vladajuća religija, on je rekao: ”Nikada demonima žrtvu prinijeti neću, jer sam ja naučio da prinosim žrtvu Bogu živome i istinitome, Tvorcu neba i zemlje i Spasitelju mome Isusu Hristu”. Kada su ga počeli mučiti i gvozedenim grebenima grebati njegovo tijelo on se zahvaljivao Bogu na sledeći način: “Blagodarim ti Gospode Bože moj, što kroz stradanje tijela moga obnovi duh moj”. Takva je bila vjera njegova.
Mnoge je obratio u vjeru hrišćansku za vrijeme života i za vrijeme stradanja. Vidjeli su ljudi u njemu čovjeka Božijeg, i, iako neznabošci, bili su privučeni njegovim primjerom da povjeruju u Hrista. Hrišćanstvo je tako dobilo slobodu. Nije hrišćanstvu niko darovao slobodu, osim Gospod Isus Hristos, nego su je zadobili krvlju Hristovom i krvlju mnogih mučenika Hristovih. Takva je naša vjera, nepobjediva, ona podiže Božje ugodnike od prostog naroda kao apostole, koje je Gospod podigao od prostih ribara, pa je od njih satvorio mudrace i duhonosce i dao im takvu silu riječi da su Sveti apostoli mogli izaći svima na biljeg i učenim glavama, i carevima i svima ostalima, da propovijedaju istinu Božiju i spasenje roda hrišćanskoga.
Sveti Haralampije je poštovan u cijelom svijetu. U Hilandaru ga, uvijek, pominju na otpustu, jer je, koliko sam čuo, tu svetinju, nekada, spasio od neke nevolje. Poštovan je i od braće Grka, gdje je bio episkop, zapravo, u Maloj Aziji, koja je bila naseljene Grcima, u Magneziji. Ali, evo njegove mošti su dospjele i do naših svetinja i možete povući pravu liniju od manastira Morača, preko svetog Nikoljca do Podvrha. To je poseban Božji blagoslov. Njegovu ruku su Turci bili ponijeli sa sobom, kada su opljačkali manastir Moraču, pa je jedan sveštenik Koprivica iz Banjana sazvao svoje plemenike i dali su veliki otkup da svetinja ne ostane u rukama inovjernih. Čuvala se dugo tamo u crkvi Svetoga Nikole, kasnije je, negdje, u vrijeme Gavrila Dožića, oko 1927. godine, vraćena manastiru Morača, jer je postojalo predanje da čuvaju ruku, dokle god u toj porodici bude sveštenika.
Naime, u lozi Koprivica sveštenička služba je bila nasledna, pa je ruka čuvana u njihovoj ckrvi. Kada se ta sveštenička loza ugasila onda su, po zaveštanju, predali ruku manastiru Morača. Hvala Bogu, imamo ovdje i nešto posebno da se Mošti, prilikom osvećenja vodice, koju osvećujemo radi zdravlja duše i tijela, radi osvećenja domova, polažu u vodu, i tu vodicu poslije pijemo. To je običaj koji smo ovdje zatekli i koji ćemo nastaviti, jer, zaista, te svete mošti su izvor iscjeljena za sve nas. Njegove molitve neka budu sa svima vama, da vas ukrijepe u ovim danima koji su obremenjeni iskušenjima, ali mi, uvijek, idemo naprijed. Uskoro ćemo započeti Časni post sa nadom i vjerom da se popravimo svi zajedno, da se ukrijepimo, osnažimo da se Bogu približimo, izmirimo sa bližnjima”, besjedio je Preosvećeni vladika Joanikije.
On je istakao da je to naš put kojim ćemo i u buduće ići, čuvajući svoje korijene i svetinje onako kako smo to pokazali, ne samo našem narodu, nego cijelom svijetu.
“Neka tako potraje sve dok se ne zacare istina, pravda i bratska ljubav među nama. Mi nismo ni protiv koga, borimo se samo za istinu i pravdu. Borimo se za svoja prava, ne možemo dozvoliti da naša vjera bude ponižena i diskriminisana, kao što su smislili ovi koji vladaju. Oni su sinovi i duhovni naslednici onih koji su braću svoju ubijali, pa se, još, toga nisu odrekli. Na žalost, mi ih na to stalno opominjemo, da se na bratoubilaštvu i na zločinu ništa dobro ne može sagraditi. Prizivamo sve na bratsko izmirenje, da krenemo pravim Božjim putem”, besjedio je Episkop budimljansko-nikšićki.
Čestitajući ocu Nikoli (Skopljaku), starješini crkve Svetog Nikole, čin protojereja Vladika je kazao da je on uzoran sveštenik koji je ovdje službu započeo prije sedam godina, „služeći časno, revnosno i sa posebnom pažnjom na radost Crkve Božije, naroda i na slavu Božiju“.
„Onako kako, zaista, valja i trebuje. Veliku radost je nam je donio ovdje naš otac Nikola. Sada je došlo takvo vrijeme, a i ove neprilike u Crnoj Gori su tome doprinijele, da ovdje sveštenik ne može da ostvari svoja prava, kao sveštenoslužitelj, u ovoj državi. Ne može ni da se prijavi kako valja, ni da izvadi dokumenta, niti da ostvari bilo koje drugo pravo za sebe i svoju porodicu. Našao je mjesto u uređenoj državi, Austriji, gdje će moći sve to da ostvari. Žao nam je što ide, ali, da se ohrabrimo mi ćemo tamo, u Austriji imati našeg o. Nikolu i on nas ovamo, pa je dobro da se te veze šire“, besjedio je Vladika Joanikije.
U dirljivoj besjedi, praćenoj suzama vjernika, o. Nikola se zahvalio Episkopu Joanikiju, vjernom narodu, protojerejima-stavorforima Mirašu Bogavcu i Darku Pejiću, te Crkvenom odboru na čelu sa Rankom Damjanovićem.
„Hvala vam Preosvećeni Vladiko, na ovom činu koji ste mi dodijeli danas. To doživljavam kao vašu iskrenu, očinsku ljubav i brigu prema meni, a to, zasigurno, garantujem, gajite i prema svoj braći sveštenicima, koji smo upravom Vas Arhijereja. Zaista sam ponosan što sam svo ovo vrijeme bio uz vas, od dana kada sam krenuo u Cetinjsku bogosloviju. Bili ste mi svijetli primjer, a poslije toga bili ste moj uzor i na teološkim naukama u Beogradu, zatim i u svešteničkoj službi, gdje se vaša ruka spustila na mene, po blagoslovu i milosti Božijoj, da primim najuzvišeniju službu u manastiru.
Blagodaran sam Bogu i mojim saslužiteljima braći sveštenicima, koji su me sedam godina trpjeli i pružili istinsku i iskrenu ljubav. Kao prvo, moram da zahvalim ocu Mirašu i o. Darku. Možda nisam uzvratio istom ljubavlju, molim ih ovom prilikom za oproštaj. Blagodaran sam i ostalim sveštenicima, zahvaljujem se i Crkvenom odboru, predsjedniku Ranku Damjanoviću, koji je svijetao primjer, da se i mi sveštenici ponekad zastidimo, kada stanemo pored njega, a sigurno, ništa manje i ostali članovi tog odbora, koji su sa puno pažnje dali sebe Crkvi Božjoj i koji su sve radili zajedno.
Isto tako zahvaljujem se i narodu Božjem, ovdje okupljenom. Blagodaran sam što su me primili. Naučio sam puno od vas, naučio sam se čistoti, čestitosti. Prenijeli ste onu iskrenu ljubav na mene, a ja sam se trudio, koliko je u mojoj moći, sigurno, uvijek, može više, da dam sebe prvo Crkvi Božijoj, a zatim i narodu Božjem, na šta smo pozvani mi, kao sveštenici Božiji”, kazao je o. Nikola.
