O krstu i stradanju Svetog Vukosava kulenvakufskog govori đakon Nemanja Reljić
Na praznik Svetih mučenika kulenvakufskih u utorak 22. (9) jula 2020. godine u manastiru Rmanj Njegovo Preosveštenstvo Episkop bihaćko-petrovački i rmanjski g. Sergije načalstvovao je svetom arhijerejskom Liturgijom povodom spomena na kulenvakufske mučenike Vukosava, Rodoljuba i Milana rmanjskog.
Vladika je besjedio o značaju proslavljanja sveštenomučenika kulenvakufskih koji su živjeli u jednom teškom vremenu za srpski narod, i u tom vremenu postradali od neznabožačke i bezbožničke ruke za Pravoslavnu vjeru i Ime Hristovo.
Povodom praznika iz arhive Radija „Svetigora“ vašoj pažnji preporučujemo dio razgovora sa đakonom vladike Sergija Nemanjom Reljićem koji je govorio i o krstu i stradanju Vukosava Kulenvakufskog.
Sveti Vukosav Kulenvakufski je rođen u Suvaji Petrovačkoj 1865. godine. Bogosloviju u Reljevu je završio 1892. godine. U đakonski čin rukopoložio ga je Mitropolit dabrobosanski Georgije Nikolajević, 6. decembra 1891, a u sveštenički čin isti arhijerej, 9. maja 1892.
Dvadeset osam godina proveo je sveštenik Vukosav na parohiji u Kulen Vakufu, da bi potom bio premješten u Smoljanu. Nakon penzionisanja vraća se svojom voljom, a uz blagoslov nadležnog arhijereja, opet u Kulen Vakuf, da služi, da propovijeda, da svjedoči Hrista Gospoda svojim poznim godinama i svojom mudrošću, svojom vjerom i svojim životom.
U ljeto 1941. godine, zajedno sa njegovim sinovima, kćerkom, snahom i dvoje unučića, hapse ga ustaše. U ličkom Buševiću ustaše kolju njegove sinove, dok je starac Vukosav slušao krike rođene djece. Potom su mu ustaše dale nož da zakolje sopstvenu kćerku, ali je Vukosav to odbio, pa su ustaše umjesto njega zaklale njegovu kćerku. Znajući da će mu smrt olakšati bol koju su mu svojim zvjerstvom nanijeli, ustaše ostavljaju starca Vukosava u životu, da pati za svojom nevinom djecom i svojim narodom. Gotovo slijep, izmučen i ponižen ispustio je u Lici svoju mučeničku dušu ovaj plemeniti sluga Božijeg oltara.
Njegove zemne ostatke, a danas mošti, prenešene su u Kulen Vakuf, a potom u njegovu rodnu Suvaju.
Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve 28. maja 2003. godine donio je odluku o kanonizaciji Sveštenomučenika bihaćko-petrovačkih, a među njima i sveštenomučenika Vukosava Milanovića Kulenvakufskog, određujući 7. avgust/ 25. jul kao datum njegovog molitvenog proslavljanja. Njegove mošti obretene su 9. novembra 2018. godine u Suvaji.
Da je Časna pred Gospodom smrt Svetih Njegovih (Ps. 115, 6) potvrdio je Vukosav Kulenvakufski, svjedočeći svojom smrću svoj život, a svojim zemnim krajem svoj nebeski početak.
Noseći vuka u osnovi svoga imena, Vukosav je bio i ostao ništa drugo do jagnje Jagnjeta Božijeg. Takvog ga pamtimo, takvog ga pominjemo, njegovom se žrtvom nadahnjujući, juče, danas i dovijeka.
Sveštenomučenik Vukosav se vraća u Rmanj, svojoj Uni, svojim Srbima, da nas, iz kivota, iznova blagoslovi, da nas osnaži, darujući nam kao najveći dar svoje molitvene blagoslove.
