Na 31. nedelju po Duhovima, na nedelju po Bogojavljenju – služena je Sveta liturgija u podgoričkom Hramu Velikomučenika Đorđa.
Svetim evharistijskim sabranjem načalstvovao je starešina ovog svetog hrama protojerej Mirčeta Šljivančanin uz sasluženje protojereja Jovana Radovića, jereja Blaža Božovića i đakona Ivana Crnogorčevića i Luke Pavićevića, dok je molitveno učestvovao protojerej-stavrofor Dragan Stanišić.
Blagoljepiju bogosluženja svojim pojanjem doprinela je porodica Pavićević, koja je odgovarala na liturgijske vozglase.
Nakon pročitanog jevanđelskog začala, sabranima se slovom pouke obratio načalstvujući sveštenoslužitelj prota Mirčeta Šljivančanin koji je kazao da svi naši praznici crkveni imaju vreme kada se pripremamo za te velike događaje, kao i vreme praznovanja, koje nisu jedan nego više dana. Pripremamo se, kako je kazao, da bi te velike Tajne Božijeg dolaska među nas i Njegovog domostroja spasenja, onoga što je Bog radi nas učinio, usvojili. Zato pred velike i najvažnije događaje i praznike imamo post, pred Božić i Vaskrs, a i pred praznik Bogojavljenja, koji praznujemo još uvek, gde imamo barem jedan dan posta. Dodao je da zato Crkva kao naša duhovna majka, znajući našu prirodu, znajući kakvi smo zna da treba da se pripremimo, da ne možemo lako da promenimo svoj način života i razmišljanja i da stoga postoje ti dani koji nas uvode u praznike – pripremni dani (ili u okviru posta, ili u okviru bogosluženja, kroz bogoslužbene himne koje pre samog praznika najavljuju taj praznik) kada taj period bogoslužbeni, pripremni, zovemo Pretprazništvo.
Prota je naglasio da kada dođe sam praznik, slavimo ga, i to proslavljenje ne traje jedan dan. Obično za velike i najvažnije događaje traje više dana. Tako da nakon centralnog dana praznika, još nakon toga pevamo bogoslužbene pesme, himne toga praznika… Tako da Vaskrs slavimo sve do Vaznesenja; pa i Božić, slavimo sve do skoro Bogojavljenja. Objašnjavaući zašto je to tako, o. Mirčeta je kazao da je to tako da bismo blagodat praznovanja što više imali i da bismo se dobro utvrdili u tom događaju, koji je bio radi nas i radi našega spasenja.
Potom naglasio da danas još uvijek slavimo Bogojavljenje i da se ova nedelja zove u bogoslužbenom životu Crkve: nedelja pred Bogojavljenje; gde smo čuli Jevanđelje koje je nastavak onih jevanđelskih čitanja, koje smo imali i za Krstovdan i za Bogojavljenje i za praznik Svetog Jovana Krstitelja.
“Dakle, da je Gospod posle svoga Krštenja otišao u neznabožačke krajeve u Galileju (onaj dio gdje vjera jevrejska nije bila čista, gdje su živjeli drugi ljudi, koji nisu držali vjeru starozavjetnu, ispravno), Gospod je prešao u te krajeve. Sa jedne strane čuli smo da se ispuni što je rekao Prorok, dakle On je Onaj koga su proroci najavljivali, kojeg je Stari zavjet iščekivao. A sa druge strane da nam pokaže, da je on Spasitelj svih ljudi, da je došao ne da spase jedan narod, makar to bio tada izabrani narod, nego da spase sve ljude i sve narode ovoga svijeta – da u Hristu imaju spasenje!“ – naglasio je otac u svojoj besedi.
Prota je zatim podsetio prisutne da je Gospod posle svoga Krštenja, napunivši 30 godina, izašao na propoved i da su prve reči koje je rekao bile: Pokajte se, jer se približilo Carstvo nebesko. A da smo te reči čuli i od Sv. Jovana, koji je najavljivao Hrista, koji je bio Preteča Hristov, koji je ljudima govorio da je tu Mesija i da uskoro dolazi:”Sveti Jovan je Prorok koji je spojio i Stari i Novi zavjet i koji je neposredno išao prije Hrista je takođe govorio: Pokajte se jer se približilo Carstvo nebesko! Prve riječi koje je Gospod naš izrekao kada je išao da propovijeda su iste: Pokajte se, jer se približilo Carstvo nebesko!”
Prema njegovim riječima pokajanje je važno zato što nas vraća Bogu, što pokajanje i znači; i sama riječ preumljenje je promena načina razmišljanja, ali i promjena načina života, povratak Bogu i naš trud da budemo sa Gospodom.
Rekao je Solženjicin negde, da je jedini pedalj zemlje na kojem sigurno stojimo – pokajanje. A narod je govorio, i govori, da je to najljepši cvijet ljudskoga poštenja, kako je često blaženopočivši Vladika Atanasije podsjećao na tu narodnu riječ, ali punu, duboku istine!“
Otac je zatim naglasio da u ovoj Svetoj službi govorimo jednu molitvu za vreme pevanja Trisvete pesme – Ti, koji si za spasenje odredio pokajanje… Dakle, da bez pokajanja nemamo pristupa Bogu.
“Mi smo slabi, mi smo grešni, padamo, otpadamo, ali naš trud da se vratimo Bogu je ustvari pokajanje. Ne samo naše mišljenje o tome, ne samo osjećanje, nego trud, pokret. Zato kad je Gospod rekao: Pokajte se, jer se približilo Carstvo nebesko!“, kao da je rekao riječi: Okrenite se sad k Meni, krenite z amnom. Jer ko je Carstvo nebesko – On sam. On Njegovom ličnošću donosi Carstvo nebesko među nas, donosi vječni život!“
Besedeći, prota je još jednom ukazao da je zato pokajanje naš hod, naš trud da živimo Bogom, Nebom, da živimo večnim i neprolaznim životom. Da smo zato pozvani, da nas je zato Bog doveo u ovaj svet i da zato naš hrišćanski trud treba da je u tome – da se neprestano Bogu vraćamo i da neprestano Bogu ugađamo.
Završavajući svoju besedu u podgoričkoj Crkvi Sv. Đorđa, prota Mirčeta se zahvalio svima koji su učestvovali u jučerašnjoj akciji sređivanja groblja te je najavio da će ovakvih akcija biti organizovanih i ubuduće.
Po primanju Svetih Hristovih darova u Svetoj tajni pričešća, sveštenoslužitelji sa parohijanima nastavili su zajedničarenje u Svetogeorgijevskom domu Crkvene opštine podgoričke.
Elza Bibić
Foto: M. Matković/D. Radunović
