Visokopreosvećeni Mitropolite crnogorsko-primorske mitropolije Srpske pravoslavne crkve, gospodine Joanikije,
Časno sveštenstvo,
Dame i gospodo,
Pomaže Bog!
To što večeras, malen i nedostojan, besjedim o našem blaženopočivšem, svijetlom vladici Amfilohiju, Đedu svakog vjernika od krštenja do upokojenja, „krivac” je desnica počivšeg Mitropolita, visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije.
Ne pripadam ljudima koji svojim vladikama kažu „ne”, ali nijesam ni od onih koji im ljeporječe, već uvijek pred njima stojim ponosan što mi vjeruju kao čovjeku koji ljubi ruke svetačke, a ispružene bratske grli.
Čini mi se da ga viđam podno Moračkog manastira kako s bremenom briga i kamenovanja odlazi put Bara Radovića, a naveče se vraća do Cetinja i Ostroškog manastira. Gazi stopama Svetog Simeona i Save. Eno ga i onaj prah što istače iz odeždi Svetog Vasilija Ostroškog kada se iz šetnje vraća u svoju keliju da tako obasjan Božjim sjajem dočeka i obasja našeg Đeda. Ljepotom tog praha Mitropolit Amfilohije odjenuo je svoj narod, zlatorječio ga u najljepšim i najiskrenijim molitvama Gospodu.
U Hristovom luku, s najsjajnijim oreolom jeste onaj „bosonogi dječak iz Morače”, zaštitnik pjesnika i poezije za koju je znao da je vječna te je njome i darivao Gospoda. Stoga se i poezija Mitropolita Amfilohija očituje kao bogomnadahnuta pjesnička riječ.
Istina je da je malo onih koji ga dolaskom u Crnu Goru ne kamenovaše. On, Hristov sljedbenik, blagosiljaše ih sakupljajući na svom ramenu sve nemaštine, pakosti, izmišljotine, neistine, predrasude, sve te sitne ljudske grjehove, hodeći sa teretom tog i takvog zavežljaja Crnom Gorom, ne dozvoljavajući da trunka sjene padne na nejaka pleća njegovog ponosnog naroda. Praštajući svima, spašavao je naše duše.
Poput vladike Nikolaja Velimirovića, sve što je kazivao vezivao je za nebo. Pod tim čudesnim svodom zapjevao je sa svojim narodom braneći svetinje od represije jednog odnarođenog režima čija je namjera bila da oduzimanje duše, a samim tim i imovine MCP SPC. Čistota svetinja, u tom slučaju, bila bi uprljana instaliranjem nekakve „partijske crkvice”.
Kada bi ga neko ljutnuo oko skidanja duhovne glave Crne Gore s Lovćena, a toga je bilo skoro svakodnevno od one komunističke i ove postkomunističke, kriminogene vlasti, i to ne samo u Crnoj Gori, naš Mitropolit Amfilohije, onaj tvrdi orah iz Morače, odgovorio bi da samo ispunjava svetu obavezu prema Njegošu i Gospodu, te da nesretnici zaboravljaju da je on arhiepiskop cetinjski, mitropolit crnogorsko-primorski, zetsko-brdski i skenderijski i egzarh sveštenog trona pećkog.
Govorio je to ne da bi sebe uzdigao, jer je bio među najvećima, već kako bi podsjetio, a većinu, Boga mi, i podučio, da su mitropoliti crnogorski stvarali, objedinjavali i mirili raspolućenu i zavađenu braću, ali da su ti vitezovi, veliki crnogorski vladari, bili i zaštitnici svete zemlje kosovske. I ono što su vjekovima branili i odbranili u Crnoj Gori i na Kosovu naš blaženopočivši Mitropolit do posljednjeg trena branio je molitvama, odlučnim porukama i životom, vjerujući kako Kosovo nije samo „najskuplja srpska riječ”, već jedina kap krvi koja njime svijetli, DNK koji nas u svakoj situaciji čini plemenitim i besmrtnim, jer nas naša Vjera uči ljubavi ne samo prema bližnjima, već i prema tuđincima koji vole i poštuju čovjeka, njegovu vjeru, jezik i pismo. Znao je naš svijetli vladika da baš njega, egzarha sveštenog trona pećkog, čekaju kosovski stradalnici, njihove otkinute i u jaruge otkotrljane glave, da ih miropomazi, opoje i položi u temelje svete i mučeničke kosovske odbrane.
Kada je banuo u Crnu Goru, bijaše to teško doba… Opustjela i zapuštena imovina nakon duge komunističke vlasti, pogdje koji sveštenik… Malo gdje zvona zvonjahu. Slavski se kolači rezahu u rijetkim kućama, sveštnici ni noću ne dolazahu, a u novinama i u emisijama elektronskih medija Mitropolija crnogorsko-primorska bijaše pod embargom komunističke vlasti. Nerijetko, brojni žitelji Njegoševe Crne Gore bijahu primorani na samokritiku pa se čulo kako više i nijesu to što bijahu njihovi očevi i preci. I nakon te i takve neumorne i nadasve nerazumne samokritike, kada više nikome ne bijahu potrebni, kao spas im, na kraju, jedino ostaše Krst i Vjera Božja.
Zgodno je da se podsjetimo kako je Mitropolit Amfilohije, za vrijeme dok bješe na tronu Svetog Petra Cetinjskog, gdje je sada dostojni vitez vjere pravoslavne Mitropolit Joanikije, obnovio preko 600 manastira i crkava, sagradio dva veličanstvena hrama u Baru i Podgorici, izgradio dvadeset Njegoševih kapelica u Crnoj Gori, na Kosovu i Metohiji, Republici Srpskoj. Znao je da molitve i glas Crkve treba da se čuju i van manastirskih porti pa je, sada već davne 1992. godine pokrenuo čuveno glasilo Crnogorsko-primorske mitropolije – „Svetigora”, ali i istoimenu izdavačku djelatnost, a zatim i Radio 1998. godine.
Sada, nakon svega, čini mi se da su sve njegove molitve i sva neimarstva ustvari bila jedna velika i usrdna Molitva i pregršt nadljudskih pregnuća za povratak Njegoševe zavjetne kapele na Lovćenu. U jednom od brojnih razgovora sa njim za beogradsku „Politiku”, sredinom septembra 2020. godine, kaže mi: „Neću umrijeti, a da na vrh Lovćena ne vratim Crkvu Svetog Petra Cetinjskog i kao narod ispunimo zavjet Njegošev. Nemoj da misliš da sam star za to. Ne, Gospod će je, za moga života, vratiti tamo gdje je i bila…” Govori mi da bi se povratkom na Lovćen skinulo prokletstvo sa cijelog naroda, uz obavezno podsjećanje da je upravo Njegoš „dao obijeliti (crkvu) i svake se godine po njegovoj zapovijedi liturgija služila u njoj za dušu neumrlih crnogorskih junaka”.
Istorija svjedoči da je to bilo vrijeme kada je cio narod bio junački, ginuo za krst časni i slobodu zlatnu.
I mi koji smo imali blagoslov našeg Mitropolita Amfilohija ne smijemo da svaku njegovu riječ ne obasjamo istinom i mjerom, jer svijetli Vladika sluša nas. Treba istaći i da je 2013. godine, kada se navršilo dvesta godina od rođenja Petra Drugog Petrovića Njegoša, zatražio zvanično od tadašnjeg predsjednika Vlade Crne Gore, obnovu Crkve Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu.
I, naravno, nije bilo nikakvog odgovora, ali se naš Vladika nije ućutao već je neprestano ispod Orlova krša poručivao da će ispuniti zavjet velikana Petrović Njegoša i „tako sprati ljagu i skinuti prokletstvo s nedužnog naroda”, kome je komunistička vlast oskrnavila grob vladike i gospodara najsvjetlije Crne Gore.
„Dobro zapamti, kaže mi jedne prilike Mitropolit, obaveza je moja i onih koji će doći poslije mene da izgradimo crkvu Svete Trojice na prostoru između Biljarde i Vladinog doma za koju je amanet dao kralja Nikola. Tu je i kamen temeljac. Kada to zvršimo, a nijesam zaboravio ni tvoju ideju da kao stari mitropolit s Matijom podignemo Crkve Svetog Save na Savinom jezeru, onoj našoj predivnoj planini Sinjajevini…”
Namjeravao je da u crkvi Svete Trojice pohrani tri najveće hrišćanske svetinje: Ikonu Filermosu, Česticu Časnog krsta i Ruku koja je krstila Hrista Gospoda. Samo koji mjesec kasnije, u manistiru Morači, kada je uručivao nagrade „Trga od ćirilice”, Mitropolit mi kaže da narednog dana idemo u moračko selo Vrujca gdje podiže prvi hram posvećen Patrijarhu srpskom Gavrilu Dožiću.
S radošću dodaje „biće to dvadeseta crkva koja je slećela s’ Lovćena”.
Njegov vapaj s Lovćena dopro je na sve strane svijeta, pa su tako po prvi put u istoriji njegove Mitropolije, 1993. godine, Mitropoliju posjetila dva najistaknutija patrijarha – carigradski i ruski. Te godine je po prvi put Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve održan upravo u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj.
Bio je i zamjenik srpskog Patrijarha Pavla za vrijeme njegove bolesti, a nakon upokojenja gospodina Pavla, za koga se čulo da je bio „živi svetac koji hoda”, naš Amfilohije je na vanrednoj sjednici Svetog arhijerejskog sinoda SPC izabran za mjesto-bljustitelja patrijaraškog trona. Ovo je bila prilika i da se prisjetimo našeg svetog Pavla koji je postopao svaki pedalj kosovske zemlje kojima je hodio i njegiv sljedbenik Amfilohije.
Mitropolit iz Bara Radovića stekao je brojna zvanja, među njima i počasni doktorat Instituta Svetog Sergija u Parizu, ali nekako mu je s radošću sijalo to što je bio drugi po rangu među episkopima u hijerarhiji Srpske pravoslavne crkvi, odmah nakon patrijarha srpskog.
Kada je, nošen Božjom ljubavlju i snagom, krenuo u svete litije za odbranu Crkve i njene imovine u Crnoj Gori, posebno se predstavio kao onaj koji nosi vjeru, dijeli ljubav, s radošću nosi tuđe breme, daruje snagu i krijepi duh, blagosilja i poziva na razum narod svoj. Bio je to onaj Đed koji je okrepljujuće i blagotovorno ponavljao: „Ajde, blago meni”. Sada znamo kakvo je to bilo blago Crnoj Gori, narodu, Crkvi, vjeri, svakoj travčici i ptici u gori i pčelici u polju…
A, pjesnik u junu 2020. godine, zapisa darje Mitropolitu Amfilohiju Radoviću: „Blago meni”: „Ide Bog/ Crnom Gorom/ i narod./ Za njim Mitropolit/ i veli mu:/ ‘Ajde, blago meni’!”
Noć koja je skoro unesrećila njegov, Njegošev narod u Crnoj Gori, i ne samo u njoj, je trenutak kada se Mitropolit oprostio od ovozemaljskog života i podario ga Gospodu na radost.
Tog dana, kao i danas, govorio je snažnije i jače nego svi ovi koji galame, a nigdje se ne čuju. Mitropolit je mudre riječi tiho izgovarao, posebno ih adresirajući na nevjere ili slaobvjere, ne bi li ga čuli i razumjeli.
Ovdje, u kripti ovog veličanstvenog zdanja, vječnoj kući svakog vjernika i privremenoj Mitropolita Amfilohija, koji sada apostole vodi kroz naše Božje kuće, posebno je volio da sluša poeziju. Njegove pjesme pohranjene su u knjizi „Treptaji neizrecivog”. Amfilohije je bio monah sa dušom djeteta koji je istine u stihovima ispisivao na papirićima i kasnije pohranjivao u knjige. Ovdje, namerno govorimo o poeziji, a ne o njegovim nedavno objavljenim djelima od preko 40 knjiga čija se konačna dopuna kao Sabranih djela očekuje sa još njih desetak.
Upravo ovdje, On nas sluša – pisac, teolog, monah i neimar.
Pjesnik u mantiji gradio je hram u Podgorici i svoje vječno počivalište.
Da će ovdje počivati oda jedne književne večeri kada je slušao poeziju pisaca, Udruženja književnika Crne Gore, čiji je bio najugledniji član. Kaza: „Ovo je pravo mjesto za poeziju, promocije knjiga… Mislio je o svemu Tvoj Mitropolit. Vidiš tamo, desno počivaću i slušati poeziju. Poezija je život i nakon smrti…”
I da je poezija zaista onaj, treći vječni život, tjera me da izgovorim pjesmu „NAŠ ĐED”, posvećenu Blaženo počivšem Mitropolitu Amfilohiju, zabilježenu na Cetinju, iza ponoći, 30.10.2020. godine.
Pokraj Svetog Petra Cetinjskog
bijaše zaspao
ogrnut Njegoševim pokrovom,
sada i On Petar.
Zlati se
kao vosak hilendarskih voštanica
kao anđeo,
naš Đed
skrio pogled.
Pomeđu obrva
zapis ljutnje
za sve koji nijesu ljubili brata svoga.
U desnoj ruci krst
stisnuo snažno
svoj jedini imetak
dar Gospoda.
Ljubim krst, desnicu
i šapućem:
„Bože, lijep li si vladiko“.
Plačem a nijesam tužan
čuje se narod:
„On se spasio a šta ćemo mi?”
Sve preobrazio,
ubradio se u večnost
i obreo pokraj
Svetog Petra Cetinjskog.
Eno ga sa Svetim Petrom
i Lovćenskim tajnovidcom
saslužuju Gospoda,
prinose mu darove.
Kada već spominjem pjesmu, moram predočiti i jedan nevjerovatan trenutak koji se odigrao upravo u ovoj kripti. Naime, dok onaj Božji dar od Danice Nikić Crnogorčević pjevaše pjesmu „Govori Gospode”, zadnji stih iz refrena pjevah: „Hvala Ocu, Sinu i Svetome Duhu…” On pjevaše tu, pokraj mene, i u sred pjesme mi se obrati: „Ti pjevaš, hvala Ti, je li to namjerno?”. Rekoh: „Da, Vladiko”, a On će: „Neka, i treba i jedno i drugu – slava ti i hvala ti…”
Hvala Tebi, Đede naš. Reci nam sada Jasnovidče, hoće li doći i taj dan koji će ličiti slobodnom i dostojanstvenom Čovjeku?
Hvala!
Novica Đurić, predsjednik UKCG
(Besjeda na Duhovnoj akademiji Bogoslovije Sv. Petra Cetinjskog na “Danima Mitropolita Amfilohija”, Podgorica, 31. oktobra 2021. godine)
