U danu kada naša Sveta saborna i apostolska crkva pravoslavna proslavlja Svetog cara Lazara i sve svete srpske mučenike, u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira služena je Sveta liturgija. Načalstvovao je protojerej-stavrofor Slobodan Zeković uz sasluživanje protojereja-stavrofora Radomana Mijajlovića, protojereja Ljubomira Jovanovića, protojereja Mladena Tomovića, protojereja Aleksandra Orlandića i jereja Velimira Bugarina.
Sabrali smo se danas u ovaj Sveti hram, započinje svoju besjedu prota Aleksandar, da proslavimo spomen na Svetog velikomučenika Lazara Kosovskog i svih kosovskih mučenika i svih srpskih mučenika i novomučenika.
„Ali, prije svega, sabrali smo se, kao i uvijek kada se sabiramo u Svetim hramovima na Svetu liturgiju, sabrali smo se oko imena Božijega, oko tijela i krvi Njegove, oko onoga prvomučenika i prvorođenoga iz mrtvih, koji je svojim svetim apostolima i učenicima zapovijedao da se ovako sabiraju u Njegov spomen. I eto i mi, kao njihovi naslednici i učenici, do dana današnjega činimo i činićemo do kraja svijeta i vijeka. Sabiramo se u Njegov spomen i opet, po zavještanju Gospodnjem, kada se sabiramo oko tijela i krvi onda smrt Njegovu ispovjedamo i vaskrsenje Njegovo blagovijestimo. I to je ono što je činio i Sveti knez Lazar, što su činili svi sveti mučenici. To je ono opredijeljenje Lazarevo za carstvo nebesko. To je onaj put kojim su išli svi sveti mučenici sledujući pozivu Gospodnjem koji je upućen svim hrišćanima, da ko hoće za Njim da ide, da se odrekne sebe, da uzme krst svoj i za Njim ide. To je zapovijest i poziv svima hrišćanima. To je onaj put kojim su išli svi sveti, a posebno, možemo reći, koji su do maksimuma ispunili sveti mučenici.
Sveti knez Lazar je zaista to svoje životno opredjeljenje temeljio na Jevanđelju, na životu hrišćanskom, na životu podviga, molitve i iznad svega Svete liturgije. Znamo da on bio istinski molitvenik, da je bio domaćim mnogim monasima, molitvenim tihovateljima, koji su u to vrijeme bježali od najezde Turske sa raznih krajeva Balkana. Da su mu oni bili duhovnici, da je sigurno i Sveti knez Lazar bio veliki molitvenik. Znamo da je prije tog odsudnog boja na Kosovu svoju vojsku sabrao, prije svega, na Svetu Liturgiju. Da se on sa njima pričestio i krenuo u boj na Kosovu. Dakle, sve ono što je Lazar činio bilo utemeljeno na samome Gospodu, na Njegovom krstu i na Njegovom stradanju.“
Otac Aleksandar kaže da sveti mučenici nisu samo oni koji su nevino stradali, nisu samo heroji i nisu samo oni koji su se žrtvovali i bili spremni na žrtvovanje sebe, jer toga imamo i u drugim religijama.
„Međutim, ono što sveti mučenik jeste, je prije svega, svjedok Hrista. Svjedok Njegovog krsta stradanja i života novog. Sveti mučenik strada za Hrista, ali strada i sa Hristom, i u Hristu, i u Njemu zadobija život vječni. Sveti mučenik je onaj koji nije izabrao svojom voljom stradanje, ali koji je svim svojim bićem prihvatio taj krst i sjedinio ga sa krstom Hristovim.
I to je, priziv svih hrišćana da uzmu krst svoj, da se odreknu sebe i da idu za Gospodom. To je put kojim svi mi idemo. To je put i monaštva koje često u Crkvi zovemo beskrvnim mučeništvom ili mučeništvom savjesti. Monah se odriče sebe, odriče se svoje volje, spreman je na svako lišavanje, na svaki podvig, na svako trpljenje. I na činu monaštva, kad mu se uzimaju vlasi kose sa glave, to dakle predstavlja i to odricanje od sebe i on uzima na monašenju krst i paraman kao simvol nošenja krsta.“
Prota Aleksandar nastavlja poučavajući da je to put kojim su prizvani da idu i oni koji su izabrali drugi put, put braka. I brak je put odricanja od sebe i nošenje krsta.
„Kao što je jednom blaženopočivši starac atinski Epifanije Teodoropulos divno rekao: „Da čovjek kada je sam, ima i prava, a ima i obaveze. Kada stupi u brak, onda ima manje prava, a više obaveza, a kada dođu djeca, onda on više nema prava, nega obaveze.“ To je ta spremnost na žrtvu i priziv na žrtvu koju i u svetoj tajni braka, na vjenčanju simvolizuju oni vjenci koji se brakčnicima stavljaju na glavu. Koji jesu vjenci carski, jesu vjenci pobjedni, ali su i vjenci mučenički. Zato i bračnici, kada u činu vjenčanja idu oko Jevanđelja, nose te vjence na svojoj glavi, a pred njima ide sveštenik koji nosi krst u ruci i pjeva se tropar mučenicima.
To je, dakle, priziv. I koji god put da izaberemo, to je naš priziv i to je ono sa čime mi živimo. Krstom i vaskrsenjem, jer su stradanja u ovom životu neizbježna. Bol je neizbježan. Bol bilo kog tipa, fizički ili duševni, razna lišavanja, rastajanja, gubici…. to je ono što je neizbježno u ovome životu i u čovjeku koji je pale prirode i ovom palom svijetu. Međutim, od toga kako ćemo se mi odnositi prema tom stradanju koje nam se daje i koje nam se nudi, u tome je sve. Da li ćemo to stradanje sustresti sa roptanjem, sa prkosom, ili ćemo možda pasti u neku apatiju, ili ćemo ga možda sustresti onako kako nas i sveti mukčenici uče, da prihvatimo taj krst kao iz ruke Gospodnje i onda se taj krst sjedinjen sa krstovim Gospodnjim preobražava u blagoslov i vodi u život vječni.“
Po završetku Svete liturgije i pričešća vjernih oci su odslužili pomen vojskovođama i vojnicima postradalim za vjeru i otadžbinu od Kosova do naših dana.
Na kraju je otac Slobodan pozdravio vjernike i poželio svima srećen i blagosloven današnji praznik, naglasivši da je ovo naša zajednička zavjetna slava, spomen svetoga velikomučenika kneza Lazara i svih srpskih mučenika i novomučenika koji su se, nadahnuti vjerom kneza Lazara, saborno opredjelili za carstvo nebesko, za vječni i neprolazni savez sa Hristom Gospodom našim. Tome zavjetu kneza Lazara i svih mučenika i novomučenika srpskih da ostanemo vjerni, da bi Gospod i nas prepoznao kao njihove dostojne naslednike.
Tekst/foto/video: Dejan Vukić
