U nedjelju, devetnaestu po Pedesetnici, u Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici odslužena je Sveta liturgija kojom je predstojao protojerej-stavrofor Dalibor Milaković.
Proti Daliboru sasluživali su protojereji: Miladin Knežević, Branko Vujačić i Igor Balaban, kao i đakon Vedran Grmuša.
Nakon čitanja iz začala iz Svetog Jevanđelja, svima sabranima u ovome svetome Hramu obratio se načalstvujući protojerej-stavrofor Dalibor Milaković.
Prota Dalibor svoje praznično slovo započinje citiranjem riječi Gospodnjih koje eksplicitno ukazuju da treba biti milostiv, kao što je milostiv Otac nebeski budući da pored nebrojenih osobenosti i darova koji su utkani u ličnost čovjekovu, čovjek se najviše upodobljava Bogu kroz ljubav, što zapravo odražava vječnu ljubav u kojoj postoji Sveta Trojica. Ističe da će upravo ljubav pomoći da se savladaju svi životni izazovi i iskušenja kojih svakako ima nebrojeno na putu života.
U daljem obraćanju prota Dalibor objašnjava da nas Jevanđelje podučava da sve što primamo zapravo dolazi od Boga. Kada projavljujemo milosrđe ili pozajmljujemo onima koji već imaju na pretek, ne činimo ništa naročito za svoje spasenje. Najveće duhovno uzrastanje jeste pokazati ljubav prema onima koji nas mrze, što je najteže. Ovo ne podrazumijeva nužno materijalnu pomoć, već iskrenu i duboku molitvu za one koji nas mrze i moljenje Bogu da njihovu mržnju preobrazi u ljubav.
Otac Dalibor govori i o apostolu Pavlu koji je promijenio svoj život iz korijena dubokim pokajanjem i istinskim gogopoznanjem, naime, od čovjeka koji je progonio Hrista apostol Pavle je izrastao u Njegovog najvećeg propovjednika. Iako je imao mnoge vrline i darove, apostol Pavle je stalno ispitivao sebe i radije se hvalio svojim slabostima nego vrlinama kako se ne bi pogordio. Podsjeća da nema čovjeka da živi a da ne griješi i da svi imamo i vrline i mane, te da treba da se usredsredimo na to da svoje slabosti pretvorimo u vrline, umjesto da se ponosimo svojim vrlinama.
,,Svako od nas ima i svoje vrline i svoje mane, ali gledajemo da se svojim vrlinama ne uznesemo, nego da svoje nemoći pretvorimo u vrline, u moći. To je ono da što nas Gospod Bog priziva i današnje Jevanđelje koje Gospod opisuje, znamo ono što je dobro i prirodno je da činimo ono što je dobro, ali suština je da ono što je loše u nama da to ispravimo na dobro”.
U drugom dijelu pastirskog slova prota Dalibor govori o apostolu Tomi, koji je tri godine slijedio Hrista i lično svjedočio svim Njegovim čudima. Međutim, kada je Hristos vaskrsao, Toma je sumnjao dok nije vidio i dotakao Hristove rane. Kad se Hristos ponovo pojavio, rekao mu je: „Ne budi nevjeran, nego vjeran.“ Poslije ovog susreta, Toma je postao veliki propovjednik Jevanđelja Hristovog, naročito u krajevima Indije i djelovima Persije (današnji Iran), preobraćajući se iz „nevjernog Tome“ u vjernog svjedoka Hristovog vaskrsenja.
Na kraju svog obraćanja prota Dalibor zaključuje kako je upravo apostol Toma prevazišao svoju slabost — sumnju — i pretvorio je u snagu vjere, ohrabrujući sve prisutne da i oni, uz Božju pomoć, imajući istinsko preumljenje, pokajanje, i stremeći vrlinskom životu, prepunom ljubavi i praštanja, pretvore shvoje slabosti u vrline.
Tekst, foto: Boris Musić
