Piše: đakon Pavle Lješković
„Ljudi će ostati kakvi su bili,
jer neće i neće da znaju“ – Nikola Vranjković
„Nosiš li to kalašnjikov ili škorpion ispod mantije“ – dobacuje mi kratko ošišani nabildovani mladić u ranim tridesetim godinama, dok sjedi u bašti kafića u Mainskoj ulici, pored kojeg gotovo uvijek prolazim kada se vraćam sa službe u hramu Sv. Trojice.
„Nikada ne nosim kalašnjikov! Ja sam obučavan isključivo za hladno oružje, tako da ispod mantije imam sjekiricu i nož“!
Nakon što sam to izgovorio, sa ostalih stolova kafića se začuo glasan smijeh ljudi koji su u mojim riječima shvatili i prepoznali sarkazam i ironiju. Međutim, momak se tu nije zaustavio već me je upitao sledeće : “ Gdje su ti sad ljudi iz kriminalnog klana kod kojeg nabavljaš puške i pištolje“ ? Rekoh mu da sam se , eto, baš malo prije rastao od njih, te da smo bili na tajnoj i skrovitoj lokaciji, na kojoj smo “ završili dvije, tri kombinacije“. Nakon tih riječi, momak je i sam ,konačno, shvatio da se šalim sa njim. Zbog toga je počeo da pokazuje znake nervoze i agresije. Odlučio sam da mu priđem i sjednem na jednoj od praznih stolica za njegovim stolom. Pričao sam mu o tome da ne treba da vjeruje u laži o Crkvi, koje se šire preko raznih internet portala. Kada je god bila ugrožena na svom istorijskom putu, Crkva se nikada nije branila zemaljskim oružjem i nasiljem. Hrišćani su se u teškim trenucima po Crkvu, uvijek oblačili u sveoružje Božije , o kojem se govori u 6. glavi novozavjetne poslanice Efescima. Oblačili su se u “ oklop pravde“(Ef.6,14) i visoko podizali “ štit vjere“(Ef.6,16), ugledajući se na savjet i pouku sv. apostola Pavla , koja glasi :“ I kacigu spasenja uzmite i mač Duha, koji je riječ Božija“(Ef.6,17). Kada je preko sramnog zakona o vjerskim zajednicama, Crkva bila prije nekoliko godina napadnuta, hrišćani su se branili postom i molitvom. Kao odgovor na molitve, Gospod je poslao veličanstvene litije. U drevna vremena , po zapovijesti Božijoj, Mojsije je stari Izrailj izveo iz egipatskog ropstva. Prije ulaska u Izabranu zemlju, Jevreji su četrdeset godina hodali kroz pustinju. To je inspirisalo neke protestanske istraživače da u 19. vijeku pođu u Egipatsku pustinju kako bi naišli na bar neke tragove četrdesetogodišnjeg lutanja. Budući da te tragove nisu našli, došli su do zaključka da je hod Starog Izrailja kroz Egipatsku pustinju prosto mit i metafora. Međutim, naše litije su jedan od savremenih dokaza da , ipak, nije u pitanju metafora već realan istorijski događaj, budući da iza svake litije nije ostajao nikakav trag, čak ni najmanji papirić. Ulice gradova su bile besprekorno čiste, iako je njima hodalo često i na desetine hiljada ljudi. Crkva se isključivo brani na taj način , dakle – sveoružjem Božijim i nije joj potrebna pomoć zemaljskog oružja!
Takođe, govorio sam mu o tome da je dobro to što se brine o tjelesnom zdravlju i odlazi redovno u teretanu. Međutim, treba da se brine i o zdravlju duhovnom. Čovjek koji je makar malo duhovno uznapredovao, nikada neće povjerovati u laži i konstrukcije, prema kojim je Crkva tražila pomoć od bilo kojih kriminalnih struktura.
Međutim, sve što sam uspio svojim riječima da postignem jeste to da je kod mladića splasnuo agresivni naboj i sa mnom je prilično mirno razgovarao. Nakon dijaloga, koji je mogao trajati nekih sat vremena, on je , nažalost, ostao na svojim početnim pozicijama. U životu se nekada dešava, da bez obzira na to što smo uložili veliki trud da ih promijenimo na bolje, ljudi, ipak, kao što pjesnik kaže, ostanu: “ kakvi su bili, jer neće i neće da znaju“…
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)
