Boris Brajovic

Otac Boris Brajović: Nauka nema sve odgovore na pitanja o Životu i smrti

Pred nama je Tomina nedjelja. Zašto je ona bitna u ciklusu praznovanja Vaskrsa, Hristovog vaskrsenja?

– Svi su čuli za izraz nevjerni Toma, kojim se karakteriše ne samo jedan tip čovjeka, već i označava jedna strana svečovječanska kojoj je potrebna potvrda vjere, danas bi rekli uvjerenja koja možemo živjeti kao izraze sopstvene volje samo ako ih osvjedočimo. Crkva proslavlja prvu nedelju poslije Vaskrsa kao nedelju apostola Tome ili potvrdu Vaskrsa, koji se uvjerio u ono što je vjerovao, ali i više od toga. Apostol Toma nije samo iskušavao svoju vjeru već i iščekivao da se njegova ljubav u Hristosa obnovi, koja je ustreptala u danima od Njegove smrti do Vaskrsenja, pa kad se uvjerio u rane Hristove uzvikuje kao zaljubljeni čovjek iz cijeloga svoga bića koji je pronašao ponovo smisao svoga života:“Gospod moj i Bog moj „ a zapravo one znače Ljubav moja, Hristos moj. Nevjerni Toma je uvijek za mene značio i zaljubljeni Toma, druga strana svakoga čovjeka da voli bez obzira na sve i da je čovjek biće koje zna da voli.

Koliko se o pitanju vjere može pričati iz svjetovne vizure, pa tako i naučne – medicinske? Jer, pitanje pričešća i njegovog značaja za vjerujućeg, a pritom i pitanja slobodne volje, slobodne odluke vjerujućeg da se pričesti, na taj način se, čini se, izmještaju iz konteksta i vjere i religije kao prakse? 

– Pitanja vjere su i medicinska pitanja jer je u osnovi život koji trebamo da bismo ozdravili a ne oboljeli u svakom smislu, posebno u onom u kojem nauka nema ni jedan odgovor a to su pitanja smrti i života. Ovaj Vaskrs je poseban za nas u Crnoj Gori, jer je on zapravo i potvrda naših Litija, jedno Tomino ovjeravanje Litija. U Oproštajnoj večeri Hristosa sa svojim učenicima pred stradanje, On kaže njima odnosno Tomi:“ I kuda ja idem znate, i put znate“. Na to mu apostol Toma odgovara pitanjem: „Gospode ne znamo kuda ideš; i kako možemo znati put?“. Ali ako sveti Toma nije znao tajnu koja se pred njim odvijala, mi znamo iz iskustva Crkve da je put Litija zapravo Via Dolorosa (put suza), odnosno staza svakog hrišćanina kojom mora proći svako ko se proputio. I pandemija virusa je prilika da vidi svaki hrišćanin kakav bi život bio ukoliko smo duže i trajnije odvojeni od Onoga koga volimo i Koji daje smisao našem životu. Pričešće nije samo organski čin uzimanja vina i hljeba i simbolike koju mu dajemo, već potvrda Tomine ljubavi „Gospod moj i Bog moj“. Ali to ne može razumjeti ni medicina, ni nauka već samo čovjek koji voli a on može biti i epidemiolog, i virusolog i političar bilo koji čovjek koji traga.

Kada govorimo o slobodi, slobodnom izboru koji je dat čovjeku, koliko je ovo vrijeme pandemije vrijeme da čovjek uopšte, ne samo vjerujući, izbori – dokaže mogućnost postojanja slobode – misli, volje, djelanja… etc? (Da li smo u „praktikovanju” vjere zaista slobodni danas, ili se sve svodi na demagogiju?)

–   Ja mislim, da je pravi odgovor već djelimično sadržan u Vašem pitanju, da sloboda nije data već se ona uvijek mora osvojiti i niko Vam je neće pokloniti, a to smo vidjeli iz naših Litija. Vidimo iz iskustva ovih dana i rada našeg Nacionalno kordinacionog tima da svaki oblik slobode za njih je iz njihove ideologizovane vizure nepoželjan pod izgovorom brige za dobro čovjeka. Samo koji je to čovjek za koga je to dobro i koji ima pravo na takvu slobodu to je pravo pitanje i čini mi se da građevinski radnik u Crnoj Gori može biti slobodan a vjernik ne može. I ovdje nije u pitanju taj radnik, jer on i nema izbora i nije slobodan već se bori da prehrani svoju porodicu, i zaslužuje svako poštovanje već je ideja jedne nametnute i neslobodne zajednice koju promoviše politika koja ima sve oblike bogoborstva i bratomržnje. Mi nemamo izbora, stavljeni smo pred mojsijevsku dilemu izlaska kroz Crveno more, samo što je ovoga puta ono ideološki crveno i crno.

–  Ne tako davno, najavio si da bi trebalo da izađe tvoja zbirka priča. Dokle je stigla ta „priča”? O kakvim pričama je riječ, koje su najčešće teme? Da li će se naći i neki „opis” ne tako nam davnih litija? 

– Čitav sam skoro život zapisivao ono što sam iskušavao, a najčešće su te priče o ljudima koje sam sretao i koji su moj put određivali na različite načine. Neke sam priče već objavio kao priče o vladici Atanasiju, mitropolitu Amfilohiju, ocu Justinu Tasiću, majci, bratu a sada sam dodao i Litijske priče, same su se izborile i nametnule. Takav će i naslov knjige biti Litijske priče.

Izvor: Dan