Nedelja treća po Vaskrsu, nedelja Mironosica, liturgijski je proslavljena u Hramu Svetog Jovana Vladimira. Svetu službu, zajedno sa vjernim narodom, služili su oci barskog hrama, načalstvujući protojerej-stavrofor Slobodan Zeković i saslužujući protojerej Ljubomir Jovanović. Na liturgijske vozglase odgovarao je hor „Sveti Jovan Vladimir“ kojim rukovodi profesorica Maja Basarab.
Ova nedelja posvećena je ženama mironosicama, prvim osobama kojima je vijest o Hristovom vaskrsenju Gospod objavio.
Otac Slobodan u svojoj besjedi govorio je ovom događaju navodeći da su sve te žene koje su u treći dan po raspeću, kada je trebalo da se po običaju judejskom mrtvac pomaže mirisnim uljima, došle na grob Gospodnji, bile ispunjene, prije svega, ljubavlju prema Gospodu i učitelju svome. I da tamo gdje ima ljubavi, tamo nema straha. Jer niko od učenika Gospodnjih na taj čin nije ni pomišljao.
„One, ne razmišljajući o eventualnim posledicama toga svoga postupka, znajući da je kod groba straža i da ih to može skupo koštati, one nošene ljubavlju prema Gospodu odlaze, ne znajući kako će to učiniti, jer su bile svjedoci da je na grobna vrata navaljen veliki kamen, a one krhke i nejake kako će taj kamen pomjeriti. I došavši do groba u nedelju, vrlo rano, prije izlazka sunca, kako kaže Jevanđelje, vidješe da je kamen odvaljen od groba. Ovi stražari su kao mrtvi ležali oko groba. One su ušle unutra uplašene šta se to dogodilo, i našle su prazan grob. A sa desne strane od mjesta gde je bješe položeno tjelo Isusovo ugledaše mladića u bjele haljine obučena. To je bio Anđeo Gospodnji koji im objavljuje ovu radosnu vjest da je Hristos vaskrsao. „Što tražite živoga među mrtvima, nije ovdje, nego ustade.“ I one su, dakle, bile od Gospoda nagrađene zbog svoje revnosti, zbog svoje hrabrosti, zbog svoje ljubavi.“
„I kako crkveno predanje kaže, nastavlja otac Slobodan, jedna od njih, sveta Marija Magdalina, koju je Gospod iscjelio istjeravši iz nje, kako kaže Jevanđelje, sedam demona, i koja ga je posle toga sa ljubavlju pratila i pomagala, radosnu vijest o Hristovom vaskrsenju donijela je čak i do rimskog cara Tiberija, koji je posumnjao u to i narugao joj se. Pa je rekao, kaže crkveno predanje: „Jeste Vaskrsao, a to bi isto bilo kao kad bi ovo jaje, koje tu bilo kod njega na trpezi, postalo crveno.“ A ona je uzela to jaje i pozdravila rječima kojima si mi pozdravljamo „Hristos Voskrse“. I kaže to predanje da je toga trenutka to jaje zaista postalo crveno, obojeno bojom prečiste krvi koju je Gospod radi spasenja svakoga od nas prolio na častnome krstu. I otuda i postoji taj običaj i tradicija da se za ovaj veliki i najveći praznik jaja boje u tu crvenu boju, boju krvi Hristove.
Spomen ovih svetih žena danas proslavljamo i molimo se Gospodu da njihovim molitvama i nama Gospod podari njihove vjere, njihove ljubavi, njihovoga trpljenja i hrabrosti da se i mi neostupno kroz čitavi život držimo Gospoda, idemo za Njim, živimo pod Njegovim zapovijestima, izgrađujemo sebe u vrlinskom životu, onako kako nas je Gospod poučio i kako treba da se trudi i živi svaki hrišćanin.“
Tekst/foto: Dejan Vukić
