Strasni Ponedjeljak i Utorak 1996.
8 april/26 mart, 1996. Cetinje
Pomolovši se Gospodu, donijesmo odluku, na predlog nastojatelja manastira Dajbabe, igumana Teodosija, da, povodom 55-ce upokojenja blaženog spomena Starca Simeona Dajbabskog, otkrijemo i prenesemo njegove svete mošti.
Pošto je o. Nastojatelj obavio sve potrbene pripreme (spremio nove odežde, dao da se uradi prikladan ćivot za mošti, pripremio pokrovce, sredio crkvu itd.) počeli smo sa otkopavnjem Starčevog groba u četvrtak 28/15 marta 1996 ljeta Gospodnjeg, tačno u 15 časova. Poslije održanog kratkog pomena i prvog udarca u grobnu ploču s naše strane, rad je nastavio jerom. Dimitrije (Blagojević) v. d. nastojatelja Man. Stanjevića, sabrat Cetinjskog manastira. Sve vrijeme kopanja jerođ. Marko, sabrat Cetinjski, i monah Matej čitali su veliko Povečerje a onda i Psaltir. U kopanju je učestvovao i prota Dragan Mitrović, paroh podgorički. Pridružio se jedno vrijeme i jedan komšija, seljak, sa malim sinom Petkom. Čudno je ali istinito: Petko (Ivezić) je preko viđenja otkrio Dajbabsku svetinju. Mali Petko je prisustvovao u početku otkrivanja ove dragocjene riznice, starčevih moštiju. I to smo doživjeli kao znak Božji.
Nije bilo lako skinuti beton kojim je ploča bila obložena. Još teže je bilo podići nimalo laku ploču sa grobnog mjesta. O. Dimitrije je bio sav u znoju ali ja sa radošću radio ovaj sveti posao. Poslije podizanja teške i veoma debele kamene ploče, trebalo je osloboditi grobnicu od mnoštva nabacanog kamenja. Ploča je stajala na dvije gvozdene šipke, ubetonirane lijevo i desno a ispod njih je bilo kamenje palo od obzide groba ili nabacano namjerno. Mi smo se spustili u grob i lično ga polako čistili, izbacujući kamenje i šut napolje, moleći se Gospodu i svetom Starcu da nam trud ne bude uzaludan. Kamenja je bilo toliko da smo se u jednom trenutku u sebi ozbiljno zabrinuli i zapitali: da li je uopšte Starac ovdje? Da ga neko nije otkopao i ukrao nam to bescen blago? Ovdje je protutnjalo krvavo ratno vrijeme i bezbožno posleratno stanje, pa se Starčevom grobu moglo svašta dogoditi, kao uostalom sa mnogim drugim grobovima u Crnoj Gori!
Na sreću, zabrinutost je bila nepotrebna. Poslije strpljivog skidanja kamenja i šuta pojavile su se daske od kovčega. Kad je sve bilo brižljivo očišćeno i skinuta gornja daska čelo glave, pokazale su se Starčeve odežde, jednim dijelom neraspadnute. Prvo smo iznijeli svetu lobanju. Pokupili smo neraspadnutu bradu, a onda uz pomoć neraspadnutih odeždi i ostale svete kosti i sve to položili na za to pripremljeni čaršav i sto. Taj čaršav smo prethodno podmetnuli ispod samih moštiju, u samom grobu, da se ništa ne bi izgubilo. Starčev prah se bio vratio prahu, po Zapovijesti Gospodnjoj; ostale su samo kosti kao opipljivi svjedoci njegovih podviga i trudova. Na lobanji je ostalo nešto kose i potamnele kože, koja nam se prvo bila učinila kao zalijepljeno crnilo monaške odjeće. Odmah po skidanju ploče, našli smo jedan dosta veliki, ručni, izrezbareni ruski krst. Na grudima je ostao njegov monaški krst, divno oblikovan. Dadosmo ga za blagoslov igumanu Teodosiju, njegovom nasljedniku, da mu bude uzor u životu.
Okadivši mošti tamjanom i očitavši kratak pomen, otpjevavši na kraju i tropar i kondak Prepodobnome, koje napisa prije neku godinu njegov đak, blaženoupokojeni prota Vasilije Ivošević (+1996), obavili smo sa strahom i ljubavlju pranje njegovih moštiju bijelim vinom pomiješanim sa ružinim uljem. O. Teodosije i Dimitrije, prota Dragan i naša smjernost, uz stalno čitanje umilnih Psalama, pomazivali smo Starca kao nekad žene mironosice, Gospoda. Time smo samo ponavljali vjekovni običaj vršen na hrišćanima. Oprane mošti smo polagali u novu svešteničku odeždu, svaku kost na svoje mjesto, u novi ćivot. Taj blagosloveni posao smo završili tek oko ponoći. Niko od nas nije osećao umor. To što je bilo malo više muke oko otkopavanja samoga groba i nalaženja moštiju – objašnjavali smo i sebi i drugima – da nije bilo bez razloga: kao da je Starac htio da nam preko tog napora ukaže da makar malo uzmemo učešća u njegovom velikom podvigu…
Dok smo sve to obavljali, mir se spustio na ovaj hram sličan drevnim katakombama; mir se uselio i u naša srca. Sve je odisalo radošću i spokojstvom neiskazivim. Taj mir je zračio sa lica svih prisutnih. Osjećali smo kao da su nas i Starčeve kosti blagosiljale što smo ih iznijeli na svjetlost dana i okadili miomirom tamjana.
Pošto cjelivasmo umivene i okađene mošti, pri izlasku iz hrama, reći će prota Dragan Mitrović: ”Nekakav čudan mir mi je obujmio dušu”. ”I meni” – dodadoh s radošću. O. Dragan tada ispriča šta mu se dogodilo posle čišćenja hrama, prije neku godinu. Hram su čistili, po blagoslovu Vladike Nikanora, ondašnjeg vikara Mitropolije Crnogorskoprimorske, poslije smrti jerom. Romana, ondašnjeg nastojatelja Manastira. ”Kad smo završili s čišćenjem hrama”, pripovjeda o. Dragan, ”izašli ispred hrama, čuh umilno pojanje dva hora u samom hramu i jedan muški glas koji se izdvajao među svim glasovima”. Ovog puta horove nismo čuli, ali nam je naše srce pojalo pjesmu spokojstva i divne radosti. To umilno stanje nije nas danima napuštalo. I o. Dragan nam reče poslije nekog vremena: ”Milje me danima nije ostavljalo”.
Taj spokoj u srcu i u duši je bio prisutan i u subotu 30/17. marta kada smo služili Zaupokojenu Liturgiju Starcu sa besjedom, uz učešće članova Eparhijskog Saveta i Eparhijskog upravnog odbora Mitropolije. Ova najviša tijela Mitropolije Crnogorskoprimorske bila su sazvana za taj dan u čast otvaranja moštiju Sv. Starca. Liturgijom je i započelo zasjedanje ES i EUO. Svi članovi su smireno cjelivali mošti Starčeve, a Službu su služili arhim. Justin, iguman Savinski, protosinđel Nikodim, starješina man. Đurđevih Stupova i drugi, upoznavši se ukratko sa njegovim žitijem i sa čudnom istorijom ove bogootkrivene svetinje dajbabske, i primivši od nastojatelja njegovu ikonicu. Već od ranije je urađeno nekoliko Starčevih ikona koje su tek posle ponoći, kad su mošti otkrivene, zasijale, kao i sav hram, nekom čudnom ljepotom i mirom koji prevazilazi um.
U čast ovog značajnog događaja za našu Mitropoliju i za Pravoslavnu crkvu uopšte, u nedjelju 31/18. marta služena je Saborna Liturgija uz učešće cetinjskih bogoslova, monahinja, brojnog sveštenstva i naroda. Načalstvovao je Ep. Zahumsko-hercegovački kir Atanasije uz sasluživanje naše smjernosti i sveštenstva: protosinđela Nikodima, protosinđela Joanikija, rektora Bogoslovije, i drugih.
Svojeručni zapis Mitropolita Amfilohija. Autograf u ličnom arhivu Mitropolita Amfilohija u njegovoj Zadužbini – Biblioteci u Manastiru Stanjevići.
Objavljeno u časopisu Svetigora, godina 5, br. 48. Vaskrs-Đurđevdan 1996. str. 37-39
