Piše: đakon Pavle Lješković
„Šta možemo reći o Bogu? Ništa.
Šta možemo reći Bogu? Sve.“
Marina Cvetajeva
Bio je to, za budvanske prilike, prilično prohladan martovski dan. Zubato sunce koje se probijalo kroz tamne oblake je, ipak uspjelo da mnoge od nas prevari i navede da izađemo napolje. Zbog NKT mjera parkovi i ostala mjesta u kojima su roditelji mogli da izvedu svoju djecu su bila, uglavnom, zatvorena. Ipak, igralište u širem centru grada, koje se nalazi nedaleko od stare osnovne škole, je još uvijek bilo dostupno. I kao da se toga dana u očima i roditelja i djece koji su se okupili na tom mjestu, mogla očitati zahvalnost što još uvijek u gradu postoji prostor u kojem mogu da provedu bar neko vrijeme izvan svojih domova. Sa svojim mlađim sinom sam stajao nedaleko od igrališta kada sam ugledao gospođu, koja je mogla imati nekih 80 ljeta, kako se sporim ali odlučnim korakom približava igralištu. Njen bistar pogled naveo me je da pomislim da je u pitanju osoba sa visokim obrazovanjem. Izgledalo mi je da je u mladosti po zanimanju bila profesor ili bibliotekar- u svakom slučaju osoba koja je značajan dio svog života provela družeći se sa knjigama. U jednom trenutku je zastala i potom nekoliko minuta provela netremice gledajući u okupljenu djecu. Pitao sam se da li se, možda, gledajući dječiju igru prisjeća svoga djetinjstva? Ako je mještanka, da li baš u tom trenutku oživljava sjećanje na to kako je taj dio grada izgledao u njenoj mladosti? Kada čovjek dospije do jeseni ili zime svog života, upravo su sjećanja ono što ponajviše podmlađuje njegov um. Međutim, u jednom trenutku gospođa se okrenula, izvadila iz džepa mobilni telefon i pozivajući nekoga, nespretnim, staračkim prstima pritisnula opciju na telefonu, zahvaljujući kojoj smo i mi koji smo se nalazili u njenoj neposrednoj blizini, mogli da čujemo sadržaj razgovora. Ubrzo sam sa nevjericom shvatio da je godpođa upravo pozvala nadležnu službu, kako bi prijavila roditelje i djecu zbog kršenja NKT mjera…
EPIDEMIJA STRAHA
Civilizacija u kojoj živimo je iznjedrila čovjeka koji se ne moli Bogu. Odsustvo molitvenog razgovora, u kojem Bogu može da kaže sve, pa i najtananije tajne svoje duše je od čovjeka napravilo uplašeno biće. Čovjek je postao biće koje se boji. Taj strah se ne ogleda samo u ćutanju i ignorisanju očigledne nepravde i bezakonja u društvu. On se možda, i ponajviše projavljuje u poslušnosti lažnim autoritetima. Pri vršenju takve poslušnosti čovjek često zanemaruje volju i potrebe svojih bližnjih. Štaviše, bližnji postaje prepreka u čovjekovom odnosu prema takvom autoritetu, tj. , kako je to formulisao egzistencijalistički filosof Sartr- drugi je pakao. Zanemarivanje potreba bližnjeg, koje se u goreopisanom slučaju projavilo kroz prijavljivanje djece i roditelja vlastima, sve češće se u javnom diskursu terminološki ublažava raznim eufemizmima kao što su „građanska odgovornost“ i „politička korektnost“. Međutim, ovakvo shvaćene, odgovornost i korektnost su samo maske iza kojih se krije biće čija se egzistencija zasniva na strahu. Na taj način i društvo u kojem živimo u velikoj mjeri karakteriše strah. Tako dolazimo do shvatanja, prema kojem je od svih virusnih epidemija mnogo opasnija pandemija straha. Istorija nam svedoči da su se sve epidemije virusa prije ili kasnije završile, dok je za razliku od njih, pandemija straha postala dio bića savremenog čovjeka. Da bi se od nje iscjelio, čovjeku je neophodno pokajanjem da očisti svoj um i srce, te da ih tako preobražene pripremi za spoznaju Istine koja oslobađa (Jn.8,32). U molitvenom i liturgijskom susretu sa Hristom, čovjek konačno postaje od straha oslobođen. „Ne boj se, malo stado, jer bi volja Oca vašega da vam dade Carstvo“(Lk.12,32)- ove jevanđeljske riječi nam svjedoče da je Crkva, kao ikona Carstva Nebeskog, taj spasonosni prostor u kojem svaki strah iščezava.
RIJEČ, DVIJE O ODLASCIMA
Nakon završenog telefonskog poziva, gospođino lice se iznenada promijenilo, budući da se na njemu moglo očitati nešto nalik na osmijeh, koji je svjedočio o njenom zadovoljstvu zbog dobro izvršenog zadatka. Zatim se starica okrenula i otišla istim onim sporim koracima kojima je i došla na igralište. A ja sam poželio da zajedno sa njom konačno ode i višedecenijska pandemija straha, koja je u dušama mnogih ljudi napravila pustoš, koja se ogleda u odsustvu Dobra, Ljubavi i Slobode.
