Patrijarh Porfirije služio pomen Patrijarhu Vikentiju

Patrijarh Porfirije služio pomen Patrijarhu Vikentiju

Njegova svetost Patrijarh srpski g. Porfirije služio je 5. jula 2022. godine u Sabornoj crkvi u Beogradu pomen blažene uspomene Patrijarhu Vikentiju.

 

Sasluživali su protojereji-stavrofori Petar Lukić i Branko Topalović, protojerej Slaviša Popović i protođakoni Radomir Perčević i Damjan Božić, u molitvenom prisustvu preosvećene gospode episkopa britansko-skandinavskog Dositeja, marčanskog Save i umirovljenog kanadskog Georgija.

Patrijarh srpski Vikentije bio je 42. predstojatelj Srpske Pravoslavne Crkve. U svetu Vitomir Prodanov rođen je 10­­/23. avgusta 1890. godine u Bačkom Petrovom Selu od oca Đorđa i majke Jelene. Osnovnu školu završio je u rodnom mestu, a Srpsku pravoslavnu veliku gimnaziju u Novom Sadu sa višim tečajnim ispitom 1909. godine. Srpsku pravoslavnu bogosloviju u Sremskim Karlovcima je završio 1913. godine. Izvesno vreme bio je učitelj u rodnom mestu. Episkop temišvarski Georgije (Letić) postavio ga je 1. juna 1917. godine za podbeležnika Temišvarske eparhije, a potom prima monaški čin 5/18. avgusta iste godine u manastiru Bezdinu iz ruku arhimandrita Isaka (Došena), nastojatelja manastira. U čin đakona rukopoložio ga je 12. septembra u temišvarskoj Sabornoj crkvi episkop Georgije.

Kada je Temišvar pripao Rumuniji, 1919. godine, jerođakon Vikentije je primljen za podbeležnika Bačke eparhije 1. oktobra, gde je ostao do 1. februara 1921. godine, kada je proizveden u čin protođakona. Do 1. oktobra 1932. godine bio je na dužnosti tajnika Upravnog odbora manastira Karlovačke mitropolije. Za arhiđakona je proizveden 1932. godine.  Budući da se uvek interesovao za nauku, upisao se na Filozofski fakultet Beogradskog univerziteta i 1929. godine diplomirao na grupi Istorija Srba, opšta istorija i istorija Vizantije. U čin prezvitera rukopoložen je 18. novembra 1929. godine, a 20. novembra je proizveden u čin arhimandrita.

Na osnovu konkursa izabran je 1932. godine za glavnog sekretara Svetog Arhijerejskog Sinoda. Na ovom položaju zatekao ga je i izbor za vikarnog Episkopa marčanskog 21. juna 1936. godine. Hirotoniju nad arhimandritom Vikentijem izvršio je Patrijarh srpski Varnava uz sasluženje episkopa bačkog Irineja, raško-prizrenskog Serafima, sremskog Save i moravičkog Platona u beogradskoj Sabornoj crkvi. Episkop Vikentije je ostao i kao vikarni episkop na dužnosti glavnog sekretara Sinoda sve do svoga izbora za Episkopa zletovsko-strumičkog 1939. godine. Posle odlaska episkopa Platona u Banjaluku 1940. godine, episkop Vikentije je dobio u administraciju Ohridsko-bitoljsku eparhiju kojom je administrirao sve do proterivanja iz tih krajeva. Iz Štipa je proteran 1941. godine od strane Bugara, a jugoslovenski komunisti posle Drugog svetskog rata nisu mu dozvolili da se vrati na svoju eparhiju. Po izričitoj želji Episkopa žičkog Nikolaja, episkop Vikentije ga je zamenjivao u Žičkoj eparhiji od 1941. do 1947. godine. Kada je vaspostavljena samostalna Eparhija sremska upravljao je njome u svojstvu administratora od 1947. do 1951. godine.

Izabran je za patrijarha srpskog 1. jula 1950. godine. Kao Patrijarh srpski uspostavio je veze sa ostalim sestrinskim Pravoslavnim Crkvama, koje su usled raznih prilika bile dosta oslabile. Rešio je pitanje socijalnog i penzionog osiguranja sveštenstva, jer je crkveni penzioni fond nakon rata odlukama državnih vlasti likvidiran, a pravo na socijalno i penziono osiguranje imali su samo laici.

Pored svih svojih crkvenih poslova, patrijarh Vikentije se od mladosti bavio naukom i bio vrlo aktivan u Istorijskom društvu Vojvodine, koje je pre rata izdavalo izvanredni Glasnik Istorijskog društva. Jedno vreme je arhiđakon Vikentije bio i urednik ovog uglednog časopisa, koji je oko sebe okupljalo naše najbolje predratne istoričare.

Patrijarh Vikentije umro je 5. jula 1958. godine u Beogradu. Sahranjen je beogradskoj Sabornoj crkvi.

Izvor: SPC