Petar Sarić, najznačajniji srpski prozni pisac na Kosovu i Metohiji posle Drugog svjetskog rata i jedan od najvažnijih savremenih srpskih književnika, preminuo je u utorak 3. oktobra 2023. godine u Kosovskoj Mitrovici.
Na vijest o upokojenju prijatelja književnik Milutin Mićović je na svom Fejsbuk profilu napisao sledeće:
Petar SARIĆ
1937 -2023
Rođen u Banjanima ( Gornji Tupan, Crna Gora), radni i stvaralački vijek proveo na Kosovu i Metohiji.
Romanopisac i pjesnik, urednik, izdavač, prosvjetni radnik. Ponio je melodiju srpskog jezika iz Banjana, priče, legende, podneblje, istančano osjećanje za pričanje. Oslonjen na taj govorni jezik, arhajsku ljepotu svog plemena, gradio je romane koji pripadaju vrhu savremene srpske proze.
Bio je angažovan i kao pisac i javna ličnost od osamdesetih godina prošlog vijeka do kraja života. Kosovsku priču, stradanje srpskog naroda od Arnauta, a potom pod udarcima NATO pakta, iznosio je hrabro i dostojanstveno.
Čovjek i rodoljub, poslije NATO bombardovanja, ostao je da se bori, strada, izdržava, sa svojim narodom. Iz opustjele Prištine preselio se na Brezovicu pod Šarom planinom. Boljela ga je Crna Gora, njeni razdori i razbraćenja. To je bila i tema naših razgovora, – pored Banjana i banjskih glavara.
Petar je imao orlovski izgled, snagu kosbaše, i nježnu dušu, punu zavičajnog i svenarodnog pamćenja. Meleman čovjek, kako se kaže u Banjanima.
Pokoj ti duši, dragi Petre, vojevaao si svoju bitku do kraja života, ostao vjeran i sebi i svom narodu.
Ime ti svijetljelo i pred Bogom i među ljudima.
Milutin Mićović
Petar Sarić: “Da su prijatelji naši davali ime Crnoj Gori ne bi joj dali ime Crna Gora nego Svetigora“
“Da su prijatelji naši davali ime Crnoj Gori ne bi joj dali ime Crna Gora nego Svetigora. Vjerujem da je zavičaj za svakog čovjeka sveto mjesto, baš kao što je Kosovo sveto mjesto za svakoga Srbina bilo gdje da se nalazi. Iako sam kao mali želio da odem iz svog zavičaja, gdje sam bio usamljen jer taj kraj u Banjanima gdje sam rođen nije naseljen, kuće su rijetke, tako da je radost kad ti rijetko dođe gost u kuću, kasnije sam shvatio da sve što sam bivao dalje od zavičaja u stvari sam mu bivao sve bliži, o čemu svjedoči to što najveći broj mojih romana govori upravo o Banjanima“, kazao je, između ostalog, 11. februara 2023. godine za emisiju ,,Kosmetska kandila“ Radija “Svetigora“ književnik Petar Sarić, koga smatraju najboljim pripovjedačem u poslijeratnoj književnosti srpskog juga.
Sarić je tada kazao da upravo o zavičaju govori u svojim djelima, pa i u svom nagrađivanom i prevođenom romanu “Sjutra stiže gospodar“ i otkriva da mu je uzor za lik gospodara bio upravo Josip Broz Tito. Spletom okolnosti Petar Sarić, preko Trebinja i Bileće, gimnaziju završava u Jajcu 1958. godine i iste godine odlazi na Kosovo, gdje predaje francuski i srpski jezik u osnovnoj školi u selu Gatnje kod Uroševca. Nastavio je školovanje vanredno u Skoplju, gdje je studirao književnost i istovremeno radio kako bi mogao da plaća sebi studije, koje završava u redovnom roku. Posle odsluženog vojnog roka Sarić počinje da radi kao profesor u gimnaziji u Prizrenu, zatim u gimnaziji u Orahovcu, a 1971. godine napušta rad u prosveti i odlazi u Prištinu gdje je bio najprije sekretar, a potom i urednik časopisa ,,Stremljenje“, gdje ga i zatiče 1999. godina. Te godine uz pomoć vojnika KFOR-a, njihovim kamionima, Sarić iz “Doma štampe” u Prištini uspijeva da sve knjige prenese na Brezovicu kod Štrpca, gdje ova najveća izdavačka kuća južno od Beograda nastavlja sa radom neko vrijeme.
Petar Sarić, pjesnik, romansijer, dramski pisac, autor je kultnih romana: „Sjutra stiže Gospodar”, „Petruša i Miluša”, „Sara”, „Mitrova Amerika”, „I vremenu se zaturio trag”, “Klobuk“.
Petar Sarić je rođen u Gornjem Tupanu u Banjanima kod Nikšića 11. jula 1937. godine a svoj radni vijek proveo je na Kosovu i Metohiji.
Dobitnik je nagrada “Lazar Vučković“ za pjesmu “Mir Bogorodice“ 1971. godine, nagrade “Gračanička povelja“ 1993. godine, nagrade “Meša Selimović“ za roman “Sara“ za 2008. godinu, “Vukova nagrada“ za 2012. godinu, “Zlatni krst kneza Lazara“ 2016. godinu, za roman ,,Klobuk“ dobio je 2021. godine tri nagrade “Grigorije Božović“, “Borisav Stanković“ i “Svetozar Ćorović“.
Petar Sarić je branio Kosovo perom. “Politika“ je objavljivala njegova pisma Džordžu Bušu, Bernaru Kušneru, Azemu Vlasiju, Dobrici Ćosiću, Vojislavu Koštunici, Vladici Amfilohiju (Radoviću)… koja su kasnije objedinjena i u njegovoj knjizi “I vremenu se zaturio trag“. I onda kad se nije smjelo, odnosno kad je malo ko smio, u vrijeme komunizma, Sarić piše proročko pismo Azemu Vlasiju, u kome ga, između ostalog, naziva “izdajnikom i uzurpatorom“.
Ostavši na Brezovici, ne napuštajući Kosovo, iako rodom iz Banjana, Sarić ne zaboravlja svoje porijeklo ni u ova smuta vremena. Vjeruje u očuvanje srpstva i u Crnoj Gori i na Kosovu, i svuda gdje se govori srpskim jezikom, sa ponosom je, kako je govorio, gledao na naše litije za odbranu svetinja.
Sarić je dolazio u svoje Banjane i kao uveliko ostvaren pisac gdje je, između ostalog, govorio i o identitetu, i jednako bio ponosan na svoje Banjane koliko i oni na njega.
Sarićeve dvije pjesme “Prizren“ i “Mir Bogorodice Ljeviške“ nalaze se u zbornicima “Prizrene stari“ i “Bogorodica Ljeviška u pjesmama”, priređivača Radmile Knežević i Lele Marković.
PRIZREN
(Petar Sarić)
Kroz grad carski
Reka teče
Voda
Ne priznaje da je uhvaćena
I grad ruši ogledalom.
Uzalud se most propinje
Prema nebu
Tužni luk bez strele
Dodirujem čelo da umirim
Vatru
Pod prstima
Redovi kaldrme
Opet negde zvoni zvoni
Kao kamen bačen nasred
Mora
Ovde ćemo noćas
Zanoćiti.
MIR BOGORODICE LJEVIŠKE
(Petar Sarić)
Na ulazu
Sretoše me ljuti konji
U galopu.
Kost čeonu
Belu grivu
Nagrdiše potkovani konji
Prosut đerdan krvi
Ne može se nikad sakupiti
Krik tišine
Prilazi mi stub gvozdeni
Iza mene svi putevi pobelele
Nestadoše
Od susreta poludeo vazduh
Pa me hladnim lancem
Oko vrata steže
S jednog stuba hladno oko
Vrelu sačmu na me sipa
Ko kroz goru kaplje sačma
Zaboravljam na sunce i podne
Dok me greju lica od kamena
Čije ono behu ruke
Što me tiho okupaše.
Između belog zuba dana
I mog grla
Mostovi su evo porušeni
A na pragu
Hladni kamen greje
Stopala putniku
Po visoko oštar nož prozora
Kap vazduha za pričešće
Na krilima nosi sveta ptica
Poznati šum
Okreće se pod stopalom krvi
Tišina mi glača kosti
Dohvatiš li me
Dohvatio si zid
Široki pločnik u pohod kreće
Konji potkovani vatrom
Dok kandilo ne siđe u travu
Uzalud će polje da me čeka.
Jedno zvono kao oko zvoni
Od njega me niko neće
Izlečiti
Pod drhtavom rukom zvuka
Na zidu se nova luca
pojavljuju
Odjekuje nebo nad Prizrenom.
Na vijest o upokojenju Petra Sarića Olivera Radić novinar i profesor iz Orahovca napisala je sledeće:
Poslednji let dečaka iz Lastve
Voštanica Petru Sariću
Leti na krilima svoje pesme u oblak,
preleti vrhove Šar planine,
možda ugledaš ukradeni Lepenac i
čuješ žubore svih Bistrica.
Na Orahovcu ti se pogled zadrži.
Rastužiš se jer škole koja ti je tu bila početak
Nema.
Iščupali iz korena i njene zidove
i njene prozore i njena vrata.
Ne brini, šapućem ti, ja, ćerka Savova,
imamo drugu, manju, ovde kraj crkve.
Danas smo u njoj čitali tvoje pesme,
a onu ćeš naći na nebesima
sa mnogim đacima koji su pre tebe stigli tamo.
Spustiš li krila niže
sletećeš u Veliku Hoču,
baš pred Dečansku vinicu
da potražiš od oca Georgija čašu dečanskog vina,
osetiš ruku na ramenu velikohočkog prote Milenka.
-Dobro nam došao Petre!
Jesi li išao do crkvišta Svetog Petra?
Tvoj imenjak Handke je tamo išao bos.
-Kad opet ozeleni hrast ići ćemo tamo zajedno,
sad me vodi do crkve Svetog Nikole,
Hočani iz nje ispraćaju svoje na put.
Hoću otud da idem i ja,
da se zagledam u fresku cara Dušana
da vidim kako majka kupa malog Svetog Nikolu i
Hrista kako u Kani Galilejskoj pretvara vodu u vino.
Mora biti vina u Velikoj Hoči
Zna to i veliki Handke, al njemu brane da dođe.
-Petre! Pogledaj kraj zidina Svetog Stefana
pale ti sveću tvoji đaci:
Savo, Milica, Danica, Nevenka, Milorad…
Stigla im je vest da si poleteo u oblake.
Kažu da znaju da ti je na licu osmeh.
Takav je bio, kažu, vedra lika…
Nemaš vremena da zastaneš i pitaš kako su.
Moraš dalje da letiš
iznad Prizrena, Prištine, i Gračanice,
da zahvatiš darove iz korpe Bogorodice Ljeviške
i zagledaš se u Simonidine iskopane oči,
proveriš ima li Sare, Dečaka iz Lastve
i Klobuka u biblioteci u Prištini,
stiže li Jedinstvo do Uroševca…
Zastaneš na belom Ljubotenu sa kojeg se vidi ceo svet.
Okreneš glavu na sve četiri strane sveta,
još jednom baciš pogled na horizont
i spustiš se na najveći oblak išaran kosovskim vezom.
Na njemu, zabrinuta da ne zakasniš,
čeka tvoja Stana.
Ne pitaš je gde ćete dalje,
Važno je da ste zajedno, opet.
A Oblak zna put.
Olivera Radić,
(4.oktobar 2023. u Orahovcu)
Pjesniče, moli se svojom poezijom za naše sveto i raspeto Kosovo i Metohiju, kao što si to činio i u ovom, zemnom životu.
Slobodanka Grdinić
