Hram Svetog Velikomučenika Georgija i Svetih Novomučenika Momišićkih svečano je obilježio svoju hramovnu slavu – Đurđic, praznik obnovljenja hrama Svetog Velikomučenika Georgija u Lidi, gdje su čuvane njegove Svete mošti.
Uoči praznika, u hramu je služena večernja služba sa petohljebnicom, koja je okupila vjernike uprkos jakom vjetru koji je duvao te večeri.
Na sam dan praznika, Svetu Liturgiju predvodio je protojerej Mirčeta Šljivančanin, starješina hrama Svetog Đorđa pod Goricom, uz sasluženje protojereja Nikole Pejovića, starješine Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja, i jereja Vladimira Milunovića, paroha piperskog. Sabranje je uveličalo učešće mnogobrojnih vjernika, koji su ispunili hram i portu.
U toku Liturgije, dvije mlade polaznice vjeronauke, Anastasija i Anđela, primile su Svetu Tajnu Krštenja, svečano pristupivši zajednici vjernih.
Po pročitanom Svetom Jevanđelju, besjedio je otac Nikola Pejović. On je istakao značaj mučeništva u hrišćanskoj vjeri kao izraz najveće ljubavi prema Bogu. Naglasio je da je mučeništvo Svetog Georgija postalo uzor hrišćanima kroz istoriju. Povezao je žrtvu Svetog Georgija sa stradanjem Svetih Novomučenika Momišićkih, koji su svoje živote dali za Hristovu vjeru 1688. godine. Njihova žrtva, kao i Georgijeva, ostala je trajno nasljeđe za pravoslavne hrišćane, podsjećajući na silu vjere i hrabrosti u suočavanju sa iskušenjima.
Na kraju Liturgije, otac Mirčeta Šljivančanin je pozdravio sve prisutne i istakao značaj zajedničkog učešća u bogosluženju kao izraza žive vjere i bratske ljubavi. Podsjetio je da hram Svetog Georgija i Svetih Novomučenika Momišićkih ima posebnu duhovnu misiju – da svjedoči ljubav i žrtvu, kako Svetog Georgija, tako i momišićkih novomučenika. On je naglasio da ova svetinja nije samo spomen na mučenike, već i poziv da svi u životu svjedočimo Hrista kroz ljubav i zajednicu.
U toku trpeze hrišćanske ljubavi, koja je upriličena u porti hrama, učenici vjeronauke pri ovom svetom hramu obogatili su prazničnu atmosferu pjesmama i recitacijama. Njihov program, ispunjen duhovnim porukama i radošću, podsjetio je na važnost škla vejronauke i očuvanja vjere i tradicije među mlađim generacijama.
Proslava je završena u bratskoj slozi i radosti, u zajedničkoj molitvi i druženju, slaveći Svetog Georgija i čuvajući spomen na Svete Novomučenike Momišićke.
Besjeda oca Nikole Pejovića na Liturgiji povodom hramovne slave u Momišićima
—
Neka je srećna i blagoslovena, slava ovog svetog hrama i ovo liturgijsko sabranje u kojem se okupismo oko Hrista, Boga našeg, oko Trpeze njegove u ljubavi prema Bogu i u ljubavi jedni prema drugima, u Crkvi njegovoj – u domu Oca Nebeskog.
Crkva Hristova živi u ovom svijetu, ali svjedoči i propovijeda da su ljudi stvoreni za život vječni i neprolazni. I ta antinomija, to raspeće Crkve Hristove, ono traje od samog početka i trajaće do kraja svijeta i vijeka. To raspeće između zemaljskog koda i zemlje koja nas vuče ka sebi i nebeskog naznačenja odvija se u životu svakog čovjeka.
Kada gledamo Jevanđelje i kada posmatramo i zagledamo se u istoriju Crkve Hristove i u ličnost Onoga koji jeste glava te Crkve, Hrista, Boga našeg, možemo da primjetimo da je gotovo sve sazdano oko bola, oko tuge, oko patnje, oko stradanja. Kada obilježavamo neke važne datume u svojoj bogatoj istoriji biblijskoj i crkvenoj, ti datumi su često vezani za stradanje nekih ljudi, nekih mučenika, nekih svjedoka, za patnje njihove. Ako čitamo žitija svetih, naročito ćemo vidjeti kakvim su sve mukama i u kakvim jadama ljudi Hrišćani umirali svjedočeći Tvorca.
Onda bi mogli da upadnemo samo površno posmatrajući, u neke filozofske sisteme, u koje su mnogi mudri ljudi tragajući za istinom i za smislom života upadali. Ukratko govoreći, oni se svode na ideju da religije nastaju iz nekog straha, iz neke nesigurnosti, iz nečega što čovjek treba da izmisli da bi na neki način olakšao sebi ovaj život i umirio svoju savjest.
Zaista, ima mnogo argumenata koji idu ovoj tezi u prilog, ali hvala Bogu, ona nije istinita. Ima i mnogih religija koje su nastale iz te pobude, iz te patnje, ali ne i Hrišćanstvo. Ne i ono Hrišćanstvo koje je sačuvano i koje se čuva u jednoj Svetoj Sabornoj i Apostolskoj Crkvi. Kako bi mogli ovu tezu opravdati pred riječima Gospodnjim koji govori: „Radujte se i opet velim, radujte se. Radujte se jer velika je zlato vaša na nebesima, da radost moju imaju svakda ispunjenu u sebi.“
Dakle, vidimo da u Crkvi Hristovoj, ne negirajući patnju, muku, bol, stradanje i smrt, ipak imamo silu i snagu kojom sve to preobražava u vječnu i neprolaznu radost.
Zato, možemo kao kontraargument da kažemo – da, postoje religije koje nastaju iz straha, koje nastaju iz nekog drugog razloga ljudskog, filozofskog, misaonog, intelektualnog, ali to nije naša vjera. Naša vjera je vjera radosti, istinske i prave radosti, i to radosti u Duhu Svetome. Zato ovaj mali hram koji je sazdan upravo na mjestu gdje su četrdesetoro djece i dva sveštenika postradali, ugledajući se na drevne mučenike i svjedoke Hrista, Boga našega, koji su tu radost neoslabljenu nosili u svom srcu i osjetili je u svom srcu. Sveti Georgije Pobjedonosac sigurno je bio jedan od uzora na koje su se i oni u svoje vrijeme, kada je Bog dopustio da postradaju, ugledali.
Kada mi slavimo naše mučenike, mi ne obilježavamo i ne sjećamo se samo njihove patnje, njihovog bola i tuge, nego se opominjemo njihove prave vjere. Oni su obukli, kako kaže apostol Pavle u ovom odjeljku iz poslanice koji smo jutros pročitali: „Da se obučemo i da stavimo štit vjere i kacigu spasenja.“
To su naši sveti mučenici, svjedoci Hrista Boga i istine Hristove, obukli i stavili taj šlem spasenja i obukli se u tu silu i snagu i odeždu vjere, u koju se i mi, sabirajući u njihovim hramovima, sabirajući se oko njihovog imena, ugledajući se na njih, oblačimo i svi zajedno slavimo Onoga koji je izvor radosti. Gospod je taj koji je pobijedio svijet, koji je bio u svijetu i koji je svojim vaskrsenjem omogućio put svakome onome koji vjeruje da ne pogine, nego da ima život vječni.
Neka bi Gospod sve da sve ovdje sabrane, ovog jutra, u ovom svetom danu, udostojio te vječne radosti i tog spasenja, u Hristu Bogu, koji je sa Ocem i Sinom u vjekove vjekova.
P.B.
