Na praznik Svetog Nikolaja Mirlikijskog Njegovo preosveštenstvo episkop Budmljansko-nikšićki g. Metodije služio je Svetu Arhijerejsku Liturgiju u manastiru Nikoljac u Bijelom Polju, koji je proslavio svoju hramovnu slavu.
Nakon Svete Liturgije osvećeni su slavski kolač i žito, a za vjerni narod priređena je trpeza ljubavi.
Besjedeći o velikom svetilu naše Crkve, Vladika Metodije je kazao da on i prije svog rođenja bio naznačen da bude svjetilo Božanske istine, pravde i vjere.
„Da ‘bude pravilo vjere’ kako se kaže u njegovom troparu, koji pjevamo u njegovu slavu, kao i da je on obraz smirenja i krotosti; onaj obraz za koji se svi borimo, da ga konstituišemo, da ne izgubimo nego sačuvamo milošću i blagodaću Božjom.
Sveti Nikolaj je bio od visokorodnih roditelja Teofana i None, koji zadugo nisu imali djece. Ali je onda Gospod uslišio njihove molitve i dao im dijete, koje je dobilo ime svoga strica Nikolaja, episkopa u Fatari, u oblasti Likije, gdje se Sveti Nikolaj rodio.
On je od mladosti svoje pokazivao da je predodređen za nešto više, da na ovaj svijet nije došao za obični život i zanimanja, pa je živio onako kako mu je Gospod naznačio, da osluškuje Njegovu volju i Njegov tihi glas“, besjedio je Vladika Metodije.
On je istakao da je Sveti Nikolaj nakon što je sahranio svoje roditelje, svoje bogastvo, iz ljubavi prema Bogu nenametljivo i nepretenciozno dijelio bližnjima, kojima je bilo potrebno, čime obiluje njegovo žitije.
„On nije pomagao ljude samo da bi samo bolje i kvalitetnije živjeli ovdje u ovom životu, već i onda kada im je prijetilo duhovno siromaštvo i bijeda. A Dostojevski je govorio ‘da je bijeda porok’, i to je duhovna kategorija a ne imovinski status. Tako je Sveti Nikolaj pomogao jednom ocu koji je imao tri kćeri, koje nije imao čime da prehrani.
Taj otac se bio pomirio sa sudbinom ali i prilozima demonskim koje mu je đavo servirao i na šta ga je nagovarao, i on je htio da svoju kuću pretvori u bludilište, a da tijela svojih kćerki proda, da postanu bludnice i tako zarađuju za svoj život. Pa kada je, i prije nego što je postao episkop, to Sveti Nikola saznao, on je tiho kroz prozor, pod okriljem noći ubacivao kese sa zlatom, da ga nekako odvuče i odvrati od njegovog nauma. I taj čovjek je spasio ne samo svoju porodicu nego i svoju dušu. Sve vrijeme svoga propovijedanja Sveti Nikola je onu veliku Hristovu istinu pronosio i govorio ‘ne bojte se od onih koji ubijaju tijelo’ ( to je bilo vrijeme progona Hrišćana); ne bojte se onih koji imaju silu i moć ovdje od ovoga svijeta i koji vam mogu samo fizički nauditi, nego se bojte one smrti koja može ubiti dušu i kojom možemo izgubiti, ne daj Bože, vječnost. Raznih smrti ima, ima i ovih fizičkih, bioloških, kroz koje ćemo svi koji smo se rodili proći, ali je Hristost rekao ‘ne bojte se toga, nisu te smrti opasne’.
Ima smrti i finansijskih, ekonomskih, političkih ili bilo kojih drugih, ali ni one nisu opasne, bojte se duhovne smrti duše, a on je, upravo spasavajući svoju dušu, znajući suštinu Hristove nauke i druge poučavao i vodio tim putem. U njegovom životu sve se desilo po volji, blagoslovu i bladodati Božjoj, ništa po volji i odlukama ljudskih sabranja i skupština, razmišljanja i racionalnih rasuđivanja. Svaki događaj u njegovom životu bio je duboko vezan i dolazio je samo od Njegove volje i blagodati. Tako je i rukopoložen za sveštenika, a onda kada se poklonio u Svetoj zemlji i svetinjama, počev od Groba Hristovog, do ostalih mjesta kuda je Hristos propovijedao i prolazio, odlučio je da tamo ostane, da se nikada više ne vrati u svijet, da ostatak života provede u usamljeničkom životu i bezmolviju. I opet mu se javlja Gospod i kaže: „ Nije to tvoje naznačenje, vrati se među ljude“. I on smireno i krotko, kako se kaže i u njegovom troparu, vrati u Miru, u likijsku oblast, gdje je živio kao stranac, siromah i prosjak, za koga niko nije znao. I tiho se Bogu molio“, besjedio je Vladika Metodije.
On je podsjetio na događaj koji je uslijedio, kada su se sakupili Episkopi da vijećaju koga da izaberu za naslednika, nekon što se Episkop iz Mire upokojio, i nakon što su, ne mogavši da se dogovore pomolili Bogu, da im On pokaže put.
„I onda je najstariji od tih Episkopa usnio da treba da odu ispred Crkve, sabornog hrama tog grada, i da izaberu za episkopa prvog koji zorom uđe u hram i koji se bude zvao Nikolaj.
On je to svojoj braći arhijerejima rekao i oni su stali da čekaju. i kada je, pod okriljem noći naišao Nikolaj oni su ga pitali:“ Kako se se zoveš“. On je ćutao, a na ponovno pitanje smjerno je odgovorio: „ Ja sam Nikolaj“. I oni su tada prepoznali prst Božji i birali ga, i on je postao episkop, i biva hirotonisan, mimo njegove volje, opet smjerno i krotko priklanja glavu pred onim što mu je Gospod poslao i za šta ga je naznačio“, besjedio je Vladika.
Iako su mnoga čuda opisana u žitijima, koja je teško i nabrojati naročito ona poslije njegove smrti, jedan od glavnih događaja se, kako je podsjetio Vladika Metodije, desio nakon Milanskog edikta i prestanka progona za hrišćane.
„Ali onda su krenule perfidnije, teže i ljuće borbe od te spoljašnje, kroz progon, koje su crkvu samo jačale. A ove tihe perfidne borbe koje su dolazile poslije su bile jeresi koje su nailazile i koje su kvarile Hristovu nauku, put spasenja, ubijale dušu hrišćansku. I tim povodom je i sazvan prvi Arhijerejski sabor, vaseljenski, 325. godine, kada se sabralo 318 Svetih Otaca koji su mogli okupiti u to vrijeme, pod okriljem tadašnjeg Cara Konstantina. Sveti Nikolaj je cijelog života bio miran i krotak podnoseći sa smirenjem i kada njega napadaju, osluškujući šta mu Hristos govori, ali kada je krenula Hristova vjera da se kvari molio je jeretika Arija na saboru da to ne radi. A onda kada više nije mogao ništa da mu kaže i da ovaj primi u svojoj đavoimanosti i posjednutosti u kojoj je bio, Sveti Nikolaj ga je udario po obrazu. Udario ga je po onome što je on davno izgubio. Udario ga je ne da ga povrijedi zašto što ga je mrzio, nego da ga podsjeti na ono šta je izgubio i zbog čega je njegova vječnost dovedena u pitanje. Svi tadašnji učesnici sabora, Sveti Oci, osudili su ga zbog takvog postupka i uzeli mu arhijerejsko dostojanstvo. A onda se Bogorodica i Hristos javljaju Patrijarhu, i govore prikazanijem, tako što mu Hristos daje zlatno Jevanđelje i žezal, a Majka Božja mu vraća omofor i stavlja oko vrata. To je bio signal za Arhijereje da su pogriješili, da je to što je uradio Nikolaj bilo po Božjoj volji i blagoslovu, i vratili su ga u arhijerejsko dojstojanstvo“, besjedio je Vladika, dodajući da njegove mošti danas počivaju u Italiji, u Bariju i da i dalje propovijedaju gromoglasno ljubav Božju, istinu, pravilo vjere, pravdu i sve ono za šta je živio Sveti Nikolaj Mirlikijski Čudotvorac.
Ukazujući na ono za šta se cijelog života borio Sveti Nikolaj, Vladika Metodije je prizvao molitve ovog Svetitelja da i mi blago koje imamo ovdje i koje je iznad naših svakodnevnih potreba, prelijemo onima koji oskudijevaju.
„Jer je i Sveti Nikolaj kao i Sveti Oci, davno rekao i to je velika istina koju ne smijemo da zaboravimo, ‘da je srebroljublje korijen svakoga zla’.
Sveti Nikolaj je, kazao je na kraju Vladika Metodije, spašavao i one koji su bili nepravedno proganjani.
„Tako je spasio i trojicu mladića koji su nevini osuđeni na posječenje. On je uletio među narod i od dželata oteo sablju i bacio, prije nego što je ovaj zamahnuo da ih posječe.
I rekao im da će se zauzeti za njih kod cara, a da će ove koji su doveli do toga razobličiti. A onda su se ovi pokajali moleći ga za opraštaj. Dakle, srebroljublje je korijen svakoga zla a čuvanje obraza zalog našeg budućeg života i naše vječne sudbine. Neka bi molitve sve Nikolaja utvrdile naša klecava koljena na putu spasenja, kojim svi mi koliko ko ima snage hodimo, da bi smo na tom putu sačuvali obraz i prsipjeli i dospjeli u Sabor Svetih među kojima je sveti Nikolaj. Bogu našem, Bogu ljubavi neka je slava i neka je slava Ocu, Sinu i Svetom Duhu sada i uvijek, u vijekove vjekova“, besjedio je Vladika Metodije.
Izvor: eparhija.me
