Otac Dalibor Milakovic

Prota Dalibor Milaković: Ponesimo krst Gospodnji sa strahom i ljubavlju

Danas, na praznik Vozdviženja Časnoga Krsta, u podgoričkom Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja odslužena je Sveta Liturgija kojom je načalstvovao protojerej-stavrofor Dalibor Milaković. Ocu Daliboru sasluživali su: protojereji Miladin Knežević i Mirčeta Šljivančanin, kao i protođakon Vladimir Jaramaz.

Svima sabranima, nadahnutim pastirskim slovom obratio se načalstvujući protojerej-stavrofor Dalibor Milaković.

Otac Dalibor se u uvodnom dijelu svog pastirskog obraćanja osvrnuo na značaj i simvol Časnoga Krsta Gospodnjeg:

,,Krst je znak pobjede i sile, ali krst je istovremeno i znak pobjede života nad smrću – istovremeno je i vaskrsenje. Krst koji je nekada bio poruga, na kome su se raspinjali i ponižavali prestupnici postao je najveća sila i znak u istoriji roda ljudskoga.”

On je u svom daljem obraćanju naveo da je praznik koji je ustanovila Crkva, praznik koji se proslavlja kao sjećanje na istorijski događaj pronalaženja i podizanja Časnog Krsta u Jerusalimu od strane majke cara Konstantina Velikog carice Jelene.

,,Današnji praznik vozdviženja, ili u stvari uzdizanja – pronalaženja Časnog Krsta Gospodnjeg jeste istorijski događaj kada je carica Jelena, majka cara Konstantina I velikog pronašla Časni Krst Gospodnji. Na tom mjestu, gdje je carica Jelena pronašla Časni Krst u Jerusalimu, na tom mjestu je podignut hram Hristovog Vaskrsenja, upravo ovaj naš hram podjseća na taj hram Vaskrsenja, a oltar podsjeća na Golgotu, na mjesto gdje je Gospod bio razapet.” – pojasnio je otac Dalibor.

On se u drugom dijelu svog obraćanja dotakao i onog što je sadržano i simvolički i suštinski jednako, u znamenju Časnoga Krsta Gospodnjeg:

,,Danas smo takođe čuli u Jevanđelju Hristovom, o stradanju Gospodnjem na krstu. Upravo kad god se osjenjujemo časnim krstim, krsnim znamenjem, mi se osjenjujemo Hristovim stradanjem ali i vaskrsenjem.”

,,Nije lako nositi krst Gospodnji. Svako od nas kada primi svetu tajnu krštenja, svetu tajnu miropomazanja na sebe ponese taj krst Gospodnji. Nekome je krst koji nosi veći, neko je manji, ali je važno da svako od nas taj krst koji smo dobili od Gospoda ponesemo kroz život sa strahom i ljubavlju, da ga ponesemo na svojim leđima kao što ga je i Gospod nosio, ali je u tom krstu koji je On nosio bio sav teret grijehova roda ljudskog u svim vremenima, zato je svaki naredni krst poslije Njegovog, lakši krst. Zato nema izgovora da ne nosimo krst. Moramo ponijeti krst, moramo proći kroz razna iskušenja u ovom životu, kroz razna stradanja, ali sjetimo se da nakon stradanja uvijek dolazi vaskrsenje.” – zaključio je na kraju svog obraćanja prota Dalibor.

Boris Musić