Na Prepodobnog Sampsona Stranoprimca, u 4. nedelji po Duhovima, služena je Sveta liturgija u podgoričkom hramu Svetog Đorđa, kojom je načalstvovao protojerej Jovan Radović.

Visokoprečasnom proti sasluživali su braća sveštenoslužitelji ovog drevnog hrama: protojerej Mirčeta Šljivančanin starešina crkve, protojerej–stavrofor Mileta Kljajević, jerej Blažo Božović i đakon Luka Pavićević, dok je molitveno učestvovao prota Milun Femić, dugogodišnji starešina ovog svetog hrama.

Na liturgijske vozglase odgovarale su sestre Pavićević – Sofija i Anastasija, praćene vjernim narodom Božijim.

Nakon pročitanog jevanđelskog začala, slovom pouke sabranima koji su ispunili hram Gospodnji, obratio se načalstvujući sveštenoslužitelj, prota Jovan Radović, tumačeći priču o rimskom kapetanu iz Kapernauma (koji je bio glavni grad Galilejskoga jezera tj. mora).

Otac je kazao da je ova priča koja je ispričana pre 2.000 godina, ispričana za sve vijekove i sva pokoljenja. Podsjetio je da u njoj vidimo jednoga neznabožca, paganina koji je imao svoga slugu tj. pomoćnika, odnosno vojnika (jer kapetan ima pod sobom 100 vojnika) koji je bio bolestan, a verujući za čuda koja je do tada Hristos činio, kapetan vjeruje da će mu Gospod iscijeliti pomoćnika, koga je toliko volio.

,,U jevanđelju po Luki piše da je kapetan poslao prvo jevrejske književnike – da umole Hrista Gospoda, jer je smatrao da je on nečist i da Gospod neće doći u njegov dom. Poslije ćutanja Gospoda – na pohvalne reči jevrejskih starešina o kapetanu, kapetan šalje Hristu sada svoje prijatelje – jer je sumnjao da će Gospod poslušati Jevreje, budući da oni nijesu voljeli Hrista, – ne bi li tako još više umolio Spasitelja“, kazao je otac, a zatim ,,na kraju i sam izlazi pred Hrista i traži pomoć za svog slugu. A Gospod, kaže – Ja ću doći i iscijeliću ga! Kapetan tada pokazuje silnu vjeru i govori: – Gospode, nije potrebno da ulaziš u moj dom, jer ja nisam dostojan, nego samo reci riječ i ozdraviće sluga moj!“

Prota je pojasnio, da se Gospod zaprepastio, vidjeći toliku vjeru u jednoga neznabožca i da govori, onima koji iđahu za njim – Ovakve vere ni u Izrailju ne nađoh! Otac Jovan je ukazao da ovde vidimo jedan fenomen koji se i dan danas dešava – koliko je to hrišćana od nas, koji smo to samo po imenu, koliko je nas koji ne živimo hrišćanski, koji hulimo na svoju vjeru, svojim načinom života, a koliko je ljudi u drugim vjerama, koji na pravi i istinski način, svim srcem, vjeruju!?

,,Mi sveštenici koji dežuramo pod Ostrogom, možemo vidjeti veliki broj muslimana i katolika koji dolaze i sa kakvom vjerom oni pristupaju Svecu! I Svetac Božiji nema kuda, na silnu vjeru ljudsku i pomaže“.

Otac je podsjetio da je Gospod tada izgovorio proročke i strašne riječi jevrejskom narodu – Doći će mnogi s istoka i zapada i sješće za trpezu Avraama, Jakova i Isaka a sinovi carstva biće izagnani u tamu najkrajnju, gdje će biti plač i škrgut zuba!

Prota Radović je pojasnio da su tada s istoka i zapada živela sva paganska plemena u onome vremenu i ti narodi su već primili hrišćanstvo, i Grci i Rimljani, Jermeni i Abisinci i mnogi drugi narodi; dok su neki od Kineza i Japanaca, sa zapada.

Zatim je podsjetio da su Jevreji od momenta razorenja Jerusalima 76. g. pod Vespazijanom Titom, bili prognani po cijelom svijetu, te podsjetio na njihova stradanja u Drugom svjetskom ratu i tokom holokausta – tako da možemo vidjeti da se ovo proroštvo, koje je Gospod izrekao, još u ovo vreme ispunjava. A budući da je bio narod koji je bio izabrani Božiji narod i da im se Bog javlja kroz ceo Stari zavet, otac je objasnio, da su se oni pogordili zbog čestih susreta sa licem Božijim. Gde su na kraju, kada su se susreli licem u lice sa Gospodom, koji je sišao u ovaj svijet – razapeli Ga i ubili, najstrašnijom smrću, kojom je Bog mogao da bude usmrćen.

,,Pouka je da jedino bogopoznanjem čovjek stiče istinsko smirenje. Tek kada sretnemo Boga, mi se smirimo. Druga pouka je da iako smo kršteni u ime Svete Trojice i ako redovno dolazimo u crkvu, molimo se i pričešćujemo – čuvajmo se, da ne otpadnemo od Lica Božija, već da do kraja ostanemo vjerni, a za sve to vreme da ne osuđujemo nikoga koga sretamo u svom životu, ma on bio i bilo koje druge vjere – jer mi ne znamo, šta je u srcu ljudskome i šta je u duši bilo koga čovjeka!“ – besedio je prota u podgoričkom hramu.

Svi oni koji poste Petrovski post i koji su se pripremili za primanje Svete tajne pričešća, pristupili su Svetoj čaši.

Zajedničarenje sveštenoslužtelja i parohijana nastavljeno je u Svetogeorgijevskom domu, uz prigodno posluženje i zvuke gusala.