Trenutno je u fokusu održavanje Europrajda i otpor Srpske Pravoslavne Crkve tome. Patrijarh Porfirije je u prisustvu više desetina hiljada vjernika ispred Hrama Svetog Save održao moleban za Svetinju braka i porodice. Nasuprot tome imamo jednu manijakalnu želju za održavanjem Europrajda. Ne samo standardne, minijaturne šetnje ambasadora i aktivista uz učešće pojedinih umjetnika pod kordonima policijske zaštite, nego pan evropskog defilea lascivnosti. Pritisci kojekakvih globalnih postavljenika i LGBT politike su evidentni. Namjera nam je da ovim osvrtom na aktuelnu temu uđem u dublje društvene motive koji su do ovakve situacije doveli.
Crna Gora i Srbija su poput Grčke, Italije ili Poljske, društva sa pretežno tradicionalističkim i porodičnim vrijednostima, te su primjeri zemalja na koje se često pozivamo kada govorimo o pravima homoseksualnih osoba kao što su primjeri Danske, Engleske, Norveške, Holandije, Njemačke potpuno neadekvatni za naš pravni ambijent, a kada je donošen zakon o „registrovanom partnerstvu“ u Crnoj Gori, 2018. upravo su te zemlje navođene kao primjeri na koje se mi tobože ugledamo. Spomenute zemlje nisu sekularne republike nego ni manje ni više nego ustavne monarhije. U ovim državama tradicionalna konzervativna vladajuća porodica (kraljevska kuća) predstavlja ne samo utjelovljenje osnovnih vrijednosti zemlje nego osnov nacionalnog i državnog identiteta i suvereniteta. Porodica je na takav način i u svijesti ljudi tih zemalja i dalje i javno i privatno i zvanično i neformalno osnov društva. Takođe, ove države su zemlje sa de-jure ili de-fakto državnim Crkvama – gdje su vjerske slobode i vjerski pogled na svijet kao skup tradicionalnih moralnih i duhovnih vrijednosti adekvatno zaštićeni zakonom i dugom pravnom tradicijom, te su slobode misli, savjesti i vjeroispovijesti građana koji baštine konzervativne vrijednosti adekvatno zaštićena, što na našim prostorima često nije slučaj. U Crnoj Gori je hrišćanski pogled na svijet dobio pravo građanstva tek donošenjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti i potpisivanjem Temeljnog ugovora sa najvećom vjerskom zajednicom u zemlji – sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom. Potrebno je još mnogo toga učiniti da bi vjerske slobode stvarno zaživjele i postale prihvaćene u društvu sa mučnim nasleđem vjerskih progona i suzbijanjem religije u prošlim decenijama. Međutim ovaj, relativno kratak negativni odnos državnih vlasti prema religiji kod nas ne može da se poredi ni po intenzitetu, ni po otrovnosti mržnje, a ni po dugotrajnosti progona homoseksualaca na Zapadu.
Spomenute zemlje, kao i zemlje anglo-saksonskg pravnog nasleđa na koje danas gledamo kao na primjere poštovanja ljudskih prava kada je o homoseksualnoj populaciji riječ, imaju dugu i tešku istoriju surovog sistematskog progona svojih sopstvenih građana i svoje homoseksualne populacije. Ti ljudi su bili kažnjavani vješanjem, zatvorom, elektrošokovima, javnim linčovanjem, gubitkom javnih funkcija i prinudnim hemo-tretmanima. Istorijski, ovakvog progona nije bilo na našim prostorima. Otomansko carstvo je prije većine evropskih država dekriminalizovalo homoseksualnost još 1859. godine „Tanzimaat“ pravnom reformom. Nasuprot tome, a primjera radi, Engleski zakon o suzbijanju sodomije koji je važio od 1533. do 1967. je predviđao smrtnu kaznu za počinioce. Odredbe ovog zakona su primjenjivane u svim zemljama anglosaksonske pravne tradicije praktično do kraja 20. vijeka.
Zbog mnoštva različitih civilizacijskih strujanja, na našim prostorima je uzajamno poštovanje i tolerancija uvijek postojala u mnogo većoj mjeri nego u zemljama na koje smo danas često i bez pitanja na neki način prinuđeni da se ugledamo, pa i u pogledu odnosa društva prema pojavi homoseksualnosti. Takođe, u odnosu na Zapad, često prelesno i krvoločno poistovjećivanje moralnog i zakonitog jednostavno nije postojalo. Svakom je čovjeku intuitivno bilo jasno da su ljudski zakoni samo blijeda slika Božanske pravde.
Već smo navikli da nam razni aktivisti i zvaničnici sa Zapada „sole pamet“ sa moralne visine kako po ovom, tako i po mnogim drugim pitanjima. Pri tom se ne udubljujemo u motive onoga što ne možemo da shvatimo nikako drugačije nego kao agresivno neokolonijalno tutorstvo. Često nam nije jasna tolika ostrašćenost u nametanju gej-parade kao izraza slobode. O čemu se radi? Radi se o nesvjesnom kolektivnom pranju savjesti Zapadnih zemalja. Sazrijevanje tog društvenog procesa iznosimo u nastavku.
Kao reakcija na viševjekovne progone homoseksualne populacije 70-ih godina prošlog vijeka se pojavio LGBT pokret, po prirodi politički koji je osmišljen kao pokret avangardnog, buntovnog, inatnog karaktera i koji se izborio za jednakost homoseksualne populacije kao reakcija na prethodne vjekove terora. Međutim, od 90-ih godina prošlog vijeka LGBT pokret na Zapadu postaje dio političke, ekonomske i korporativne elite i postaje de-fakto povlašćen sloj društva koji otpočinje da progoni građane hrišćanskih ubjeđenja, da nameće svoj lični izbor kao normu u vaspitanju i obrazovanju djece i tome slično. Čuven je slučaj koji je stigao pred Vrhovni Sud SAD-a „Craig & Mullins v. Masterpiece CakeShop“ gdje je pobožni poslastičar tužen, jer je odbio da napravi svadbenu tortu sa figurama dva muškarca za čin njihovog „vjenčanja“.
Kanada je udžbenički primjer ovog bolesnog izvoza prljave savjesti. Danas je Kanada poznata kao vodeća zemlja u propagiranju LGBT politike kako na svjetskoj sceni tako i u samoj Kanadi. Homoseksualnost u Kanadi je izričito protivzakonita od 1859, ali je od zasnivanja prvih anglojezičnih kolonija na teritoriji Kanade korišten Engleski zakon protiv sodomije iz 1533. godine. U Kanadi je homoseksualnost bila kažnjiva smrću ili doživotnom kaznom zatvora sve do 1969, a potpuno je legalizovana tek 1999. ukidanjem poslednjih ostataka Zakona protiv sodomije iz vremena Henrija VIII iz krivičnog zakonika Kanade. Poslednji osuđenik na doživotnu kaznu zatvora pomilovan je tek 1971. Teško je shvatiti da je u vrijeme Džona Lenona i Vudstoka, neko bio vješan ili služio doživotnu robiju zbog svojih intimnih osjećanja i to u društvu koje u velikoj mjeri izjednačava moral i državni zakon. Još je teže shvatiti da je za vrijeme „vojno-humanitarne“ akcije „Milosrdni anđeo“ homoseksualnost još uvijek bila predmet krivičnog zakonika zemlje koja je učestvovala u ovome nadasve moralnom vojnom poduhvatu. Od 70-ih godina prošlog vijeka LGBT pokret jača i dobija na značaju čitavih pet decenija. LGBT prava su postala toliko bitna, a društvo koje je vjekovima istrebljivalo homoseksualce nije imalo ni moralnog ni ljudskog osnova da na bilo koji način ovu političku ideju ograniči. Ljudi kao ljudi, politika kao politika i LGBT pokret je razvio čitav arsenal ustanova i sistema finansiranja koja su postala integralni dio Zapadnih elita. LGBT je postao značajna interesna grupa sa velikim brojem aktivista, fondova i ustanova, te se kao što se u istoriji često dešavalo pretvorio u „samoližući sladoled“ – postao je grupacija kojoj je prioritetni interes samoodržanje vlastite strukture. Iako niko normalan danas ne može da kaže da su u Kanadi prava homoseksualaca ugrožena, nastavlja se borba neprestana, pa LGBT prava nikada dosta te dolazimo do sakaćenja osmogodišnjaka koji su „u tranziciji“.
Situacija je postala mučna do te mjere da su 23. aprila 2018. organizovani masovni protesti roditelja djece po školama SAD-a, Kanade i Australije zbog kontroverznog programa polnog vaspitanja koji počinje od 5. godina života i uključuje sadržaje neprimjerene djeci. Stvar je dobila dramski zaplet kada je u Ontariju, u Kanadi zamjenik ministra obrazovanja, Bendžamin Levin koji je rukovodio izradom pomenutog obrazovnog programa, osuđen na kaznu višegodišnjeg zatvora zbog dokazane pedofilije. Ovo je imalo za posledicu pad Vlade Ontarija i ljevičarske premijerke homoseksualne orijentacije. Pobijedila je konzervativna partija i ukinula skandalozni program. Ovaj protest je pokazao da više nije riječ o institucijama religije i njihovim interesima, niti o nekim drugim političkim interesnim grupama jer su se pobunili roditelji raznih vjera i nacija. Ljudi su smatrali da LGBT politika njihovoj djeci otima djetinjstvo i čednost. Ali kasno. LGBT politika je postala prioritet upravljačke kaste. LGBT prava nikad dosta i u spoljnoj politici. Lobisti LGBT pokreta širom Zapadnog svijeta se trude da u sve segmente spoljne politike Zapadnih zemalja ugrade svoje ciljeve. Zvaničnici koji nas često podsjećaju na „usklađivanje vrijednosti“ su u suštini zupčanici tog globalnog spoljnopolitičkog aparata, koji na takav, neokolonijalni način izvozi kolektivnu krivicu sa kojom se nikad nije suštinski suočio.
S obzirom na pomenuti istorijski kontekst, u dijelu institucija EU koje su, između ostalog izgrađene iz pravnih tekovina pomenutih država po inerciji je stvorena kultura gdje se uspješni LGBT politički program smatra indikatorom uspjeha na polju ostvarivanja svih ljudskih prava. Međutim, nije u svim državama članicama EU ovo pitanje ni postavljano ni ovako rešavano, niti je to osnovna obaveza za zatvaranje famoznog poglavlja 23. „O sudstvu i osnovnim ljudskim pravima“ za pristupanje Evropskoj Uniji. Bitno je da ambasadori štrikliraju da je parada održana i da su lično učestvovali pa se može reći da su ljudska prava ispoštovana. Nasuprot šarenoj slici po ovom pitanju među evropskim državama, bezmalo sve države članice Evropske Unije imaju zagarantovana i zajamčena vjerska prava tradicionalnih vjerskih zajednica i kroz to zaštitu tradicionalnih vrijednosti. Na svu sreću, usvajanjem zakona o Slobodi vjeroispovijesti i potpisivanjem Temeljnog ugovora sa svim tradicionalnim vjerskim zajednicama Crna Gora je napravila prve značajne korake u tom pravcu. Pošto dio Zapadnog svijeta pere savjest zbog svoje nečovječnosti u prošlosti nametanjem i izvozom političkog homoseksualizma tradicionalnim društvima u koje spada i naše društvo, kao i društvo u Srbiji, normalno je da se takvom besmislenom pritisku kao zajednica vjernih odupiremo, što je i smisao nedavnog molebana za svetinju braka i porodice koje je održao Njegova Svetost Patrijarh Srpski, g. Porfirije. Matrica koju sprovodi ova mašinerija je uvijek ista – prvo se organizuju parade, pa se legalizuje partnerstvo, pa se mijenja definicija braka, pa se onda kreće na obrazovanje i uticaj na djecu u javnom školstvu, dok je krajnji stepen LGBT „emancipacije“ progon hrišćana i sakaćenje djece.
Na kraju, želimo da potvrdimo da smo duboko uvjereni i ubijeđeni da Crkva nikoga ne mrzi, pa ni „LGBT populaciju“, a još manje se ikoga boji, da bismo je nazvali homofobičnom, već Crkva osjeća brigu i odgovornost za budućnost mladih naraštaja kao i ljudskog roda u cjelini. Takođe, Crkva mora da brine za svoju pastvu promišljajući na mnogo široj vremenskoj osnovi nego što to čine političari – od izbora do izbora.
Pošto značajnom dijelu zainteresovanih strana po pitanju ove tematike Sveto Pismo i Sveto Predanje ne predstavljaju moralni autoritet, neću završiti ovaj članak citiranjem Sv. Pisma, nego ću se pozvati na „svjedočanstvo spolja“ odnosno na knjigu koju je Oldous Haksli – jedan od osnivača „Nju Ejdža“ nazvao „djelom najvećeg značaja“, a to je klasična studija čuvenog britanskog etnologa i socijalnog antropologa Džozefa Danijela Anvina – „Polnost i kultura“ u kojem se nedvosmisleno, na studiji koja obuhvata 80 primitivnih kultura i 6 iščezlih civilizacija kroz pet milenijuma ljudske istorije dokazuje da civilizacija propada sa normiranjem polne raspojasanosti i da su kulturna dostignuća civilizacije u direktnoj korelaciji sa njenom suzdržanošću i polnom samokontrolom. I bez naučnih studija, prethodna pokoljenja su znala da stid čuva, a bestidnost uništava. Razmislimo stoga, da li sa paradama srama u stvari ne potpisujemo uništenje budućih pokoljenja lišavajući se stida zarad nečije nečiste savjesti.
