Otac Slobodan Lukić

Protojerej Slobodan Lukić: Pashalna radost

Davno je rečeno da niti ima hrišćanstva bez radosti, niti prave radosti bez hrišćanstva. Svaka tema koja se tiče Crkve i našeg života u njoj ima smisla samo u kontekstu te velike radosti koju blagovijesti Jevanđelje, kako na početku – „Ne bojte se; jer vam, evo, javljam radost veliku” (Lk. 2,10) – tako i na kraju – ”A oni mu se pokloniše i vratiše se u Jerusalim sa radošću velikom” (Lk. 24,25). Period Velike 40-nice svojim bogoslužbenim ritmom, sadržajem i duhom predstavlja, po riječima A. Šmemana, naše hodočašće na same izvore hrišćanske vjere. To je period presaazdavanja našeg bića i priprema za učešće u pashalnoj radosti pobjede nad smrću. Međutim, često se može uočiti jedna paradoksalna stvar – nemogućnost da se doživi i izdrži radost Vaskrsenja! Veliki post sa svim njegovim propisima i podvizima možemo da izdržimo, i trećinu godine ćemo da postimo, čak sa izvjesnim ushićenjem. Ali radost Vaskrsenja smo sposobni da doživljavamo svega nekoliko sati. Razlog tome je, kako kazuje o. Sofronije Saharov, što mi, kada smo shvatili Hristovo Evanđelje kao istinitu Riječ Onoga Ko je stvorio cio ovaj svijet, čekamo apsolutnu nepokolebljivost Njegovog Carstva, a život naš protiče u stalnim promjenama. Ništa ne stoji. Ovaj svijet sa svim iskušenjima, nedaćama i vidovima zla spušta tamnu zavjesu na naše duhovne oči te ne možemo da ugledamo i uvjerimo se da je konačna pobjeda – pobjeda radosti velike.

Na samom šočetku Velikog posta, Crkva nam ukazuje na tragiku Adamovog izgnanja iz Raja. Sedmonedjeljni post koji slijedi jeste upravo vraćanje nas, Adamovih potomaka u prekinutu zajednicu sa Tvorcem. Kako kazuje jedan savremeni duhovnik, i Adam je plakao zbog toga što će svekoliki rod ljudski živjeti u razdorima, ratovima, uzajamnim ubijanjima, uzajamnim ugnjetavanjima i tome slično – što će svi ustati protiv zakona ljubavi. Stoga je naša hrišćanska dužnost da ovome svijetu svjedočimo radost Vaskrsenja i da svoj život temeljimo na toj radosti. Samo je silazak Boga među ljude moga da razbije mrak koji je okivao svijet i čovjeka u njemu. Povijest ovoga Božijeg silaska među ljude, govori vl. Nikolaj, počinje sa angelom i djevojkom, sa razgovorom između nebesne čistote i zemaljske čistote: ”Kad nečisto srce razgovara s nečistim srcem, to je rat. Kad nečisto srce razgovara s čistim srcem, i to je rat. Samo kad čisto srce razgovara s čistim srcem, onda je to radost mir i – čudo.” Arhangel Gavril prvi je blagovjesnik spasenja ljudskog, ili čuda Božjeg; jer spasenja ljudskog ne bi bilo bez čuda Božjeg. Prečista Djeva Marija prva je čula tu blagovijest, i prva od ljudskih bića ustreptala od straha i radosti. Novo stvaranje radost je Bogu i ljudima; zato ono i počinje s blagoviješću: raduj se! Tom riječju otvara se drama novoga stvaranja. To je prva, početna riječ, koja se čula čim se zavjesa velike tajne počela podizati.

Kako da se radujemo pored tolikih iskušenja, kad toliko ljudi strada, kada je čitav svijet pogođen strašnom pandemijom opakog virusa, kada svakodnevno čujemo glasove o ratovima? Ova pitanja često ne dobijaju pravi odgovor jer današnja civilizacija ne poznaje pravi smisao radosti, te se ona u najboljem slučaju shvata kao nekakva razonoda, odmor ili bjekstvo od ”teške svakodnevice”. A i hrišćanstvo sve više poprima taj duh i i sve se teže brani od one Ničeove optužbe da hrišćanima nedostaje radosti. Zaboravili smo da upravo radost odozgo, za koju je Hristos rekao da je niko neće oduzeti od nas (Jn. 16,22), predstavlja izvor hrišćanske vjere, a nikako rasterećivanje ili odmor od „ozbiljnosti“. Zlo koje sve više narasta se može pobijediti jedino Dobrom, a to ne biva bez Krsta i Vaskrsenja, a bitka počinje unutar našeg bića, bojno polje je naše srce. Tome nas uči i Veliki post koji upravo i znači poprište duhovne borbe radi dolaska u stanje u kojem je moguće primiti radost tajanstvene Pashe. Gospod kaže: U svijetu ćete imati žalost ali ne bojte se, ja pobijedih svijet! U Hristu je, dakle, ”svijet” već pobijeđen te je cilj našeg življenja ulazak u radost Pobjedioca, u radost koja nije od ovoga svijeta i vijeka.

Crkva svakog jutra naglašava radost dolaska u svijet Spasitelja i Svjetlosti: ”Bog je Gospod i javi se nama…”. Ta radost se ne prepušta ni analizi ni odredbama, u radost se ulazi: ”Uđi u radost gospodara svoga” (Mt. 25,21). I mi nemamo nikakvo drugo sredstvo da uđemo u tu radost osim sveštenodejstva koje je od samog početka Crkve bilo i njen izvor i ispunjenje, tj. zaista samo tajinstvo radosti, a to jeste – sveštenodejstvo Evharistije.

(Iz vaskršnjeg, 301. po redu broja Svetigore, obraznika za vjeru, kulturu i vaspitanje Mitropolije crnogorsko-primorske)