Otac Boris Brajovic

Protojerej-stavrofor dr Boris Brajović u Danilovgradu: Čeka nas Trg na kome ćemo se kao narod Božji okupiti u novoj Crnoj Gori

Ime: 24.02 2020 otac Boris Brajovic Danilovgrad; Opis: Čeka nas Trg na kome ćemo se kao narod Božji okupiti u novoj Crnoj Gori Tip: audio/mpeg

Besjeda protojereja-stavrofora dr Borisa Brajovića izgovorena nakon litije za odbranu svetinja u Danilovgradu:

Prijatelji moji i prijatelji Hristovi,

Neću Vam govoriti o ovome Zakonu, neću reći ni riječi o onima koji su ga donijeli, najradije ne bih ništa rekao ni Vama, već bih oćutao i samo zajednički podijelio tu tišinu u kojoj se sve razumije. Kad se vole dva bića i cijeli narod on sve razumije, dovoljno je da su jedno sa drugim, sve je ostalo nebitno i suvišno, pa i riječi. Mi smo se uželjeli jedni drugih, nama je lijepo ovdje biti na Litijima, oni to ne mogu da razumiju. Ne razumiju zašto nam je lijepo zajedno na ulici, oni ne mogu da nađu onu izgubljenu tajnu ljudskog života koju smo mi pronašli i to baš na ulici, na onom mjestu koje je postalo u njihovoj razrušenoj kulturi smetlište svijeta. Ulica, gdje se umjesto ljubavi prodaje sopstveno tijelo, umjesto radosti prodaju narkotike, umjesto poštenog rada nude se najamnici i partijski robovi, u kojem se umjesto svetosti života nudi pokvarenost i licimjersto. I zato smo izašli na ulice da bismo ih očistili i osveštali, pa da iz njih možemo da uđemo u naše domove. U Crnoj Gori je u ova dva mjeseca započet najveći investicioni projekat u njenoj skorašnjoj istoriji, sličan onom na Martinićima i Krusima koji su naši preci učinili, krenuli smo da obnovimo i izgradimo Crnu Goru sa ulica, ulažući u našu djecu da bismo im pokazali da ima stvari za koje je vrijedno živjeti i boriti se, a da to nijesu telefoni, stanovi, kreditne kartice i automobili. To su naši stari Bjelopavlići znali šta je najvažnije ostaviti djeci, a to je Ime, jer kaže Njegoš: „ne trebuje carstvo neljudima nako da se pred svijetom ruže“.

Ne mogu nas pobijediti, znate zašto, jer na ulici nijesu izašla naša tijela, naše tetive i kosti, jer, kako kaže Platon, kad bi se one pitale vjerovatno bi pobjegle i sakrile se, već su ovdje naše duše, to oni ne vide, njih ne mogu da uplaše, oni su ovih osamdeset godina trovali naše tijelo strahom i mržnjom, dijeleći i cijepkajući naše biće u kojem je ono javno bilo njihovo, a ono unutrašnje naše i ničije, jer nijesmo imali sa kim da podijelimo to što smo osjećali i mislili.

Došao je ovaj trenutak duhovne obnove, u kojem čovjek treba da bude čovjek, a ne da glumi čovjeka. To je istinsko vaspitanje koje možemo svojoj djeci i svakom mladom biću pokazati, da smo zajedno, da ne samo da smo sposobni za ljubav već da možemo da volimo, da svoju voljenu osobu pomazimo, poljubimo, zagrlimo, da svoju djecu zajedno držimo za ruke i da sa njima sve dijelimo, kao što to radimo ovdje na našim Litijama. Djeca nijesu nezrela, voće može biti nezrelo, ali ne i ljudi, mladim bićima nijesu potrebne pouke već ruka koja miluje, oči koje se smiju, usne čiju toplinu možemo osjetiti, noge koje koračaju u Litijama. To nijesu čulne stvari kojima nas uče nenaučeni učitelji već duhovne kojima se možemo naučiti samo tako što ih sami iskusimo. To je onaj pokret unutrašnji koji je izlio ove Litije, pa nas Duhom združio i povezao. Prijatelj mi je ukazao na jedan video koji se ovih dana pojavio na društvenim mrežama. Negdje na sjeveru, u nekom malom selu, četiri dječaka, sve jedan drugom do uveta, u gumenim čizmama rasparenim, uzeli su lopate, jedine njihove igračke i podigli ih uvis, idući kaljavom stazom oko kuće sve uzvikujući: Ne damo svetinje. Oni su sve razumjeli i niko ih nije učio. Znate, svaku Litiju u Podgorici, imamo sličnu scenu kao kad je Sveti Vasilije išao u Hercegovinu, pa su ga oni divlji konji pratili cijelim putem, tako imamo ulične pse lutalice, koji pretrče svaki naš hod, razdragani i veseli, trčeći sa kraja na početak Litije i svaki put se prvi sakupe ispred Hrama čekajući početak našeg molebna. Oni to mogu razumjeti, ali i mi možemo i znamo zašto smo ovdje, gdje smo, i šta nas čeka na kraju naše ulice i Litije. Čeka nas, kao na kraju svake naše ulice, Trg na kome ćemo se okupiti u novoj Crnoj Gori kao narod Božji. I zato im kažemo: Ne damo svetinje i Bog je s nama. A Bog će sve urediti, onako kako se oni ne mogu nadati i to vrlo brzo. Nećemo napustiti naše ulice, jer ako ih napustimo izgubićemo i naše domove i našu djecu, i nećemo se imati gdje vratiti. Mi nemamo izbora osim onoga koji nam je Bog odredio, da smo zajedno i da moramo dobiti ovu bitku.