Čuveni ruski shimonah Varsanufije, koga vjernici u Srbiji znaju po prethodnom monaškom imenu— baćuška Gurije, duhovni otac brojnih vjernika, ruskih vladika, ali i političara, danas je doputovao u Crnu Goru. Svojom posjetom blagoslovio je Mitropoliju crnogorsko-primorsku, kao i Radio Svetigoru i njene slušaoce.
Otac Varsanufije stigao je u pratnji monaha Venijamina i direktora Pravoslavnog duhovno-prosvetiteljskog centra „Ljubav“ iz Zemuna g. Vojislava Despota.
Otac Varsanufije koji vrijeme provodi u dubokoj molitvi, govori rijetko u izuzetnim situacijama, u Mitropoliju je stigao nakon posjete Kosovu i Metohiji gdje je Eparhiji raško prizrenskoj i kosovsko-metohijskoj poklonio kopiju Gadenovskog krsta- velike svetinje Rusije, koja će, po blagoslovu vladike Teodosija biti predata na blagoslov Prizrenskoj bogosloviji.
Prilikom posjete dragih gostiju monah Venijamin dao je intervju našoj koleginici Slobodanki Grdinić. Slušaoce Svetigore najprije je upoznao sa monaškim putem starca Varsanufija koji u Kingisepu gradi crkvu posvećenu srpskom knezu Lazaru i caru Nikolaju II Romanovu. Starac je u devetoj deceniji života i teško je pokretan, ali to ga ne sprečava da posjećuje svetinje i rado dolazi u Srbiju i Crnu Goru.
“Otac Varsanufije, shimarhimandrit zamonašio se i postao đakon prije pedeset godina. Imao je velike duhovne učitelje u svom životu, poznate starce Glinske pustinje, kao poznatog duhovnika Mitropolita Nikodima Rotova i Mitropolita Jovana Sničeva, čija je poslednja katedra bila u Sankt Peterburgu, a počeci u baćuškinom zavičaju – Samari.
Arhimandrit Gurije, u shimi Varsonufije, trudio se da uradi što više za Rusku pravoslavnu crkvu i za vjernike. Čitav svoj život je posvetio Bogu i ljudima. Poslednjih 28 godina živi u gradu Kingisepu, blizu Sankt Peterburga (zapadno 120 km). Tu je otvorio veliki drevni stari Hram Svete velikomučenice Ekatarine, u kome se u sovjetsko vrijeme nalazio gradski etnografski muzej.
Podigao je nekoliko hramova, neki se obnavljaju. Prema njegovim planovima, podignut je u Kingisepu prvi manastir, u kome će osim hrama biti i pravoslavna gimnazija i duhovno-prosvjetni centar koji će imati rusko-srpski karakter.“
Tamo će moći da dolaze djeca iz Srbije da pohađaju nastavu?
To je jedna od glavnih ideja i želja baćuškinih da kada djeca budu učila da se napravi neka razmjena, da srpska djeca dolaze u Rusiju da uče i obratno. Zato je baćuška i blagoslovio da se jedan od manastirskih hramova izgradi u srpskom stilu. Temelji tog hram su već udareni i ove godine su ih osveštala dva episkopa – gatčinski i luški Episkop Mitrofan, naš vladajući arhijerej i Episkop Kirilo iz Crne Gore. Hram će biti posvećen caru Lazaru Kosovskom i drugom Lazaru, kako je o njemu govorio Sveti Nikolaj srpski – caru Nikolaju Romanovu.
Kakve utiske nosite sa Kosova i Metohije, gdje ste baš u ovo teško vrijeme kada naš narod tamo opet i opet strada, donijeli jedno ovakvo duhovno ukrepljenje kao što je Gedenovski krst.
Odavno sam maštao da dođem na Kosovo. U toku naših ranijih dolazaka nekako to nije moglo da se ostvari, a ove godine se desilo na poziv vladike (raško-prizrenskog) Teodosija, i veoma smo mu zahvalni na pozivu. Uspjeli smo da prvi put budemo na Kosovu i upoznamo se sa drevnim i velikim svetinjama srpskog naroda. Prvo mjesto koje smo posjetili bio je Gazimestan. Svojim očima smo vidjeli Kosovo polje, polje Kosovske bitke. Uzeli smo zemlju sa tog svetog mjesta da je odnesemo u Rusiju i smjestimo u hramu posvećenom, caru Lazaru u Kingisepu i odnesemo na mjesto odakle je donijet Gadenovski krst, gdje ćemo predati česticu svete zemlje zalivene krvlju svetih Srba koji su dali svoj život za svoju domovinu.
Mi imamo polje gdje se desila Kulikovska bitka, devet godina prije Kosovske, i to je nešto što ujedinjuje naše narode. Ta žrtvena ljubav prema svojoj domovini. I zato nam je bilo veoma važno da budemo baš tamo, na Kosovu. Zatim smo se upoznali sa starim manastirima: Gračanicom, Visokim Dečanima, Pećkom patrijaršijom, o kojoj smo mnogo slušali. Prvi put o Kosovu smo čuli u pjesmi „Oj, Kosovo, Kosovo“ Ljubomira Manasijevića, koju i sami pjevamo, i onaj osjećaj koji imaju Srbi dok pjevaju tu pjesmu, nama je postao jasniji, bliži. I naravno zadivljeni smo hrabrošću ljudi. Oni u najtežim uslovima, praktično u okupaciji, nastavljaju da žive i da čuvaju tu zemlju kao srpsku zemlju, jer dok su žive svetinje, dok se uznose molitve, ta zemlja će biti i ostati srpska. Zato se poklanjamo pred tim njihovim podvigom i podvigom vladike Teodosija, koji je obnovio Prizrensku bogosloviju… Poklanjamo se podvigu monaha manastira Visoki Dečani, podvigu monahinja Pećke patrijaršije, Gračanice, Deviča.
Veoma nam je bilo drago i važno, što je vladika Teodosije shvatio smisao našeg poklona i dolaska s tim krstom. Kad smo razmišljali šta da donesemo na Kosovo, shvatili smo da je Gadenovski krst nešto najviše što možemo donijeti. Vladika Teodosije je rekao da je to za nas najvažniji poklon jer je krst simbol raspeća i vaskrsenja. A pošto je kosovska zemlja raspeta, mi se molimo za njeno vaskrsenje.
Vi živite monaškim životom, ipak do vas dopiru vijesti o stradanju našeg naroda na Kosovu. Šta mislite o tome?
Prije nekoliko godina, kada smo se upoznali s vladikom (crnogorsko-primorskim) Amfilohijem, poklonio nam je svoju knjigu prevedenu na ruski jezik „Kosovski dnevnik“ i imali smo mogućnost da se preko dokumenata upoznamo s tragičnim kosovskim dešavanjima. Ali vidimo da ne trpi samo Kosovo takva stradanja, trpe i drugi narodi i situacija je veoma slična onoj na Kipru, gdje su dugo godina Grci i Turci živjeli u miru i nije bilo nikakvih problema među njima, nije bilo mržnje. Druga je stvar odakle je to došlo. Slično je u Ukrajini. I kod nas se u Rusiji dešavaju slične stvari kao na Kosovu. Zato mi monasi smatramo da je naš zadatak da ne mislimo o političkim motivima, već da se molimo da duh zlobe nestane sa zemlje i da dođe Hristov duh, duh mira, ljubavi i razumijevanja, jer svi ljudi žive na ovoj zemlji, bez obzira ko su – Turci, Grci, Albanci, ili Srbi, imaju srce i svima je razumljiva riječ ljubav. A to neprijateljstvo i pomračenje je grijeh, i grijeha treba da bude manje, a ljubavi više.
Šta nam možete reći o aktuelnim dešavanjima i sporu Ruske crkve i Vaseljenske patrijaršije oko pitanja Ukrajine?
Na taj problem gledamo onako kao što gleda sveštenonačalstvo RPC, dijelimo njen stav prema događajima u Ukrajini i prema odlukama koje su donijete. Naravno vidimo da Ukrajinska pravoslavna crkva sada prolazi kroz veoma surova i teška iskušenja na vjernost Hristu, na vjernost Hristovim zavjetima. Na svakoj Liturgiji se molimo za ukrajinski narod u Ukrajinsku pravoslavnu crkvu i molimo se da bi duh razjedinjenosti nestao, da nestane mržnja i da Pravoslavna crkva bude jedinstvena.
Ovo je sedmi put da sa ocem dolazi u našu Mitropoliju. Kakve utiske nosite?
Prvi naš dolazak je bio 2012, kada smo došli smo tada na poziv Mitropolita Amfilohija, i tada smo se zadržali samo jedan dan. Ali na prvi pogled smo zavoljeli Crnu Goru, njenu prirodu, njene čudovnate planinske pejzaže. Kanjon Platije je jedno od omiljenih mjesta i svaki put prolazimo kroz njega. Sviđaju nam se Berane, gdje smo bili na poziv vladike (budimljansko-nikšićkog) Joanikija, zatim smo bili na jugu, u Budvi , gdje ima dosta drevnih manastira još iz doba Svetog Save. Posebno su na nas ostavili utisak dva mjesta – Cetinjski manastir i Ostrog – najveće svetinje u Crnoj Gori. Mada je svaki manastir na svoj način prelijep. I ne možemo da zamislimo život bez odlazaka u Srbiju i Crnu Goru. I evo već je postala tradicija da mi dolazimo svake godine, s izuzetkom 2015. kada je baćuška imao tri infarkta i zbog njegovih zdravstvenih problema prosto nismo mogli doći.
Svake godine se spremamo da putujemo blagodareći Vojislavu, koji ostavlja svoje poslove i prati nas, vozi svojim autom, tako da možemo da se upoznamo sa ljudima, monasima, sveštenstvom, mirjanima, svetinjama Srbije i Crne Gore i naravno sa njihovom prirodom.
Razgovor sa ocem Venijaminom vodila Slobodanka Grdinić
Tekst prevela: Marija Živković
