Predjugoslovenska Crna Gora i avnojska Crna Gora gotovo da nemaju nikakve veze jedna s drugom. Naprotiv, te dvije državne tvorevine su gotovo po svemu jedna drugoj antipodi. U najkraćem, predjugoslovenska Crna Gora je bila srpska država, a „fildžan avnojska Crna Gora nastala u Brozovom jajcu“ (mitropolit Amfilohije) je antisrpska tvorevina. Prva je bila zasnovana na Kosovskom zavjetu, dok je ova današnja zasnovana na njegovoj negaciji.
Pa ipak, imaju one i nečeg zajedničkog.
„Crna Gora je samo zlo, kako je zli narok goni, i ja koji sam njen sin ime joj ne mogu proizreći što se neću zgroziti“, pisao je Njegoš pred samu smrt proti Gergiju Nikolajeviću. I u istom pismu dodao: „Ali je opet s tijem znamenita što je komatić od razvalinah našega carstva kako jedna lastovica (ćošak) od razvalinah jednoga velikoga grada. Crna Gora je urna u koju je silno ime Dušanovo pribjeglo, u koju se hrani viteško ime Obilića i Skenderbega“. Ovo drugo, da je Crna Gora „komatić od razvalinah našega carstva“ srpska istoriografija je mnogo puta citirala. Ali ovo da je Crna Gora „samo zlo“ gurala je i još uvijek uporno gura pod tepih. I još uvijek nije primijetila niti objasnila da je predjugoslovensko crnogorsko nadsrpstvo formirano na talasu srpskog romantizma iz Vojvodine u naše vrijeme, savim logično, preraslo u antisrpstvo. Pogledajte samo cetinjsku štampu s kraja 19. i početka 20. vijeka: koliko je bilo bučno i čak degutantno naglašeno tadašnje cetinjsko nadsrpstvo, toliko je, i još više, to danas cetinjsko antisrpstvo.
Plemenska organizacija – to je anticivilizacija. Crna Gora je nakon nemanjićke civilizacije više vjekova živjela u anticivilizaciji. A to znači u nasilju, pljački, besuđu, međuplemenskim satiranjima, zakonu jačega… Istoričar Gligor Stanojević je, po svjedočenju Jova Kape, govorio da je Crna Gora savez pljačkaških plemena! Uostalom, dovoljno je čitati poslanice Svetog Petra Cetinjskog o tome. Ta i takva stvarnost je ostavila stravične posledice na mentalitet stanovništa Crne Gore. Postplemenski mentalitet funkcioniše po formuli: otmi sve za šta ti se pruži prilika i onda to besuđe pakuj u neku krupnu moralnu ili ideološku priču! Otmi, recimo, ovce negdje u Hercegovini (nevažno turske ili srpske!) i pjevaj uz gusle kako si osvetio Kosovo! U komunističkoj revoluciji isto to radi, ubijaj očeve, braću i kumove, vuci iz njihovih koliba i pojata meso, kajmak i sir i pripovijedaj o borbi za socijalnu pravdu! U socijalizmu: ojadi fabriku, nosi iz nje sve što ti dopadne šaka i čuvaj bratstvo i jedinstvo kao zenicu oka svog! Sjećam se da su osamdesetih godina prošlog vijeka podgoričko (tada: titogradsko) preduzeće OGP (Opštegrađevinsko predizeće) zvali zbog toga: O, Gospode, pomozi! U postkomunizmu: privatizuj, tačnije pljačkaj društvenu imovinu i pripovijedaj o reformama, evropskom putu i evropskim vrijednostima. Taj postplemenski mentalitet traje ovdje do naših dana. On je rodno mjesto svih crnogorskih tragedija kroz čitav dvadeseti vijek, sve do našeg vremena.
„Njegoš je prestvorio kosovsku legendu i Kosovo popeo za još jedno nebo“ (Matija Bećković). To je ono što današnji crnogorski antisrbi nikako ne mogu da mu oproste. Zbog toga su mu i srušili zavjetnu crkvu na Lovćenu. A Njegoš je time Crnu Goru njegovog vremena prosto držao, ne u civilizaciji nego pri civilizaciji!. Jer, ako bismo crnogorskim plemenima njegovog vremena oduzeli hrišćanski nemanjićko-kosovski zavjet, onda između Bajica, Bjelica, Čevljana, Cuca… s jedne strane i Komanča, Apača, Meskalerosa, Sijuksa… s druge strane nema nikakve razlike. Ili, ako je ima, onda je ima na štetu ovih prvih.
Opet Njegoš. On „žalosno“ kaže Matiji Banu:
„Ah! Jesmo sokolovi, pa i grabljivi kao oni. Ali Božija mi vjera, ne što bismo tako htjeli, nego što smo na to primorani. Ja zadržavam Crnogorce od grabeža na austrijskoj strani, jer su nam tamo sve sama rišćanska braća; ali na strani turskoj moram često zaklopiti oči i dati im oduška. Jeste dobro kad se ograniče na Turadiju, nu eto muke kad se pokrvave s rišćanima! I to će tako trajati dokle god se ne iselimo iz ovih krševa“.
I ovo je naša istoriografija gurala pod tepih. A sada evo nastavka, koji je takođe bezbroj puta citiran:
„(A da bi se mogli iseliti), treba najprije da se Srpstvo oslobodi i ujedini. Ja bih tada u moju Pećku patrijaršiju, a knjaz srpski u Prizren. Meni duhovna, a njemu svjetovna vlast nad narodom slobodnim i usrećenim“.
Okrenuvši se od ovih Njegoševih stavova, država Crna Gora se pokazala kao prevarantska tvorevina. Krajevi koji su tokom istorije njoj prilazili kao srpskoj državi, sada su u poziciji da joj ona nameće antisrpski identitet. Počeci te prevare sežu čak do knjaza Danila, odlučjuća faza te priče je avnojska, a kulminacija je, kao što znamo, referendumsko-postjugoslovenska.
Svi znamo onu metaforu Matije Bećkovića da je Crna Gora Nojev kovčeg isplivao iz kosovskog potopa. I ona slavi istorijsku Crnu Goru. Ali isto tako postoji i jedna druga, našem vremenu (čini mi se) primjerenija metafora, tj. scena iz filma Živka Nikolića „Čudo neviđeno“ u kome pokušavaju da isuše Skadarsko jezero i prevedu ga u more, ali se dešava suprotno: dolazi do potopa. Svi bježe, a jedan epizodni lik sklanja se s kozom na krov šupe.
Istorijski potop u vidu propasti srednjevjekovnog srpskog carstva potjerao je stanovništvo istorijske Crne Gore na podlovćenski krov tog pomoćnog stambenog objekta. I kad je ta viševjekovna poplava konačno minula, oni su se spustili s toga krova i zajedno sa ostalim sunarodnicima Srbima stvorili normalnu državnu kuću, poput svih civilizovanih evropskih naroda. A onda su došli komunisti i kazali: „Ne, vama je najbolje na krovu one šupe“! Ta njihova laž lako se nakalemila na besudni postplemenski mentaitet i dovela do zločina o kojima danas ovdje govorimo.
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnija Kraljevina Jugoslavija bila je počela da izgrađuje građanske institucije, što će reći društvo reda i poretka. Valja zamisliti kakvu je mržnju prema tom redu i poretku osjećao pripadnik toga mentaliteta, koji je vjekovima živio od pljačke i besuđa. Valja zamisliti, recimo, kasacionog sudiju u doba Kraljevine Jugoslavije kako šeta Cetinjem u mantilu, sa šeširom na glavi i štapom u rukama. Nedodirljiv i nepodmitljiv, on podiže šešir, čini gospodske naklone prolaznicima s jedne i druge strane. A oni ga mrze, zato što sada više zbog njega ne smiju da žive načinom na koji su navikli. Ne mogu više da uskaču u strikov tor, da četuju po Hercegovini i pljačkaju ovce. Po našim selima seljaci i dan danas iz istih razloga ne vole da vide šumara. E, zato je jedna polovina Crnogoraca jedva dočekala komuniste. Pričali su mi stari ljudi u mom pljevaljskom kraju kako su crnogorski partizani prešavši Taru krajem novembra 1941. godine pjevali: Oj opanci, hajte do Pljevalja, od Pljevalja biće i crevalja.
U sve istočnoevropske zemlje komunizam je došao na sovjetskim tenkovima. U Crnoj Gori pak, komunisti su ga sreli raširenih ruku nakon što su počinili stravične zločine, koji su u odnosu na ukupan broj stanovnika bili daleko veći od onih sovjetskih. Komunizam u Crnoj Gori nije ništa drugo do osveta postplemenskog mentaliteta građanskim vrijednostima.
Kada je Mošu Pijadu, koji je u Crnu Goru 1941, godine došao kao „đavo u vidu čovjeka“ (Radovan Bećirović), nakon rata neki Crnogorac u Beogradu upitao zbog čega su na pravdi Boga nevine ljude bacili u jamu na Radovču, on je odgovorio da komunisti s tim zločinom nemaju nikakve veze, već da su to Crnogorci činili jedni drugima koristeći komunistički pokret da bi namirili stare račune, „još od vremena Petra Prvog“.
Crna Gora, svi znamo, uporno ćuti o komunističkim zločinima. I očigledno je, nema namjeru da o njima progovori u skorije vrijeme. Jer, zločin i laž idu obavezno jedno s drugim. Oko šezdeset godina u Crnoj Gori se njegovala bajka kako su kasapi i bratoubice s raznih pasjih grobalja bili pravednici i jedini antifašisti, a da su, njihovom rukom, naši ujamljeni preci koji su bili pripadnici ravnogorskog pokreta – fašisti i izdajnici. Pravljena je sramna simetrija – koliko ustaša toliko četnika. Ali čim su neokomunisti u naše vrijeme restaurirali i tajkunskom eloksiranom bravarijo9m modernizovali onu državnu građevinu iz Nikolićevog filma, gle čuda!, odjednom su se, bez imalo stida, i komunisti i njihovi duhovni potomci udružili – s ustašama! U istom frontu sada su se našli Sava Kovačević i Sekule Drljević, Jovo Kapa i Mile Budak, i to kao borci protiv navodnog četničkog fašizma!
I kako vrijeme protiče, ta laž je sve drskija, bezočnija i krupnija. Tako smo došli i do toga da nam duhovni nasledici Broza i Staljina pametuju o vrijednostima građanskog društva. A iza svih njihovih „mudrosti“ vire ili Kardelj ili rani Đilas.
Podgorička skupština iz 1918. godine po njima je, ni manje ni više, nego okupacija i zločin nad Crnom Gorom, a šumska skupština iz Jajca iz 1943. oličenje demokratije i narodne volje. „Razumije se, bilo je demokratskijih skupština od Podgoričke, ali u Crnoj Gori nije“ (Matija Bećković). Ubjeđuju nas da su Sava Mizara, Savo Joksimović, Čile Kovačević (koji je četničkom krvlju na silu „pričešćivao“ Svetog Joanikija Lipovca), Jovo Kapa i ostali krvnici i bratotuci bili pobornici demokratije, a da su sve one sudije, svi oni učitelji, profesori, sveštenici, oficiri kraljevske vojske i činovnici iz Crne Gore postradali u Mošovim jamama 1941. i 1942. i na zlom putu od Vezirovog do Zidanog mosta 1944 – 45. godine njeni neprijatelji.
I da zaključimo:
Laž i veliki zločin su u temeljima avnojske Crne Gore. Zbog toga ona ćuti o stradanju narodnog zbjega na zlom putu od Vezirovog do Zidanog mosta iz 1944. i 1945. godine, Kao uostalom i o svim zločinima od 1941. do naših dana. Ako bi o tome progovorila i priznala istinu, sve laži na kojima je zasnovana bi se srušile kao kula od karata. I to bi najvjerovatnije značilo početak njenog nestajanja.
(Riječ na Okruglom stolu „Stradalni put od Vezirovog do Zidanog mosta“, Saborni hram u Podgorici 10. decembra 2024. godine)
