Piše: đakon Pavle Lješković, profesor Cetinjske bogoslovije
Bio je to prohladan decembarski dan u kojem zubato sunce nije uspijevalo da otopi tanki led i gomile, nakon čišćenja, nabacanog snijega na trotoaru ulice Marka Miljanova. Toga dana sam ga i poslednji put sreo kako zamišljen oprezno hoda po klizavim pločnicima, ispunjavajući svoju svakodnevnu rutinu. Ona se sastojala iz toga što je, bez obzira na vremenske prilike, neizostavno odlazio na grob svog sina.
Pored njega, poznavao sam još svega nekoliko ljudi sličnih njemu, koji su vodili boemski život i bili omiljeni u društvu, do momenta u kojem ih je zadesila neka porodična tragedija. Tada bi redovne odlaske u nikšićke kafane, zamijenila ta čudna i neobična rutina u kojoj su, nerjetko i bez molitve na usnama, satima prosto stajali kraj grobova svojih najbližih, valjda vjerujući da na taj način nadoknađuju svo propušteno vrijeme koje su sa njima trebali da provedu dok su još bili živi.
Svima im je zajednička bila zamišljenost, kao i to što bi u svojim rijetkim razgovorima sa prolaznicima, o tim svojim svakodnevnim odlascima na groblje govorili kao o nečem sasvim običnom, pritom ne pokazujući nikakve emocije. Međutim, za razliku od svih naših susreta u prethodne gotovo dvije decenije, ovog puta je zastao jer je, kako se izrazio, morao sa mnom nešto da porazgovara. Rekao mi je da se interesovao za mene i da je saznao da predajem u školi, te da sam se preselio u drugi grad. Povjerio mi je i to da se sa njim nešto čudno i sasvim novo dešava.
Kad skloni listove žute sa sinovljevog groba, i kada zastane da se odmori od tog, sada već, za njega teškog i napornog rada, odjednom počinju suze da mu naviru. Od onog trenutka u kojem je saznao za taj teški i nenadoknadivi gubitak koji je odredio ostatak njegovog života, nijednom zaplakao nije, već se trudio da se drži muški. A sada suze ne može da zadrži čak ni u rijetkim trenucima u kojima je srećan. Istovremeno, svakim danom, sve više razmišlja o Bogu i spasenju. Do skora je imao agnostički pristup prema vjeri, pa mu ni sina sveštenici nisu opojali. Sve što je znao je da je još kao beba kršten, ali prema tome nije imao baš nikakav odnos. Sad mu je prva pomisao kad se probudi – misao o Bogu, koja ga čudi i iznenađuje, dok mu istovremeno donosi i nekakav mir i toplinu oko srca.
Bilo je očito da zubato sunce, koje nije otopilo led u ulici Marka Miljanova, nekim čudom je, ipak, uspjelo da omekša njegovo tugom okovano srce, koje je decenijama tavorilo bez potisnutih emocija. Međutim, nedostatak emocija i ravnodušnost su za njega neko vrijeme bili neka vrsta odbrambenog mehanizma. Za razliku od toga, ova pojava, doduše sasvim iz drugih razloga, postaje sve više pravilo u ovom „neoliberalnom“ svijetu. Naime, kao da sistem od ljudi želi da napravi robove koji su dužni samo da rade i ispunjavaju svoju svakodnevnu rutinu. Savremeni čovjek sve više liči na ljude-robote iz Pekićeve „Atlantide“, koji ne poznaju bilo kakva osjećanja. Zbog toga ni sa tugom, ni sa radošću, on ne uspijeva da se suoči na pravi način.
To možemo najbolje vidjeti u reklami za kladionicu, koju ovih dana gledamo na televiziji u poluvrememenima utakmica, a u kojoj osrednji glumac raskolačenih očiju pravi grimansu na licu i ispušta krikove, neuspješno pokušavajući da nam dočara radost zbog dobitka na kladionici. Nasuprot svemu tome, jevanđelje nas uči da je naše naznačenje da u svoja srca uselimo ljubav, iz koje proishode istinska radost i tuga, koje nas i čine ljudima, u punom smislu te riječi. Izvještačena radost i odbijanje suočavanja sa tugom i bolom, simptomi su davno izgubljene ljudskosti. Stoga je, u momentima kada je počeo da projavljuje svoja osjećanja, u mom poznaniku zapravo ljudskost pokazala svoje lice, koje je svo to vrijeme bilo potisnuto u njemu.
Upokojio se nekih dva ili tri mjeseca nakon našeg poslednjeg razgovora, tako da ne znam da li je poslušao moj savjet i otišao kod svog paroha, ispivijedio se i pričestio. Ono što zasigurno znam je to da je su tih poslednjih nekoliko mjeseci njegovog života u kojima se konačno suočio sa osjećanjima istinske tuge i radosti, daleko sadržajniji i ljepši od svih decenija u kojima je njegovo srce bilo okovano bezosjećajnom tamom. Uostalom, u tom zadnjem periodu su se u njegovom umu porodila i svakodnevna promišljanja o Bogu, koji će ga i pomenuti kada dođe u Carstvu svome…
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi)
