Saborni hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici svečano je osvećen prije sedam, 7. oktobra 2013. na praznik Svete prvomučenice Tekle, čije se čestice moštiju nalaze u njemu. Hram su osveštali sedmorica prvojeraraha pomjesnih Pravoslavnih crkava na čelu sa patrijarsima: vaseljenskim g. Vartolomejem, ruskim g. Kirilom i srpskim g. Irinejem. Pored trojice patrijaraha hram su osveštali još Arhiepiskopi: kiparski Hrizostom, atinski Jeronim i albanski Anastasije i Mitropolit varšavski i sve Poljske Sava.

“Saborni hram Vaskrsenja Hristovog u Podgorici poziv je narodu u Crnoj Gori na uzajamno pomirenje i praštanje”, proročke su riječi Njegovog visokopreosveštesntva Arhiepiskopa cetinjskog Mitropolita crnogorsko-primorski gospodin Amfilohije izgovorene te 2013. godine uoči osvećenja podgoričkog hrama kojima svjedočima svih ovih godina.

„Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, pored svoje suštinske namjene, pored vaskrsavanja njime svega onoga što je hrišćansko predanje ostavilo kroz vjekove na ovim našim prostorima, pored obnavljanja pamćenja na život Crkve Hristove od apostolskih vremena pa sve do našeg vremena, pored cilja da treba da sabira oko sebe i u sebi bližnje i daljne, ima jednu suštinsku funkciju i suštinsko značenje – on jeste i treba da bude poziv na pomirenje“, kazao je tada Mitropolit Amfilohije za Radio Svetigoru.

Objasnio je da je samo Hristovo Vaskrsenje poziv na mir, na pomirenje i na praštanje: „Zato i pjevamo za praznik Hristovog Vaskrsenja: Sve oprostimo Vaskrsenjem Hristovim jedni drugima. Upravo ovaj Saborni hram je poziv, na prvom mjestu nama koji ovdje živimo u sadašnjoj Crnoj Gori, na uzajamno pomirenje i uzajamno praštanje. A imamo radi čega da se mirimo i imamo šta da praštamo jedni drugima“.

Mitropolit crnogorsko-primorski je podsjetio da je u Crnoj Gori od vremena Svetoga Petra Cetinjskoga pa do naših vremena, premnogo sukoba, krvnih osveta, dioba, rana koje su ostale u dušama bratstava, plemena i pokljenja.

„Kad to govorimo, treba da se sjetimo i pohare Kuča, i sukoba između Petrovića i Radonjića i onda redom do zelenaša i bjelaša, do sukoba i nesreća bratoubilačkih, do četnika i partizana. Duboke su to rane na narodnoj duši koje još nijesu zacijeljene iz kojih se rađaju i nove diobe, i to diobe u naše vrijeme koje su možda još dublje i tragičnije od svih dosadašnjih dioba i podjela“, poručio je Mitropolit Amfilohije.

Pitajući se ima li lijeka našim diobama i našim podjelama nesrećnim, on je kazao da „upravo Hristovo Vaskrsenje, upravo Hram Hristovog Vaskrsenja, koji zajednički gradimo, koji je djelo svih bez razlike, daje mogućnost i poziva nas da se pomirimo, zagrlimo bratski, da zacijelimo sve te rane, da prevaziđemo u sebi sve ono što nas dijeli, što nas međusobno odvaja da bismo onda mogli da jednim srcem i jednom dušom gradimo zajedničku budućnost.

Ništa ne može tako duboko pomiriti ljude i očistiti ih od mržnje, zavisti i zlobe, ništa ne može tako zdravo zacijeliti te rane koliko sabiranje oko ovoga Svetoga hrama i mirenje bratsko Hristovim Vaskrsenjem i hramom podignutim u čast Hristovog Vaskrsenja“, zaključio je Mitropolit Amfilohije u svom slovu izgovorenom te 2013. godine.

***

Saborni hram Vaskrsenja Hristovog u Podgorici gradio se punih 20 godina. Njegova gradnja je, poslije dugih usaglašavanja i dobijanja odobrenja od nadležnih vlasti, sa blagoslovom Visokopreosvećenog Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Amfilohija, počela 1993. godine.

Idejno rješenje hrama, po blagoslovu Mitropolita Amfilohija, uradio je blaženopočivši arhitekta dr Predrag Ristić

Te 1993. godine, 9. avgusta Arhiepiskop Carigrada i Patrijarh vaseljenski g. Vartolomej zajedno sa Arhiepiskopom pećkim i Patrijarhom srpskim g. Pavlom, položili su u pripremljenom mjestu ukopanom ispod Časnog krsta prvo Povelju, a potom kamen temeljac.

Tada su se, poslije ovog istorijskog čina, koji je Podgorica i Crna Gora čekala još od prije Drugog svjetskog rata, sa bine postavljene na iskopanim temeljima hrama, vjernicima i sveštenstvu obratili patrijarsi Vartolomej i Pavle, protojerej Vasilije Tarasjev, izaslanik Patrijarha Aleksija Drugog Moskovskog i cijele Rusije, i Mitropolit Amfilohije.

U Crnoj Gori 18. maj 1994. ostaće upamćen jer su tog dana blagoslovene apostolske noge Njegove svetosti Patrijarha moskovskog i sve Rusije Aleksija Drugog prvi put stupile na tlo Crne Gore. Zapravo to je bila i prva posjeta u istoriji jednog ruskog patrijarha Mitropoliji crnogorsko – primorskoj i Crnoj Gori.

Doček visokih gostiju iz Rusije na temeljima novog hrama u Podgorici, kome je prisustvovalo više desetina hiljada vjernika sa željom da prime blagoslov ruskog patrijarha, bio je znak vječne zahvalnosti Ruskoj pravoslavnoj crkvi, gdje su svoja rukopoloženja i hirotoniju crnogorski mitropoliti dobijali, od ukidanja 1776. do ponovnog vaspostavljanja Pećka patrijaršije 1920. godine, i poštovanja amaneta Svetog Petara Cetinjskog da Crnogorci ostanu vjerni jednokrvnoj, jednojezičnoj i jednovjernoj Rusiji, .

Na temeljima Hrama Hristovog Vaskrsenja, na starom Hilandarskom metohu u Momišićima, u 9 sati, 18. maja 1994, dva patrijarha, arhijereji i brojno sveštenstvo započeli su služenje Svete liturgije. U vaskršnjem vremenu, na kraju prve Svete arhijerejske liturgiju na mjestu gdje se podiže novi hram, posvećen Hristovom Vaskrsenju besjedili su Mitropolit crnogorsko-primorski g. Amfilohije i Patrijarh moskovski i cijele Rusije, g. Aleksije Drugi.

Podgorički Saborni hram Hristovog vaskrsenja osveštan je u ponedjeljak, 7. oktobra 2013. u 8 časova. Odmah nakon osvećenja počela je Sveta liturgija, po čijem završetku su besjedili srpski Patrijarh Irinej, vaseljenski Patrijarh Vartolomej, koji je tom prilikom uručio na dar Hramu sveti putir i diskos, kao i ruski Patrijarh Kiril, koji je takođe uručio dar – ikonu Presvete Bogorodice Znamenje, a Mitropolitu Amfilohiju arhijerejsku panagiju.

Mitropolit Amfilohije je od srca zablagodario pravoslavnim prvojerarsima što su učestvovali u ovom istorijskom i toržestvenom događaju.

Potom su pravoslavni prvojerarsi sa ulaza u Hram pustili golubove mira koji su simbol Duha Svetoga, a onda u spomen na ovaj veliki istorijski dan zasadili masline pored Sabornog hrama.

Sedmogodišnji jubilej osvećenja Hrama Hristovog Vaskrsenja je i prilika da se još jednom podsjetimo na besjede koje su tog 7. oktobra 2013. godine proizneli patrijarsi vaseljenski g. Vartolomej, srpski g. Irinej i ruski g. Kiril.

Besjeda Njegove svetosti Patrijarha srpskog gospodina Irineja

Vaša svetosti Patrijarše jerusalimski i vaseljenski, Vaša svetosti Patrijarše Moskve i cele Rusije, Vaša blaženstva, viskopreosvećeni i preosvećeni braćo arhijereji, uvaženi predsednici Crne Gore i Republike Srpske, uvaženi predstavnici Rimokatoličke crkve, Muslimanske zajednice, Vaša ekselencijo, braćo sveštenici, braćo i sestre,

Ovo je dan koji stvori Gospod naš. Ovo je veliki i slavni dan ne samo za našu Crkvu, za naš narod, nego za čitavu Pravoslavnu crkvu i za sve pravoslavne širom sveta i hrišćane.

U isto vreme ovo je dan kojim je krunisana proslava velikog datuma iz istorije Crkve Hristove, poznatog Milanskoga Edikta, 17 vekova od njegovoga proglašenja kojom mi i preci pravoslavni i ceo hrišćanski svet obeležavamo i slavimo ovaj veliki jubilej.

Današnjim osvećenjem ovog velelepnog Hrama, krunišemo ovaj veliki događaji – praznik koji obeležavamo tokom čitave 2013. godine.

Ovo je naš doprinos velikome danu i prazniku, na slavu i ponos našega naroda, ali i čitavoga hrišćanskoga sveta. S obzirom na breme u kome je građen i na ovu lepotu kojoj smo svi svedoci, možda bi uvaženi Mitropolit crnogorsko- primorski Amfilohije mogao donekle da ponovi reči Velikog Justinijana: Ako ne „Prevazišao sam te, ono, Solomone, približio sam ti se“.

Zaista, ovako divan hram je naš ponos i naša velika zahvalnost svima onima koji su doprineli da se ovaj hram podigne i da nas osveti.

Njegova svetost Patrijarh carigradski i vaseljenski pre dvadesetak godina je postavio kamen temeljac ovome Hramu i na veliku radost, vjerujem, i Njegovu a i svih nas, evo i osvećuje ga danas na slavu Božiju, na radost, dobro i spasenje naroda našega, svega roda pravoslavnoga, roda hrišćanskog i celoga sveta.

Molim Njegovu svetost, Patrijarha vaseljenskog, da kaže riječ svoju povodom ovog velikog, značajnog i slavnog događaja, povodom osvećenjem hrama, posvećenog Vaskrsenju Hristovom, sa molitvama Gospodu, koje će biti prinete od danas u njemu, da vaskrsne svaku dobru i svaku istinu i da nas svojim vaskrsenjem daruje onim što je našem vremenu najpotrebnije: mir, slogu i ljubav među nama i među narodima.

Za to će se moliti ovaj Hram dokle postoji, za to ćemo se moliti i mi koji smo danas ovde i svi oni koji budu ulazili u njega.

Neka je blagosloven današnji dan.

Vaša svetosti, izvolite recite svoju riječ.

Besjeda Njegove svesvetosti Patrijarha carigradskog i vaseljenskog Vartolomeja

Vaša ekselencijo, gospodine Filipe Vujanoviću, predsjedniče Crne Gore, Blaženjejši brate, Patrijarše srpski gospodine Irineje, Blaženjejši pretstojatelji – prvostojatelji- preosvećeni predstavnici pomesnih bratskih Pravoslavnih crkava, Visokopreosvećeni Mitropolite crnogorsko- primorski g. Amfilohije, gospodo ekselencije ambasadori, blagosloveni pravoslavni hrišćani Crne Gore, djeco vozljubljene Crkve.

„Ko će se uspeti na Goru Gospodnju i ko će stati na sveto mesto Njegovo? Onaj ko je nevinih ruku i čistoga srca, koji ne uzima zalud dušu svoju i ko ne ustaje zavišću na bližnjega svoga“ , prorokuje za današnji dan savremeni svešteni Psalmopojac.

Ispunjeni duhovnom radošću i duhovnim veseljem stojimo i mi, u ovom istorijskom trenutku na Svetom mjestu Gospodnjem i Naša smjernost i prisutna braća pretstojatelji Svetih pomesnih Pravoslavnih crkava i sa nama časni jerarsi, vršimo osvećenje ovog svečasnog i svekrasnog sveštenog Hrama Vaskrsenja Gospodnjeg čiji kamen temeljac je Naša smjernost imala blagoslov da položi prije više skoro dvije decenije.

Radost svih nas se umnožava činjenicom da, nalazeći se ovdje, proslavljamo i hiljadu i sedamsto godišnji jubilej od kako je Veliki Konstantin objavio poznati Milanski edikt, kojim su hrišćanska vjera i bogosluženje postali dozvoljeni i po prvi put je ustaljeno slobodno vršenje vjerskih prava i dužnosti hrišćana.

Osvećenje ovog Svetog hrama nije prosto jedna ceremonija. Ono je prizivanje Svetoga Duha i nastanjenje Njegovo u dom koji je posvećen za služenje Bogu. Od sada pa nadalje u ovom svetom Hramu, Duh Sveti će savršavati Tajne Crkve, osvećivati vjerne, povezivaće žive sa upokojenima i sabiraće vjernike na zajedničke molitve, bogosluženje i zajedničke prozbe. Gospod nas je uvjerio da gdje su dva ili tri sabrana u ime Njegovo, tu je i On sa njima. Šta više, Onaj koji je obećao da će dvojici ili trojici koji se slože u ime Njegovo ispuniti molbe, On je u suštini Onaj koji sveštenodejstvuje, usavršava i osvjećuje hleb i vino i pretvara ove darove koji održavaju prost život, u Tijelo i Krv Njegovu, pretvarajući ih da budu „na iscjeljenje i osvećenje i prosvećenje i očuvanje i spasenje duše i tijela, u zalog života vječnog i dobar odgovor na Strašnom sudu “ Njegovom, a da nipošto „ne bude na sud ili na osudu“.

Veliki je, dakle, značaj osvećenja Hrama, jer Svetom liturgijom i svime onim što se u njemu savršava obezbjeđujemo prisustvo Gospoda Isusa Hrista među nama. A pošto je prisustvo Hristovo uvjek dobročiniteljsko, kroz hram privlačimo i dobročiniteljno zračenje i dejstvo Božje na sve stanovnike ovoga kraja.

Nalazeći se na ovom mučeničkom tlu i osvećujući ovaj Sveti hram, mi prizivamo zastupništvo velikih pravoslavnih svetilnika ovoga kraja, Svetog Petra Cetinjskog i Svetog Vasilija Čudotvorca zaštitnika crnogorskog i hercegovačkog, Novomučenika Prevlačkih i Momišićkih, i učimo se iz njihove potpune predanosti Gospodu i njihovih asketskih podviga, kojim su osvetili mjesto i prostor, pećine i visove ove blagoslovene zemlje, koja pred svijetom svjedoči slavu Krsta i Vaskrsenja Bogočovjeka.

Osvećenje Hrama Gospodnjeg je uistinu simbol duhovnog vaskrsenja Pravoslavne crkve ovoga mjesta, koja je poslije iskušenja Drugog svjetskog rata postala svetlodavac vjere i nade cjelokupnom narodu.

Radi toga, proslavljamo Gospoda i blagodarimo Mu, jer je nadahnuo Velikoga Konstantina da izda Milanski edikt i time prekine gonjenje hrišćana. Nažalost, i poslije protoka toliko vjekova od tada, i nadalje se na različitim mjestima, od strane fanatičkih grupa, nastavlja uništavanje svetih hramova, hrišćanskih spomenika, svetih manastira i drugih svetih mjesta. Šira pak oblast Balkana juče, a Srednjeg istoka danas, postaju mučenici mnogih pustošećih najezdi na svete hramove i druge ustanove naše Pravoslavne crkve.

Pravoslavnje, kao što je poznato, nikad nije nastojalo da se inovjernima nametne pomoću sile. Protiv njega su ratovali, bilo je gonjeno, ali nikada nije ono progonilo nekoga zbog njegovih vjerskih ubjeđenja. Mnogo puta gonjeno, Pravoslavlje je i danas progonjeno u nekim zemljama, ali ne uzvraća na zadate rane. Sve poziva u jedinstvo u Hristu, zato što u njegovom srcu odzvanjaju i nastanile su se – obitavaju- riječi Gospoda koji se molio u Getsimaniji prije Stradanja – da svi budu jedno. Pri tom, i svetitielji Pravoslavne crkve nas, iz svog duhovnog iskustva, uvjeravaju da hrišćanin da bi se spasio treba da želi spasenje svih ljudi, upravo kao što Gospod naš „želi sve ljude da spasi i da dođu u poznanje istine“

Osvećenje Hrama je poziv na jedinstvo, jer u hramu izgovaramo Simbol naše vjere, kojim proglašavamo da vjerujemo „u jednu svetu, sabornu i apostolsku Crkvu“. Niko nema vlast da stvara drugu ili treću Crkvu. Glava Crkve je Gospod naš Isus Hristos, koji je jedan i jedinstven. Kao što jedna glava ne može pripadati dvama tijelima, tako i Hristos nije Glava dveju istovjernih Crkava na ovom mjestu. Zbog toga Crkva ne postaje voljom nekih ljudi. Ona nije udruženje ili svetovno jedinstvo ličnosti, koje svoje postojanje dobija, onda, kada joj neki sud odobri statut. Ona je bogočovječansko postojanje koju je Hristos osnovao i kojom upravljaju Sveti apostoli i njihovi naslednici, a ne svaki koji oko sebe okupi nekakve pristalice, i tu organizaciju nazove „crkvom“.

Pravoslavna crkva u Simbolu vjere se, bogonadahnutog, naziva i jeste saborna, katoličanska, u smislu da obuhvata potencijalno sve ljude. Sve ljude poziva da se utelove u njoj ili po rečima apostola Pavla: da se nakaleme na dobru maslinu, Hrista, i da iz nje crpe život i donose ploda. Bez utelovljenja u Hristu, Dobru maslinu, čovjek ne može donositi plodove Duha Svetoga.

Po Božanskom blagovoljenju, na osvećenju ovoga Hrama prisustvo pretastojatelja i predstavnika mnogih Pravoslavnih crkava, predstavlja poseban blagoslov, potvrđuje bogonaklonost prema hrišćanima, veoma nam voljene Crne Gore.

Prisustvo, dakle svih nas, predstavlja otkrivanje, pokazivanje istinskog jedinstva Pravoslavne crkve. Svi smo okupljeni nezavisno od naroda, jezika i svjedočimo da se osjećamo u Hristu sjedinjeni, ne razlikujući, prema apostolu, ni Judeja ni Jelina, tuđina ni skita, slugu ni slobodnjaka, muško ni žensko, nego smo svi jedno u Hristu. Ukoliko i naši bližnji budu pratili naš primjer, na zemlji neće postojati sukobi ni ratovi, a u Crkvi neće biti raskola ni podjela.

Tačno je, da je iz važnih razloga Majka Crkva, Konstantinopoljska, budući da su je obavezivala na to kanonska prava i dužnosti, akribija, dodelila i udelila autokefaliju i autonomiju mnogim svojim oblastima i šire. Ali ovim dodjeljivanjem potrebno je da se svagda drži procedura kako je predviđaju svešteni kanoni i ustaljena praksa. Nije dozvoljeno, naprotiv za osudu je i neprihvatljivo je, da neka lokalna “crkva” sama sebe proglašava za autokefalnu.

Na ovom mjestu, rasuđujemo, kao ispravno i pravedno za sebe i druge, i da sve podsjetimo na savremene i aktuelne potresne riječi, sa jedne strane Sv. Jovana Zlatoustoga koji kaže: „Ništa ne može razdjelit Crkvu protiv vlastoljublja, poput vlastoljublja. Ni krv mučenička ne može obrisati taj grijeh. Ova šteta nije manja od one koju neprijatelj nanosi, nego mnogo veća“, a s druge Sv. Vasilija „Rane su pak raskoli u Crkvi; ožiljci od podmuklih srca; zapaljenje – pobuna duše…, i zbog toga pobuna protiv znanja Hristovog“.

Braćo i sestre, i deco blagoslovena u Hristu,

Danas osvećujemo hram. I ka ovom osvećenju zemlje, koja je mudrošću stvorena, koju naseljavamo mi živa bića sa čovjekom kao krunom, kao i u razboritoj pripremi za nebesa budući vječni život koji očekujemo, treba da usredsredimo našu pažnju.

Vršimo osvećenje zemaljskog Hrama Vaskrsenja u Podgorici, koji se danas dobrom izmjenom mijenja i postaje dobra luka, liječilište strasti i pribežište bolesnima, na ispravljanje života, dostizanje dobrog vladanja i ispunjenje svake pravde.

Istovremeno mi čast ukazujemo Svetom Konstantinu, koji je prije sedamnaest vijekova podigao i osveštao prvi Sveti hram Vaskrsenja sagrađen u Svetoj zemlji.

Ova podudarnost je svakako vrijedna pomena. Djelo Velikoga Konstantina koje je započeto Milanskim ediktom i nastavljeno podizanjem Svetoga Hrama Vaskrsenja, nastavlja da pruža plodove i pruža jedan novi Hram Vaskrsenja u Podgorici. Blagodarimo Svetome Caru i proslavljamo Boga zbog ovog velikog Njegovog dara blagočestivom narodu Crne Gore i molimo se da ovaj narod, pod prosvetljenim napasanjem po svemu dostojnog Visokopreosvećenog brata Mitropolita crnogorsko-primorskog gospodina Amfilohija ceni iz ovog Hrama izlivajuću Božansku Blagodat i pokaže nove pobožne hrišćane i svetitelje.

Braćo i sestre,

Priđite da pijemo novo piće, koje ne čudodjejstvuje iz neplodnog kamena, nego iz nepropadljivog izvora, iz Groba Hrista koji je orošen, u Njemu se utvrđujemo. U radosti, dakle, ovog vaskršnjeg pića, upućujemo topli bratski pozdrav onome koji časno i u žrtvenom samoodricanju ukrašava presto i pomjesnu Crkvu u Srbiji i Crnoj Gori, Blaženjejšem Patrijarhu, bratu, gospodinu Irineju. Zatim dostojnom nasledniku Svetog Petra Cetinjskog, gospodinu Amfilohiju. Njegovu sabraću episkope, braću, budimljansko- nikšićkog Joanikija, mileševskog Filareta, zahumsko- hercegovačkog Grigorija, koji služe i pravilno upravljaju Pravoslavnom rečju istine u ovoj blagoslovenoj zemlji i oblasti. Poseban pozdrav upućujemo Episkopu Raške i Prizrena i Kosova i Metohije koji junački dela na Kosovu i Metohiji suočavajući se sa svojim narodom, sa nadčovječanskim teškoćama koje dolaze i od domaćih i od tuđih, bližih i daljih.

Blagosiljamo mučenički narod Crne Gore i apelujemo na sve međunarodne i lokalne činioce da učine sve, kako bi ovdašnja Pravoslavna pomjesna crkva uživala sva ljudska prava i slobode radi nesmetanog produžetka njenog duhovnog poslanja i spasonosnog delanja. Posebno očekujemo stvaranje odgovarajućih boljih i bezbjednosnih uslova za povratak izbjeglica na njihovim ognjištima. Izražavamo nadu da će se nastaviti započeti proces ponovne izgradnje uništenih manastira i hramova na Kosovu i Metohiji.

Osobito naglašavamo sa ovoga mjesta potrebu saradnje u ovom domenu između Pravoslavne i Rimokatoličke i predstavnika islamske zajednice, zbog činjenice da svi žive u ovoj otačkoj zemlji, da svi imaju odgovornost pred Blagim Bogom, da žive u međusobnom poštovanju i međuprožimanju. Rane od oružanih sukoba od prije četrnaest godina, ostaju otvorene i bolne i potrebno je da se isjceljuju uzajamnom dobrom voljom i saradnjom na svim poljima, što vodi blaženoj koegzistenciji vjeri, slobodi i ljudskih prava.

Molitveno se sjećajući žrtava pomenutih sukoba, ali i onih koji su još uvjek nestali, molimo se Gospodu da ublaži bol i daruje Božansku utjehu njihovim porodicama.

Sve ovo govorimo umoljavajući i sebe i druge da na ovaj dan, osvećenja svetog Hrama Vaskrsenja i proslave jednog jubileja slobode vjere, prihvatimo ovu poruku i sprovodimo je svakodnevno u djelo.

Raspeti Gospod voli zabludelog čovjeka savremenog. Želi njegov uspjeh i uzlazi na Golgotu radi njegovog spasenja, sa visine Krsta, sa znojem velike agonije i Božanskom krvlju Svojih rana, On ispunjava konačni dug radi istine, ljubavi i pravde vasceloga svijeta. Krst je raspeta ljubav. To je ono: „Ovim pobjeđuj“ Velikoga Konstantina. To je uvod u prvi dan Velike subote. Neka ne bude zaboravljeno da je „cjelokupna hrišćanska civilizacija utemeljena u smrtnoj agoniji Jedinog, Jednog Raspetoga“ (Hr. Malevicis). Samo oči ispunjene suzama i čiste duše, kao što su vaše, mogu da gledaju Isusa, koji je kao predmet služenja podigao grešno čovječanstvo. Gospod Isus je jedini u svijetu koji je govorio i delao i žrtvovao se radi žrtve ovoga svijeta – čovjeka. A aktuelna je riječ jedne sporne ličnosti, takoreći jednog ateiste, Kazancakisa: „Raspeti Hristos je raspeti cjeloviti čovjek”.

Molimo se oci, braćo i sestre, da uvjek čuvate svoju vezu sa Krstom i Vaskrsenjem Hristovim, sa osvećenim novim obitalištem blagodati Gospodnje i njegujući Volju Gospodnju, izvornu i čistu ljubav, delatno smirenoumlje i prateću joj pobožnost, da svagda svjedočite svoju posvećenost Raspetome Bogu u teškim stazama prepunim uzdaha zemnog boravka i trajnim duhovnim neizvjesnostima i dvoumljenjima, a u izvesnosti da je “Vaskrsao Gospod, da se život može ponovo živjeti”. Amin!

Beseda Njegove svesvetosti Patrijarha ruskoga Kirila

Vaša svetosti najsvetiji Patrijarše carigradski i vaseljenski, Vaša svetosti sveti Patrijarše srpski gospodine Irineje, Vaše visokopreosveštenstvo Mitropolite Amfilohije, Vaša blaženstva, Vaša visokopreosveštenstva, uvaženi predstavnici državnih organa Crne Gore, uvaženi gosti, draga braćo i sestre, danas je veliki događaj u Podgorici, u glavnom gradu Crne Gore. Osvećen je ovaj velelepni Hram od strane najsvetijih patrijaraha i predstavnika svih Pravoslavnih crkava.

Ovaj velelepni hram sa jedinstvenom i spoljašnjom i unutrašnjom arhitekturom zaista je najljepše mjesto, ne samo u ovome gradu nego i u čitavoj Crnoj Gori. Stoga, jer je ovdje utkana pravoslavna tradicija na kojoj se temelji ova država i ovaj narod ovdje.

Ali, hram sam po sebi nije najbitnija stvar, bitno je da u ovom istorijskom momentu, kada ovaj narod i ova država prolaze kroz jedan težak period, da je narod donio rešenje i odluku da sazida ovaj velelepni hram. Hram nije moguće uzdići ukoliko je to dekret i volja nekoga ko je na vlasti, hram nije moguće izgraditi ukoliko to predstavlja volju nekog crkvenog rukovodioca. Hram se zida tamo gdje postoji narodna volja da on bude podignut, jer to iskazuje potrebu ljudi za postojanje samoga hrama.

Ovaj Hram je spomenik ove generacije. Ovaj Hram je i spomenik koji će biti vidljiv za nekoliko stotina godina u budućnosti i ovaj Hram je simbol vjere vaše,vjere vaše generacije i ovaj Hram je simbol pomoći i Blagodati Božije koja dolazi sa neba u najtežim momentima vaše istorije. Ovaj Hram nije samo spomenik vjere postojeće, nego je Hram, spomenik izazovu ovog vremena.

Najljepši ukras hrama nije ni arhitektura, ni ikonopis, nego su to ljudi koji se mole Bogu u hramu. I ovaj Hram se odlikuje time da su u njemu uvek postojali ljudi koji su uznosili molitvu. I onaj koji se moli zna da se sila Božija ovaploćuje u našoj ljudskoj nemoći. I onaj koji se moli Bogu zna, i svjestan je toga da je sila Božija jača od bilo koje ljutske sile.

I kao dokaz svega toga je istorija, izuzetno teška istorija Crkve i izuzetno teška istorija Crne Gore. Vaš narod se sačuvao isključivo iz jednog jedinog razloga zato što je umio da sačuva vjeru pravoslavnu. Kada su u prošlosti strani zavojevači ugrožavali i sam opstanak crnogorskog naroda, Crnogorci su sebe identifikovali sa pravoslavnom vjerom. Vi ste se sačuvali kao Crnogorci, Vi ste se sačuvali kao Crna Gora, kao država isključivo iz tog razloga što nikad niste izdali vjeru pravoslavnu.

Ovaj Hram nije spomenik samo ove generacije, nego je spomenik svim prethodnim generacijama, i ovoj današnjoj, koje su zajedno sačuvale pravoslavnu vjeru.

I u naše vrijeme kada nastupa proces globalizacije, kada se granice rastojanja brišu i smanjuju, neophodno je zadržati i sačuvati svoju kulturnu, duhovnu, nacionalnu identifikaciju. Daj Bože da Crnogorci i narod u Crnoj Gori sačuva svoj identitet i da se identifikuje sa velikom pravoslavnom vjerom.

Htio bih da se najsrdačnije zahvalim vama, dragi Vladiko Amfilohije, za Vaš podvig i za Vaše trudove. Vi ste istaknuti arhijerej Pravoslavne crkve. Svojim talentima i svojom vjerom ne služite samo svojoj Crkvi nego služite vascjelom pravoslavlju.

Daj Bože da se pod Vašim omoforom okupe i oni koji se na današnji dan, nažalost, ne mole Bogu zajedno sa svima nama pravoslavnima. Molićemo se za jedinstvo pravoslavnog nasleđa ovdje u Crnoj Gori. Naručito za Vas, Vaše visokopreosveštvenstvo, jer na vama leži najveća odgovornost u sabiranju duhovnih čeda ovdve u Crnoj Gori. Na molitveni spomen, na ovaj veliki događaj htio bih da prinesem dar, ovu ikonu Znamenja Presvete Bogorodice. Po Crkvenom kalendaru koji važi u Ruskoj pravoslavnoj crkvi na današnji dan mi praznujemo upravo ovaj obraz ikone Presvete Bogorodice Znamenja. Neka Carica Nebeska svojim omoforom pokrije i zaštiti Crkvu i ljude ovde u Crnoj Gori.

U znak zahvalnosti i za sve Vaše podvige i trud molim Vas da primite ovu svetu panagiju.

Htio bih i Vama da se zahvalim, Vaša svetosti Patrijarše srpski gospodine Irineje za ljubazan poziv koji ste Nam uputili, da učestvujemo kako na velikom jubuleju 1700-godišnjice Milanskog edikta tako i na praznovanju osvećenja ove svetinje i ovog Hrama

Neka Gospod čuva sve vas mirom, ljubavlju, jednomislijem.

Čuvajte vjeru pravoslavnu, u njoj se nalazi naše spasenje. Amin!