Manasija Monastery Sky View

Manastir Manasija

Sjećanje na Mati Varvaru (Trifunović) (1968-2011), Igumaniju Manastira Manasija

Ime: 09.09.2021 SJECANJE NA MATI VARVARU; Opis: Sjećanje na Mati Varvaru (Trifunović) (1968-2011) Tip: audio/mpeg

Igumanija Manastira Manasije Mati Varvara TrifunovicNedjelja 5. septembar, bila nam je posebno lijepi, svijetli, radosni dan: Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije uveden je u tron crnogorsko-primorskih mitropolita u Cetinjskom manastiru. Radovala se cijela Crkva, i oni koji na zemlji još uvijek vojuju za Carstvo Nebesko, i oni koji već slave Gospoda u Njegovom naručju. Među njima i naša draga Mati Varvara, koja je tačno deset godina ranije, 5. septembra 2011. godine, usnula u Gospodu, u 43-oj godini svog života. I ne može biti slučajnost da je sutradan po ustoličenju, 6. septembra, Manastir Ćeliju Pipersku posjetio bratanac Mati Varvare sa porodicom. Došli su na more i svratili da se poklone moštima Svetog Stefana Piperskog. Sjetili smo se Mati Varvare, njenog dolaska u Mitropoliju, iskušeništva i prvih godina monaškog života u Manastiru Banji kod Risna. Da je i ona bila među prvim monahinjama koje su svoju mladost i trud ugradile u vaskrsavanje Crkve u Crnoj Gori. Osjetili smo da je zajedno sa nama u radosti zbog pobjede.

Nakon upokojenja Mati Varvare željela sam da podijelim sa nekim svoju uspomenu na nju. Uoči 40-dnevnog pomena napisala sam tekst njoj posvećen, ali ga nisam nikome pokazala. Sjetila sam ga se prije neki dan. Matin bratanac Strahinja, dok su njegova djeca trčkarala oko nas, zaplakao se govoreći o svojoj tetki. Kaže, bila mu je druga majka. Vjerujem da bi ga obradovalo da se objavi tekst posvećen Mati Varvari. Njemu, njegovoj dubokoj ljubavi prema tetki, poklanjam ovo sjećanje.

Mati Varvaru sam upoznala više od petnaest godina nakon njenog odlaska iz Crne Gore. O njoj sam znala samo da je monaški život započela u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, u Manastiru Banji pored Risna, i da je bila slabog zdravlja. Prvi put sam je vidjela u Ostrogu, gdje se oporavljala od operacije. Na prvi pogled mi se nije činila raspoloženom za komunikaciju. Djelovala mi je nedodirljiva. Naš drugi susret desio se u Manasiji 2008. godine. Razgovarale smo do kasno u noć. U stvari se tada dogodio naš prvi pravi, istinski susret, presudan za naše dublje prijateljstvo poslijednjih godina njenog života. Kao da me je propustila iza zida svog često grubog i odbojnog ponašanja, i uvela me u cvjetni, mirisni vrt. Preda mnom se otrio čovjek dubok, nježan, pun ljubavi i željan da nas tom ljubavlju zagrli. Uvela me je u ljepotu svog srca.

Žao mi je što je nisam ranije upoznala. Ubrzo se teško razboljela. 2009. godine, došla je na Slavu našeg manastira, Praznik Svetog Stefana Piperskog. Tada je već bila operisana od tumora dojke. Operaciju je samo čudom Božjim preživjela, ali se veoma brzo oporavila. Nažalost, bolest se za nepunu godinu vratila, sa metastazama na glavi. Trebalo je da ide tih dana u Jerusalim. Sredila je pasoš i vizu, kupila kartu, i došla na aerodrom. Ali pri čekiranju karte iznenada joj je službenik vratio sva dokumenta i rekao: „Vi ne možete da putujete, bolje da se vratite.“ Mati je bez riječi uzela dokumenta i odustala od leta, ne tražeći nikakvo objašnjenje od službenika zašto ne može da putuje. Za razliku od nje, njen bratanac je negodovao i tražio objašnjenje. Samo par dana kasnije sve mu je bilo jasno, kada ju je vidio u bolnici.

Osjećam kao divni Božiji blagoslov tih nekoliko godina prijateljstva i veće bliskosti sa Mati Varvarom. A u poslijednjoj njenog života, naši kontakti su bili i češći. Mogli smo izbliza da vidimo kako ju je Bog proveo kroz patnju od teške bolesti, i kako je kroz trpljenje zasijala kao suvo zlato.

Istovremeno, bili smo svjedoci žara sa kojim je, iako iscrpljivana bolešću, na više „frontova“ ulagala i poslijednje atome svoje snage i sve svoje darove.

A imala ih je obilje, Gospod nije štedio kada ju je darivao. I ona ih je umnožila i umnožene Njemu vratila. Svako ko je bio u Manastiru Manasiji mogao je da primjeti plodove truda koji je sa sestrinstvom uložila u obnovu Svetinje. Ondje je bila pčelar, bibliotekar, a potom i Igumanija. Znanje koje je stekla kao primjeran student Rudarsko-geološkog i Bogoslovskog fakulteta, hrabrost i energiju koju je pokazivala još u studentskim danima kao alpinista, ljubav prema Gospodu i Svetom despotu Stefanu, prinijela je svom manastiru. Kratko je bila Igumanija, ali je mnogo uradila na uređenju Hrama i porte.

Gledano očima svijeta izabrala je teži put i ponijela teško breme. A ona i mi znamo da je „dobri dio izabrala koji joj se neće oduzeti“ (Luka 10, 42) i da je uzela na sebe Hristov, blagi jaram, i Njegovo, lako breme (Matej 11, 29-30). Mogla je da ima lagodniji život od velike većine iz svoje generacije, jer je bila dijete veoma imućnih roditelja. Opredijelila se, međutim, za monaški život i zavjetovala se na siromaštvo. Jedini tragovi „starog života“ bili su neki njeni maniri, neobični većini nas, koji smo odrastali u mnogo skromnijim uslovima.  Mogli smo tek da naslutimo kakvog se života odrekla. Sjetila bih se žitija Svetih koji su ostavili bogatstvo i počasti zarad Carstva Nebeskog, Svetog Arsenija Velikog na primjer…

Kada je otišla u manastir, njena je majka bila očajna. Kćer nije mogla da ubijedi, pa je pokušala na drugi način da je vrati kući. Naime, njena Dušanka (tako se Mati Varvara zvala u svijetu, prije monašenja) bila je izuzetno visoka i krupna djevojka, pojava koja nije mogla da ne ostavi utisak. Ožalošćena majka je pisala Mitropolitu Amfilohiju da će ga njeno dijete mnogo koštati, jer za nju odjeća i obuća  ne može da se kupi u prodavnicama. Sve mora da se naruči, a to mnogo košta. Tako da je on na vrijeme vrati kući, da se ne izlaže trošku. Mitropolita to nije nimalo pokolebalo da očinski primi mladu Dušanku. Radovao se kada je ona postala Nevjesta Hristova, monahinja Varvara. U poslijednjem našem razgovoru telefonom, kazala mi je da joj je Mitropolit rekao: „Tebe, Varvara, Bog mnogo voli.“ Nije mogla da sakrije radost, toliko su je te riječi utješile. A poslije njenog upokojenja Mitropolit je rekao: „Iako je otišla u drugu eparhiju, ona je bila i ostala naša, nosim je u svom srcu.“

Poslije odlaska iz Crne Gore, bila je jedno vrijeme u Jerusalimu. Poklanjajući se svakodnevno Svetim mjestima, gdje je Hristos stradao i bio pogreben, napajala se  Živom Vodom. Ona će joj dati snagu da izdrži stradanja koja su je čekala.

Po dolasku u Srbiju, prvo je kratko bila na dvoru Episkopa požarevačko-braničevskog, a potom je došla u Manastir Manasiju. Nije joj bilo lako. Generacijska razlika među monahinjama u srpskim manastirima stvarala je ozbiljne probleme, sa kojima je rijetko koji manastir mogao da se izbori. To je bio slučaj i u Manasiji. Ali ako su se teškoće kao planina dizale ispred nje, njoj nije nedostajala odlučnost, pa i luda hrabrost jednog alpiniste. Sa druge strane, srčanost i duhovitost je vješto koristila da prikrije osjetljivost. U dubini duše preživljavala je sve moguće i nemoguće probleme koji su se svili na njena pleća. Jesu pleća bila široka i snažna, ali je srce, premda veliko, bilo nježno, tanano. Pred njoj dragim ljudima nije mogla da ga sakrije – grlilo ih je i grijalo ljubavlju.

Poslijednjih godina smo mogli da osjetimo koliko je vrijeme za nju bilo dragocjeno. Kao da joj je žao bilo da se naspava. Jednostavno, njen um je gorio kao vulkan i prostirao se na mnoge oblasti života. Pitam se: koje bismo teme mogli  da se dotaknemo, a da ona ne bi pokazala briljantno znanje? Bilo da se govorilo o Svetim Ocima, bilo o knjigama ne samo iz oblasti teologije, već i oblasti medicine, fizike, tehnike, umjetnosti, istorije umjetnosti… Znamo da je u studentskim danima u Beogradu drugovala sa blaženopočivšim Ocem Lukom (Anićem), tada asistentom na Filozofskom fakultetu, na Odjeljenju za istoriju umjetnosti. Podsjećala nas je na njega, po širini uma i duha. Znanja i interesovanja nisu ostajala na nivou teorije, već ih je pretakala u djelo. Poslijednjih godina se mnogo bavila ljekovitim biljem, pokušavajući i sebi da nađe lijeka. Na mnogim putovanjima po Evropi i Aziji naučila je da priprema raznovrsna jela. Bila je jedan od najboljih poznavalaca dijamanata u Srbiji. Nakit koji je pravila zajedno sa svojim sestrama, bili su pravi unikati, izlagani u poznatim evropskim galerijama. Umjetnici su se divili tolikom umijeću i znanju, za koje je potrebno posebno školovanje, kao i vještina koju svi zlatari ljubomorno čuvaju u okviru svojih porodica. Razumije se, nije nakit nakita radi, ni ljepota ljepote radi. Prodavao se u manastirskoj prodavnici, pa su ljubitelji ručno rađenog nakita morali da dođu u Manastir, da se poklone Svetinji. Mnogi su se tu duhovno ukrijepili i postali prijatelji Manastira.

Ni najmanje se nije obazirala kakav će utisak ostaviti na ljude oko sebe. Odbacivala je svaku logiku, normu i šablon, kao gubljenje vremena. Nije se trudila da se uklopi ni u kakve u norme. Naprotiv, kao da se trudila da kod ljudi stvori neku odbojnost prema sebi, da bi je ostavili na miru. Na momente mi se činilo da pretjeruje. Ali samo jedan pogled njenih dubokih crnih očiju najdublje je svjedočio da je postigla mjeru čovjeka koji može da kaže: „Ne marim šta će ljudi reći, samo stojim pred Gospodom i Njemu jedino dajem odgovor“.

Ulažući sav svoj stvaralački dar u služenju svome manastiru, ignorisala je bolest, kao nešto sporedno i nebitno. Vjerovala je da svojom vjerom i snagom može da je pobijedi, upravo nipodaštavajući njenu agresivnost. Nije dozvoljavala da joj se približi strah od bolesti, koja, sa druge strane, nije posustajala. Naručila je da se uradi ikona Presvete Bogorodice i mnogo se nadala Bogorodičinoj pomoći. Nažalost, nije stigla da vidi kako je velika ikona na svom prelijepom tronu ukrasila ovu drevnu Crkvu. Kao da je to bila kruna dugogodišnjeg rada na renoviranju i ukrašavanju drevne Svetinje. Crkva je, tako uređena i blistava, dočekala svoju u Gospodu usnulu Igumaniju. Dok smo čitali Psaltir nad njenim odrom, nisam mogla da se ne oduševim obnovljenom ljepotom Manasije. Nisam mogla da kažem da li mi je srce punije kada sam u crkvi, ili kada izađem i ugledam prelijepe kule i bedeme kojima je Manastir okružen.

Mati Varvara je mnoge ljude osvojila svojom ljubavlju i zapečatila to prijateljstvo za vječnost. To se najbolje moglo vidjeti na njenoj sahrani. Meni su to bili nepoznati ljudi, ali sam po njihovom bolu i suzama mogla osjetiti koliko su je voljeli. Imala je mnogo dragih prijatelja. Plakali su rođaci, prijatelji, među kojima je mnogima bila oslonac u životu. Spokoj je našla u Svetinji za koju je njeno srce bez predaha plamtjelo.

Voljela je monaški život i željela da žensko monaštvo procvjeta u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Kolika je morala biti njena radost što je doživjela da se u Manastiru Žiči održi Prvi međunarodni duhovno-naučni Simposion o ženskom monaštvu. I kolika li je bila njena žalost što nije mogla da prisustvuje… Naime, Simposion se održao se od 1. do 4. septembra 2011. g. Mati Varvara je tih dana živjela poslednje dane svog zemaljskog, ali i anđeoskog života. Otišla je Gospodu dan pošto je okončan Simposion.

Ponekad mi se činilo da joj je, u čežnji da služi Bogu svim svojim srcem, umom, snagom,  tijesan, ne samo Manastir, Eparhija, ili njena Srbija, nego da je čitava zemaljska kugla za nju kao jedna mala kutija u kojoj ona nema prostora da se kreće i slobodno diše. Svega dvadesetak dana prije upokojenja, poslije jedne od operacija, nije otišla kući, već je tražila od doktora da joj odobri da još jednom ode u Crnu Goru. Prof. Miloje Joksimović, njen ljekar i veliki prijatelj njene porodice, dotad je na sve moguće načine je pokušavao da joj olakša muke, uklanjajući metastaze na glavi, koliko je savremena medicina davala mogućnosti. Kao ljekar, doktor je znao da je veoma rizično da putuje u takvom stanju. Ali kao prijatelj ju je razumio i znao da joj vjerovatno ispunjava poslijednju želju. Željela je da ode u Crnu Goru, gdje je postavila prvine monaškog života. Da još jednom stane pred širinu morske pučine koju je gledala kao iskušenica i monahinja, i udahne svježi morski vazduh. Tu joj je želju doktor ispunio, ali su se i njegove slutnje pokazale osnovanim. Drugi dan joj je pozlilo, i zamalo je ondje duh svoj Bogu predala. Avionom je vraćena u Beograd. Poslije toga je još kratko živjela. Doktor ju je nakon poslijednje operacije, skoro nepokretnu, vozio svojim kolima u Manasiju na praznik Svetog Despota Stefana, da se voljenom Svetitelju poslijednji put pokloni i zahvali.

Vjerujem da joj je Bog, vidjeći njene vapaje za slobodom i beskrajnom širinom, dao šta joj je srce željelo (Psalam 20, 3). Kroz ogromno stradanje koje je poslijednjih mjeseci pretrpjela, znano samo Bogu, i njoj, primio ju je u svoje dvore, koji nemaju kraja ni početka, u vječnu radost i slobodu u Hristu Gospodu. Dobro je znala kroz šta mora da prođe dijamant da bi prosijao u punoj ljepoti, i sa blagodarnošću je sve primala iz ruke Gospodnje. Vjerujemo da sada u Carstvu Nebeskom blista kao najljepši dijamant, da ju je Bog primio kao svoje ljubljeno čedo. Sa toplinom se sjećamo susreta sa njom i čeznemo da se jednoga dana opet sretnemo, ovoga puta bez rastanka.

 

U Manastiru Ćelija Piperska,

uoči Praznika Usekovanja glave Svetog Jovana Krstitelja 2021. g.

Mati Jelena (Stanišić)

Igumanija Manastira Ćelija Piperska

Sa svim u Hristu sestrama