Na praznik Obnovljenja hrama Svetog velikomučenika Georgija – Đurđic, 16. novembra 2025. godine, Crkva Svetog velikomučenika Đorđa i Svetih momišićkih novomučenika u podgoričkom naselju Momišići molitveno je proslavila slavu.
Svetom liturgijom je načalstvovao protojerej Mirčeta Šljivančanin, starešina Hrama Svetog Đorđa pod Goricom, uz sasluženje jereja Pavla Božovića, starešine ove svetinje na Malom brdu u molitvenom prisustvu vjernog naroda.
Po odsluženoj Svetoj liturgiji blagosiljani su slavski prinosi i prerezani kolači, a potom je zajedničarenje nastavljeno za trpezom ljubavi koju saborno pripremaju domaćice momišićke parohije.
Prazničnu besjedu, koju prenosimo integralno, izgovorio je o. Mirčeta Šljivančanin:
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!
Braćo i sestre, kada smo čitali Sveto jevanđelje, čuli smo jednu priču o neobičnom susretu Gospoda našega Isusa Hrista sa čovjekom obuzetim demonima u mjestu Gadari, u neznabožačkom kraju došao je Gospod Isus Hristos i iscijelio demonima posjednutog gadarinskog bjesomučnika. Svakako da se kroz ovu priču sjećamo jednog davnog događaja, ali kroz ovu priču Gospod nam, kao i kroz sve događaje i priče koje čini, pokazuje istinu o životu svakog čovjeka. Da i mi, takođe, vodimo svoje borbe, ali u tim mnogim borbama ne bismo mogli izdržati ni pobijediti da nije Onoga koji je došao u Gadaru i koji dolazi kod svakog čovjeka koji ište Njegovo prisustvo i koji želi Njegovo prisustvo.
Ova priča nam govori, naravno, da postoje zli duhovi, da mi, ljudi, hrišćani, vodimo borbu sa njima i da je naša pobjeda i pobjedilac Gospod naš Isus Hristos, ukoliko se u Njega uzdamo i ukoliko svoje srce otvorimo za Njega, ukoliko pustimo da svjetlost Hristova prosvijetli naše biće. U tome je sav naš život, tako bi trebalo da prođe sav život, jer tamo gdje uđe svjetlost — tami mjesta nema. Tamo gdje uđe blagodat i dođe blagodat Hristova, bježi svako zlo.
To nam svjedoči ova priča, a takođe nam svjedoči još jednu važnu stvar: da Gospod ide tamo gdje je najteže, gdje je najteže ljudima. Gospod posjećuje ljude koji pate i koji stradaju, želeći istinskog iscjeljenja, cjelovitosti života i želeći im izbavljenja. Dakle, Gospod ne postupa kao mi ljudi, što često idemo tamo gdje je ljepše i gdje je lakše, a On ide, kao što je otišao u Gadaru, u mjesto neznabožačko, gdje je bilo mjesto gdje su ljudi izgubili vjeru u pravoga jednoga Boga. Ali time pokazuje da je On došao da spase svakog čovjeka, da On kuca na svako srce ljudsko. Ali je naše da to srce otvorimo.
Znamo da Ga je ovaj gadarinski bjesomučnik odmah prepoznao, da često i demoni znaju Gospoda, iako Mu se ne pokoravaju, iako Njegovu volju ne tvore; znaju ono što mi često ljudi ne znamo — da je Gospod Isus Hristos sila i snaga i blagodat i iscjeljenje.
Pa smo vidjeli kako su ti demoni koji su bili u tom čovjeku zamolili Gospoda da ih pusti da odu u krdo svinja. I On im je to dopustio, ali time nam je pokazao šta biva sa onima gdje dođe demonska sila. Kako su se te svinje, to krdo svinja, utopile u more, tako se svaki čovjek koji pusti i koga obuzmu sile zle, topi u moru grijeha, zla i svega lošeg.
A opet, gdje je naša nada, gdje je naše iscjeljenje? U Gospodu!
A vidjeli smo takođe još jednu stvar: kad je On toga čovjeka iscijelio, vratio mu potpuno zdravlje. Kad je on postao normalan čovjek od mnogo bolesnog čovjeka, koji je, kako smo čuli u Jevanđelju, živio u grobovima, koji je nag hodio, od kojega su se ljudi plašili, koji je, dakle, bio izopšten iz društva, odjednom čovjek — sjedi zdrav, kod nogu Isusovih, i želi da pođe sa Njim.
Veliko čudo i milost Božija koja se svagda događa.
Ali šta rekoše oni ljudi iz toga grada kad su to vidjeli, i kad su vidjeli da su im se svinje potopile? Umjesto da se obraduju zdravlju toga čovjeka, da od jednog njihovog sugrađanina koga su se plašili sada stoji zdrav čovjek — oni na to ne gledaju, kao da to ne vide i kao da im to nije važno, nego žale za potopljenim svinjama i govore Gospodu: „Idi od nas.“
Često se i mi nađemo u takvoj situaciji, makar nam se činilo da nije tako. Često nismo spremni na promjenu, često nismo sposobni da prihvatimo promjenu, često želimo da se držimo naše svakodnevice, makar ona bila i teška i jadna; nemamo hrabrosti da iskoračimo ka Gospodu i da krenemo u novi život sa Gospodom. Često su nam, kao ovim Gadarincima, materijalne stvari ispred onih suštinskih, duhovnih. Zato oni nijesu mogli da trpe Gospoda, bojeći se za svoje bogatstvo, ali ne vidjeći pored sebe zdravoga čovjeka, da ništa nema vrijednije ni veće od čovjeka. Poslije Boga, čovjek je najveća vrijednost. Poslije Boga, čovjek je slika Božja, onaj prema kome se sa istom pažnjom, kao prema Bogu, treba odnositi.
Mi danas slavimo praznik Svetoga Georgija, obnovljenje njegovoga hrama, prenos njegovih moštiju — Đurđic, jesenji Đurđevdan, mogli bismo reći. A šta nam pokazuje Sveti Georgije u svome životu? Sve suprotno od ovoga — i onoga obuzetog demonskim silama, i onih koji su živjeli u tome gradu.
Dakle, Sveti Georgije je sav bio predan Bogu. U njegovom životu nije imala mjesta demonska sila, a sigurno je na njega nasrtala. Sigurno mu je đavo govorio: „Samo se ti privremeno odrekni Hrista, proći će njihovo, pa ćeš ti opet biti hrišćanin. Ti si mlad čovjek, pred tobom je karijera, lijepo si krenuo, vidiš kako si dobro krenuo u svoj život, kako si uspješan. Šta ćeš sve ovo izgubiti ako budeš insistirao na svojoj vjeri? Možeš ti i sutra biti vjernik, i za godinu dana.“
Sigurno je Sveti Georgije imao takvih demonskih našaptavanja, kao što svi mi imamo u svome životu, kad đavo hoće da nas skrene iz Božjega puta. Ali Georgije je ostao vjeran, znao je da je Hristos život. Znao je da je u Hristu život i spasenje, da mimo Hrista nema života i spasenja.
A sa druge strane, suprotno građanima Gadare, Sveti Georgije ništa nije pretpostavio Hristu — ni čast, ni slavu, ni bogatstvo. Hristos je sve. Hristos je sve za Svetog Georgija. Hristos bi trebao da je sve i za nas, jer je punoća života, punoća smisla, punoća spasenja, punoća snage, punoća svjetlosti, radosti života. Sve to nama svjedoči Sveti Georgije u činjenici da smo se u njegovom hramu okupili da ga slavimo, i vi koji ga slavite kao krsnu slavu.
Sveti Georgije je položio i svoj život da bi bio Hristov. Nije veličina u tome što je dao život, jer mnogi su kroz istoriju davali živote — ko zna za šta — nego zato što se nije odrekao Hrista, zato što je ostao Hristov čovjek u stradanju, kako mu i pjevamo u pjesmama koje su njemu posvećene. I Sveti Georgije je onaj koji nas nadahnjuje, sve hrišćane svih vremena. Zato je poštovan: gdje god žive hrišćani, poštuju Svetog Georgija. Zato što nam daje snagu i nadahnjuje nas da i mi budemo vojnici Hristovi — ne sa kopljem ili sa mačem, nego sa ljubavlju Božjom.
Jer od nas se danas, braćo i sestre, najviše to traži: da imamo hrabrosti i sposobnosti, da imamo snage vjere, da imamo snage duha; da možemo bližnjega da trpimo pored sebe, da možemo bližnjem da oprostimo, da možemo bližnjeg da zavolimo, da možemo onoga pored nas da pomilujemo, da mu budemo od pomoći, da mu uputimo lijepu riječ — nekad se i više ne traži. Jer to je naše svjedočenje vjere u Hrista danas: da bolesnoga, onoga koji nema nikoga, obiđemo; da čuvamo svoj život.
Prenos moštiju Svetog Georgija je praznik koji nam takođe svjedoči, kao i sva Crkva kroz istoriju i ove mošti Svetih mučenika momišićkih koje se ovdje nalaze, da je ljudski život svetinja, da su i duša i tijelo čovjekovo svetinja. Zato mi poštujemo svete mošti, zato se vrše prenosi svetih moštiju, zato slavimo praznik prenosa moštiju Svetog Georgija: jer kod svetih ljudi, životom u Hristu, osvećuju se i duša i tijelo; i duša i tijelo su sveti.
To uvijek da imamo na umu i tako da živimo — pazeći sebe, ali pazeći i druge; pazeći i svoje duše i svoja tijela od grijeha. Mnogo se danas svakoga grijeha namnožilo, ali se i blagodat Božja umnožava. Neće nas Bog ostaviti, neće Bog one koji su Njegovi, kao što nije ostavio Svetog Georgija, kao što nije ostavio Momišićke mučenike, kao što nije ostavio gadarinskog bjesomučenika. Jer On dolazi tamo gdje je teško, ne prezire nijednog čovjeka, ne gnuša se nijedne ljudske muke; nije mu nijedan čovjek star, nije mu nijedno srce mrsko, nije mu nijedna duša gadna. Svako srce ljudsko, svaki običaj čovjekov Gospodu je podjednako drag, podjednako voljen.
U tome bi trebalo da slijedimo Božji put i put Svetoga Georgija — heroja vjere, viteza vjere. Zato su ga ovdje kod nas naši preci mnogo voljeli, uzimali za krsnu slavu, zato je toliko hramova njemu posvećeno. Jer je on nadahnjivao i za borbu za slobodu, ali i za svakodnevnu našu borbu za dobro: da budemo na strani dobra, da ne budemo na strani zla, da budemo bogoljubivi i čovjekoljubivi, kako je to bio Sveti velikomučenik Georgije.
