A ima i mnogo drugo što učini Isus, koje kad bi se redom napisalo, ni u sami svijet, mislim, ne bi stale napisane knjige. Amin. (Jn 21, 25)
Prošlo je godinu dana otkad sam, u Zemaljskoj Srbiji, posljednji put sreo svog učitelja i profesora, vladiku Atanasija. U Zemunskoj bolnici sam ga dočekao, zajedno sa njegovim voljenim studentom i saborcem sa Kosmeta i iz Beograda, Panketom[1], kako ga je naš Tasa zvao. Iz Vrnjačke Banje, gdje je radio na novom izdanju petoknjižja Od Kosova do Jadovna, Tasu su, sa potvrđenim pozitivnim PCR testom na virus korona, dovezla bolnička kola.
Kad nas je ugledao, osmjehnuo se, iako se vidjelo na licu da je umoran i iscrpljen od dugog puta. Rekao mi je: „Mali, ispala mi je negdje brojanica u kolima, nađi je brzo”. Našao sam je ispod sjedišta u kolima hitne pomoći. Bila je pletena crna, od 33 kuglice, i veoma izlizana od okretanja zbog izgovaranja molitve Isusove.
Ljekari su rekli da mora da ostane u bolnici u Zemunu. Poslije snimanja rekli su da ima upalu pluća. Nije mu se ostajalo, vidjelo se odmah na njegovom licu. Mi smo ga ispratili do lifta i „crvene zone” i pomogli medicinskoj sestri da stavi njegove lične stvari na kolica.
Stekao sam utisak, a to sam saopštio i ocu Radivoju, da ne želi da se upokoji u Beogradu, jer je posljednjih godina mnogo kritikovao stanje u Beogradu uopšte, i da će tražiti da ide u Trebinje, u njegov Tvrdoš. Tako je i bilo…
Prolazio je pored jedne bake u bolničkom hodniku i rekao joj: „Majka, kako ste, koliko godina imate? Ja osamdeset treću gazim, borim se…”
Nikad neću zaboraviti Tasin pogled koji nam je uputio ulazeći u lift, pozdravljajući se sa nama očima.
Prethodno sam bio svjedok kad je 30. oktobra uveče došao da cjeliva novoupokojenog svog voljenog školskog druga i najvećeg prijatelja, mitropolita Amfilohija, od koga je bio samo jedan dan mlađi. Tasa je tada tiho rekao: „Moli se Gospodu za mene, da me uzme da odem kod tebe što prije.”
Tasu sam upoznao prije trideset jednu godinu, kad sam ušao kod njega u kancelariju dekana Bogoslovskog fakulteta u Beogradu. Za mene je bio najsličniji praocu Jakovu, koji se rvao sa Gospodom i nije htio da ga pusti, dok mu ne ostavi znak. Tasin život bio je u Znaku preporečnom (a to je i naslov jedne od njegovih knjiga, koju je u vrijeme rata u BiH priredio tadašnji Milan, a sadašnji vladika Maksim).
Vladika Atanasije je cijeli život živio po Hristu i služio Hristu, koji je Znak preporečni, a onda je i sam Tasa postao za ljude taj Znak preporečni. Nikog nije ostavljao ravnodušnim, od djeteta do starca, od sirotih i ubogih, do najmoćnijih i najbogatijih…
O vladici Atanasiju bih mogao ispisati hiljade stranica iz ličnog iskustva i doživljaja, a opet ni kamenčić u svetiteljski mozaik ne bih stavio, jer Svete Božje ljude ne možeš riječima i slikama opisati. Možeš ih samo, po mjeri dara, koliko ti Gospod dopusti, srcem doživjeti i duhovnim vidom sagledati, kao Mojsije Jahvea na Sinaju.
Veliki Božji blagoslov sam imao da u protekle tri decenije, a prošle su kao jedan tren u vječnosti, budem povremeno u blizini ovog savremenog svetitelja, bogoslova i oca Crkve Pravoslavne − od Beograda, Vršca, Hercegovine u ratu, Trebinja, Tvrdoša, Nikšića, Ostroga, Cetinja, pa do putovanja u Grčku i na Svetu Goru.
Vladika je često volio da citira kraj Svetog Jevanđelja po Jovanu: A ima i mnogo drugo što učini Isus, koje kad bi se redom napisalo, ni u sami svijet, mislim, ne bi stale napisane knjige. Amin. (Jn 21,25)
Želio je da nama mladim studentima pokaže kako se Sveto Pismo i dalje piše kroz Žitija Svetih i da su Sveti oci kroz svoja bogonadahnuta bogoslovska djela „produženo Jevanđelje“, kroz vjekove uvijek živo, aktuelno i spasonosno.
Vladika Atanasije je svoju svetost i prozorljivost od ljudi skrivao nekom čudnom, površinskom, grubošću, a pogled strogošću ili šalom, često se šaleći i na svoj račun. Djeca su ga najbolje razumjela, jer u njihovim čistim srcima nema mjesta za ovozemaljsku logiku, matematiku ili statistiku.
Dešavalo se više puta da Tasa, kad ga vozim noću, upali prednje svjetlo u autu da nešto čita. Čitao je i moje misli kao bukvar i odgovarao mi na pitanja, za mene veoma važna i teška, koja sam sa strepnjom bio spremio da mu postavim.
Tasa je jedini episkop koga sam upoznao, a za koga znam da je bio u stanju da iskreno napravi veliku metaniju, tražeći oproštaj, kad vidi da je u nečemu pretjerao i koji nikad nije zlopamtio i vraćao se nazad da te podsjeća na raniju grešku. A s druge strane imao je duhovni vid da vidi stanje tvoje duše i da, ako si na ivici ambisa, on bude toliko blag i prepun ljubavi, da te svojom ljubavlju pomiluje, pa se onda trgneš i kreneš naprijed. Posebno sa šalio se đakonima, grdeći ih što ne paze i ne prate službu, govoreći im da moraju da imaju „oči i na leđima”.
I sada, dok pišem ovo, sve strepim da će se Tasa iznenada pojavit i reći mi: „Mali, šta lupaš!“
Gospode, kako nam danas u ovim smutnim i teškim vremenima nedostaje vladika Atanasije, kad mnogi prikljanjaju svoja koljena Valu?! Njegova riječ, koja je bila mač koji siječe svaku laž, dvoličnost i podlost! A kako vrijeme bude prolazilo, sve će se više vidjeti kako u našem Saboru SPC i našem mnogostradalnom srpskom narodu bolno nedostaje živa riječ mitropolita Amfilohija i vladike Atanasija i Svetopredanjsko Svetosavsko svjedočenje, jer su oni bili stub i tvrđava Istine i Pravoslavlja, koje razobličava svako licemerje.
Naš voljeni i mnogopoštovani vladika Atanasije Hercegovački često je volio da priča kako ga je jedan teolog stranac pitao: „Kakav ste to narod vi Srbi, kad ste u HH vijeku imali dva tako velika vaseljenska svetitelja – Svetog Nikolaja i Svetog Justina? ” Tasa je sa osmjehom odgovarao: „Nismo krivi”.
Mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije su dva plućna krila Srpske Pravoslavne Crkve u našem vremenu i uvijek će se slikati na ikonama i freskama zajedno kao Sveti Apostol Petar i Pavle.
Priče, svjedočenja i predanja o našem Tasi i đedu mitropolitu Amfilohiju trajaće, i pisaće se o njima dok je svijeta i vijeka.
Gospod je zbog velikog stradanja u HH vijeku nama Srbima i našoj Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi dao dva moćna zastupnika pred Prestolom Božjim – Svetog Vladiku Nikolaja Žičkog i Ohridskog i Svetog oca Justina Ćelijskog, a u HHI vijeku tri velika Božja ugodnika – patrijarha Pavla, mitropolita Amfilohija i vladiku Atanasija.
Da imamo svagda njihove molitve i zastupništvo kod Boga Živog. Amin!
U Nikšiću,
na Svetog Atanasija Velikog, 2022. godine Gospodnje
Mr Slobo Stanišić,
profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju
[1] Otac Radivoj Panić
