Sveštenomučenik Luka Crmnički

Blaženopočivši Mitropolit Amfilohije – Sveštenomučenik Luka Vukmanović

Sveštenomučenik dr Luka Vukmanović rođen je 14. oktobra 1907. u selu Podgor–Utrg u Crmnici, a ubijen je krajem maja 1945, u blizini Kamnika u Sloveniji od partizana, ne navršivši ni 38 godina života. Maja mjeseca 2000. godine Gospodnje, Patrijarh srpski g. Pavle na Svetoj Liturgiji koju je služio sa svim srpskim vladikama pod svodovima Hrama Svetoga Save na Vračaru proglasio je za svetitelje i uvrstio u crkveni kalendar novomučenike Pravoslavne Crkve koji su djelima i životom do prolivanja mučeničke krvi posvjedočili vjernost Bogu i svome narodu. Među mučenicima iz Mitropolije crnogorsko-primorske, uz mitropolita Joanikija časno mjesto zauzima Sveštenomučenik Luka Vukmanović Crmnički.

Vrijeme između dva svjetska rata predstavlja, poslije dubinskog ratnog potresa, istorijsko razmeđe i vrijeme zapleta čiji su se krvavi raspleti tek nazirali. Čitavi XX vijek, očekivan od mnogih sanjara kao „novo doba“, pokazao se, ustvari, po riječi pjesnika, kao „krvavi dvadesti vijek“. Sociološki i istoriosofski gledano glavni pečat su mu dali Darvin, Marks, Niče i Lenjin. Evropski čovjek je došao do uvjerenja da je došlo vrijeme da on konačno preuzme svoju i sudbinu svijeta u svoje ruke. Velike ideje novovjekovnog humanizma, iznjedrene – svjesno ili nesvjesno – iz vjere u Boga i bogolikih mogućnosti ljudske prirode, utemeljene u samosaznanju hrišćanskog optimizma, poricanjem svojih izvorišta i metoda njima saglasnih, počele su da se ostvaruju kroz rat, krv i revoluciju. Tako je Prvi svjetski rat rodio iz svoje utrobe nacizam i boljševizam, dva bezbožna izdanka iste obmane. Obogotvorenje tla i rase, s jedne strane, dijalektičkog materijalizma i borbe klasa, s druge strane, pretpostavlja pseudomistiku „tijela i krvi“, kao novog božanstva, kao „jedinog boga i gospoda“. Obogotvoreni svijet i čovjek nemaju više potrebe u bilo kakvom drugom božanstvu.

Vaspitan na Hrišćanstvu evropski čovjek je u svom bogoodstupništvu pošao od postavke o zdravoj ljudskoj prirodi. Pri tome je izgubio iz vida da ona može biti takva samo dok je ukorjenjena u božanskom „kodu“. Bez njega ona postaje „bezdan ništavila“. Tako se sva ljudska drama i tragedija XX vijeka pretvorila, htjela da pretvori, u pozorišni komad kome je Njegoš, proročki, već u XIX vijeku dao naslov: „Gleda majmun sebe u zrcalo“.

Razumljivo je što je to i takvo jednostrano usmjerenje čovjeka dubinski ugrozilo cjelovitost njegovog bića i života, prouzrokovavši duboke potrese i rascjepe u njemu samom i u sveukupnoj istoriji ljudskoj. Ti potresi i rascjepi su se neminovno odrazili na sve oblasti ljudskog života i čovjekovog ponašanja: na svakidašnji život, na umjetnost, politiku, ekonomiju, nauku, filosofiju, teologiju… Neuravnoteženost prouzrokovana tim rascjepom prenijela se na pojedince, porodice,  narode.

Taj rascjep i sukob u ljudima, koji u suštini ima egzistencijalne da ne kažemo – metafizičke posljedice, rijetko je gdje tako doživljen kao kod nas, u našem narodu i na našem prostoru. Jedan od izrazito karakterističnih primjera takvog rascjepa jeste porodica Nikole Savićeva Vukmanovića u Crmnici. Jedan sin, Luka, izrastao je u uglednog hrišćanina, sveštenika i sveštenomučenika, a drugi sin Svetozar Tempo, u velikog revolucionara, zagovornika obezbožene, antihrišćanske ideologije, ili kako bi on to sam rekao – „Revolucije koja teče“. U narodu se priča kako je majka pitala Svetozara pred kraj rata: „Šta će biti s tobom ako Luka pobijedi? – Zna se. A šta će biti ako vi pobijedite? – Zna se“. Tada se ona udarila šakama u prsi kojima ih je obojicu podojila i odhranila pa će reći: „Kako god uzmeš, majci je kuku“. I zaista, bilo je kuku i zadovijek, ne samo njoj nego i mnogim drugim majkama čiju je djecu zahvatio destruktivni vihor i raskoli XX vijeka.

Za Luku sam čuo iz ovih priča o njemu i bratu mu Svetozaru, velikom revolucionaru, koje su od rata naovamo stalno ponavljane, kao izrazit primjer tragičnog sukoba svjetova rođenih iz iste materinske utrobe. Svetozara sam lično sreo prvi put na Cetinju 1990. godine na naučnom Simposiju o slovenskom nasleđu i toponimima u Albaniji. Kad smo se pozdravili, rekao sam mu: „Želio sam duže vremena da Vas sretnem i da Vas nešto pitam“. Odmah je reagovao: „Znam šta, sigurno o mom bratu Luki“. „Pogodili ste“, kažem, „Želja nam je da štampamo njegovu doktorsku disertaciju – Materijalističko i hrišćansko shvatanje istorije, pa nam je za to potrebna saglasnost porodice, a Vi ste mu brat.“ „Odmah da Vam kažem“, odgovorio je Tempo, „moj brat Luka je bio bolji i pametniji od mene. On me je i školovao. Pola svoje svešteničke plate je koristio za svoju porodicu, a pola je meni slao za studije. Kad sam diplomirao prava rekao mi je: ‘Svetozare, sad imaš diplomu, nađi posao i radi, od mene više ne traži’. A ja mlad, zanijet idejom, nijesam ga mnogo slušao…“. Onda je u holu hotela „Grand“ zastao, zamišljen, i dodao, očevidno čeprkajući po svojoj bratskoj rani: „Kažu da sam ga mogao spasiti… Možda jesam… A možda i nijesam!“, završio je odsječno. Ostalo je da se ponovo vidimo, zajedno sa dr Čedom, Lukinim sinom i da se dogovorimo o štampanju Lukine disertacije. Prošlo je od tada čitavih sedam godina kada smo se ponovo sreli u njegovoj kući u Reževićima. Susret je upriličio njegov komšija o. Mardarije, iguman manastira Reževića. Bili su prisutni i dr Čedo Vukmanović i Tempova supruga. Odmah su mi pale u oči slike na istaknutom mjestu na komodi: u sredini majka, s lijeve strane brat Đuro, takođe revolucionar, koji je umro mlad u Parizu, a s desne drugi brat – pop Luka. Razgovor je tekao o mnogo čemu, a najviše o njegovoj, našoj, bratskoj rani, partizanima, bratoubilaštvu, likvidaciji hiljada Crnogoraca u Sloveniji (1945). Tempa je mučilo pitanje: Ko je donio takvu odluku? Kao da nije mogao vjerovati da bi Broz mogao tako nešto učiniti! „Da li je tačno“, pitao sam ga, „da ste na pitanje majke šta će biti sa Lukom, odgovorili: ‘Što i sa drugima – strijeljaćemo ga’. „Tačno je. A ima nešto što je takođe tačno, što Vama sad prvi put ispovijedam, a što se ne zna – zabranivši joj da me o tome ikad više pita, okrenuo sam se, izletio napolje i zaridao!“. Poslije rata, odužio se Luki za svoje školovanje: pobrinuo se o njegovoj djeci i izveo ih je na put. Ali je bilo očevidno: bratska rana ga je uznemiravala do kraja života. Izrazio je želju da učestvujem u promociji njegove knjige „Moja porodica“ koja je trebalo da se održi u Budvi, no ta promocija nije održana iz njegovih zdravstvenih razloga. Tek kad sam knjigu pročitao, razumio sam tu njegovu želju: skoro dvjesta strana te autobiografske knjige, posvećeno je „Luki svešteniku, naučniku i filosofu“. Iako je smatrao „da ne bi bilo etički“ sa njegove strane da raspravlja o određenim pitanjima (naročito što se tiče dijalektičkog materijalizma i komunizma, koje, kako sam kaže „ja kao marksista ispovijedam“) „sa mrtvim čovjekom“, ipak nije odolio da ne kaže da Lukinu „kritiku materijalističkog pogleda na svijet i kritiku marksizma ne prihvata“, kao ni njegova religijska objašnjenja pojava u savremenom svijetu. „Očigledno“, dodaje Tempo, „Luka i ja smo bili na suprotnim pozicijama“ (Moja porodica, str. 61). Inače, izuzev načina tumačenja Lukinog bunta protiv „crkvene hijerarhije“, naročito u vrijeme i poslije Konkordatske borbe (tumačenja koja je u priličnoj mjeri ideološki obojeno i izraženo jezikom naslijeđenim iz antireligioznih i anticrkvenih brošura vremena boljševizma), ovaj životopis Luke, naročito kratko izlaganje sadržaja njegovih glavnih spisa i članaka, predstavlja prvi ozbiljni pokušaj proučavanja ličnosti i djela Sveštenomučenika Luke Vukmanovića. To je utoliko značajnije što to čini upravo njegov brat, radikalni ideološki protivnik. Ova knjiga Svetozara Vukmanovića značajna je, pored ostalog, i zbog sledećeg: opis surovog bojkota od strane porodice, naročito oca Nikole i braće, prema sestri Milici i njenom vanbračnom djetetu, čak joj otac i braća nijesu ni na sahranu došli; duboki rascjep životnih stavova dvojice braće – do smrti, pa i poslije smrti, praćen neodoljivom vezanošću jednih za druge, otkrivaju sobom iracionalni kainovsko–aveljevski kompleks, prisutan u Crnoj Gori možda više nego bilo gdje u Evropi. Ono što je od svega čudnije jeste da taj porodični kompleks ovdje zadobija univerzalne metafizičke dimenzije i ideološke polarizacije. Sjećajući se u svom pjesničkom zapisu „Vraćanje vidu djetinjem“ djetinje prestravljenosti i doživljaja istovjetnog bratoubilačkog užasa u Bistrici moračkoj (1942) doticao sam možda i nehotično dubinu iste rane i metafizičkog sukoba. Evo tog zapisa („U Jagnjetu je spas“, Podgorica, 2000, str. 46):

„Vraćanje vidu djetinjem
zapretanoj rani
povratak tuzi
nevidljivi dodir
pretočen u strah
i krik
u kostoboljnu stravu
u njoj brat
ubija brata
u suzi mi se grle.“

Da je taj sukob svjetova, po mnogo čemu metafizički, ali i opipljivo istorijski, bio i životni krst, raspeće i predosjećanje sveštenika Crkve Hristove Luke Vukmanovića, to pokazuje sav njegov život i životno djelo. To svjedoči i njegova mučenička smrt. Inače, o. Luka spada nesumnjivo među najeminentnije i najobrazovanije sveštenike Srpske Crkve onoga vremena, pa i u čitavom Pravoslavlju. Pod ovim podrazumijevamo ne prosto njegovu obrazovanost i naučno, teološko-filosofsko i pastirsko-pedagoško djelo, nego prvjenstveno njegovo dinamično živo učestvovanje u zbivanjima i tokovima njegovoga vremena. Njegov životni stav i djelovanje u Crkvi i vremenu u kome je živio, sve je drugo nego li pasivnost i neutralnost. Zanimljivo je i veoma indikativno Svetozarevo svjedočanstvo o njemu i sebi i njihovom bratu od strica Branku. Poslije zajedničkog čitanja
djela „Braća Karamazovi“ od Dostojevskog, Svetozar i Branko su se opredijelili za Ivana Karamazova, a Luka za Aljošu! Kao da su ta dva lika, dva brata Karamazova, opredijelili životni put ove dvojice braće. Duboko vjeran Bogu i besmrtnosti kao Aljoša, Luka se čitavog života trudio da postane i bude jevanđelski čovjek. Mladalačka ideologija Dostojevskog, koju je on ovaplotio u liku Ivana Karamazova, za koga nema Boga i besmrtnosti pa je zato sve dozvoljeno, postala je zastava naših revolucionara, među njima i njegovog brata Svetozara (v. „Moja porodica“, str. 269).

Vjera u Boga Luke Vukmanovića, kao i vjera Dostojevskog – odnosno njegovog Aljoše, prošla je kroz duboku provjeru i iskustvo. Otuda njegova smjelost prihvatanja u koštac kako sa unutarcrkvenim problemima (naročito u vrijeme Konkordatske borbe, gdje je zauzeo radikalni antikonkordatski stav, sledujući Patrijarhu Varnavi, Vladici Nikolaju i dr.), tako i sa strašnim vrtlogom – ideološkim, ratnim, nacionalnim i socijalnim – uoči i u toku Drugog svjetskog rata. Otac Luka spada među one crkvene ljude svoga vremena za koje je umrtvljenost i formalizam crkvenog života podjednaka opasnost za istinsko hrišćansko svjedočenje u svijetu kao i antihrišćanske ideologije (fašizam i boljševizam) sa svojim militantnim duhom i materijalističkim nazorima. Njegova vjera zahtijeva živi život, podvig, preobražaj svih oblasti ljudskog života. On zna da je moralni pad uzročnik svakog drugog pada i propadanja u istoriji, bilo da se radi o propasti velikih carstava ili naroda ili pojedinaca ili države. Ono što je u naše dane tako ubjedljivo i snažno kazao I. Šafarovič u svojoj knjizi „Socijalizam kao pojava svetske istorije“, tj. da se iza socijalističke ideje skriva nihilistički poriv za samouništenjem čovječanstva, isto to o. Luka, već tada kristalno jasno, definiše u svojoj besjedi na dan Sv. Đorđa (1942). Na temelju romana „Zli dusi“ Dostojevskog i svog ličnog iskustva i saznanja u toj svojoj Besjedi, Luka kaže između ostalog i ovo: „Legioni demona nahranili su dušu naše nesrećne ljevičarske omladine… Našu generaciju uspalila je jedna fantastična i luda ideja. To je ideja Kirilova, glavnog junaka iz jednog djela F. M. Dostojevskog. On ubija samog sebe da dokaže da nema Boga. Vrlo smjela i orginalna ideja. I naši savremenici ubijaju sebe u cilju da dokažu da nema Boga“. Kao dokaz za to navodi primjer kada su „nesrećni sinovi naši u ludom zanosu u jednom selu, u blizini Nikšića, izveli jednog dana sahranu Boga“.

Otuda Luki, kao čovjeku duboke, zrele vjere nije bilo teško da shvati svu pogubnost i opasnost koja prijeti Crkvi i narodu od marksističkog ateizma i dijalektičkog materijalizma, kao i od revolucionarnog nasilja koje ih prati. To mu je naročito postalo jasno kad su komunisti počeli masovno da ubijaju po Crnoj Gori nevine ljude u ime „komunističke revolucije“. Kao što nije prihvatao komunističku revoluciju i nasilje isto tako je bio protiv okupatorskog nacifašističkog nasilja, kao i protiv „sramnog Crnogorskog sabora“ koji je htio da proglasi satelitsku „nezavisnu“ Crnu Goru. Ostao je vjeran Srpstvu, Kralju i zajedničkoj Otadžbini, do smrti. Svetozar Vukmanović, u svojoj već pomenutoj knjizi „Moja porodica“ navodi brojne primjere Lukinog antikomunizma ali istovremeno i njegovog antifašizma, kao i njegovog antiseparatizma crnogorstvujućeg.

Sveštenik Luka Vukmanović je bio od onih ljudi Crkve koji ne želi da brine samo svoju ličnu ili porodičnu brigu. Brinuo je brigu Crkve, brigu srpskog naroda, naročito njegove omladine, brigu čovjeka uopšte. Takav je bio kao narodni pastir, kao vaspitač u školama od Cetinja do Skoplja, kao crkveni i društveni djelatnik, kao teolog i filosof, kao besjednik i pedagog. Kao naučnik uhvatio se u koštac sa jednom od najozbiljnijih i najizazovnijih tema njegovog vremena, naročito u svojoj najznačajnijoj knjivi „Materijalističko i hrišćansko shvatanje istorije“ koja se objavljuje u prvom tomu njegovih Sabranih djela. To je tema kojom se on bavi u svojim brojnim člancima, studijama i besjedama, kako do Drugog svjetskog rata tako i u toku rata. Počevši prvom mladalačkom studijom „Izgubljena harmonija svijeta“ u svojim radovima o. Luka posvećuje posebnu pažnju pitanjima morala i uopšte hrišćanskog i jevanđelskog načina života. Iz njegovih studija i članaka na tu temu koji se, neki i po prvi put, objavljuju u njegovim Sabranim djelima vidi se jasno saznanje o dubokoj vezanosti istina hrišćanske vjere i morala, odnosno čovjekovog etičkog ponašanja. Post, milosrđe, molitva, brak njegove su omiljene teme. On proučava „Religiju Grka“ ali i traga za „etikom u narodnoj poeziji“. Baveći se pitanjima braka i porodice on obrađuje sa etičke tačke gledišta i pitanje „O slobodi ljubavi“, u to vrijeme veoma aktuelno. U njegovoj filosofiji života centralno mjesto zauzima ličnost Hristova, pa nije čudo što joj posvećuje posebne studije. U svojim besjedama obrađuje i ličnosti Svetih Božjih ljudi, „svjedoka vjere“ kako ih naziva, među kojima posebno mjesto imaju Sveti Sava i Velikomučenik Kosovski Lazar (Vidovdan). Svoje besjede on posvećuje glavnim događajima iz Hristovog života (Božić, Vaskrs, Sretenje, Vaznesenje, Cvijeti), kao i samoj ličnosti Bogorodice, Sv. Jovana Krstitelja, Svetog Đorđa i drugih Svetitelja Crkve Hristove. Još u mladim godinama počeo se baviti djelima i mišlju velikog pjesnika Vladike Rada. Posebno je cijenio djelo Vladike Nikolaja Velimirovića „Religija Njegoševa“, polemišući protiv knjige Milana Rakočevića „Crnogorski Prometej“. Ti njegovi značajni članci, polemike i studije o Njegošu i njegovoj religiji takođe se objavljuju u njegovim Sabranim djelima.

Svoj pastirsko-pedagoški rad o. Luka vezuje za hram, parohiju i školu, o čemu nam je takođe ostavio svoje zapažene članke. Parohija kao liturgijska zajednica, hram sa Svetim pričešćem, kao njeno središte, predstavljaju temelj njegovog poimanja vaspitanja i obrazovanja u Crkvi i školi. Među njegova najznačajnija pastirsko-dogmatska djela spadaju: a) Lekcije iz Pastirskog bogoslovlja (predmet koji je Luka očevidno predavao u Cetinjskoj bogosloviji), b) Dogmatika, sada prvi put objavljivana, i v) Pravoslavni hrišćanski katihizis, za treći razred srednjih škola, dostavljen Sv. Sinodu na odobrenje, sačuvan u rukopisu. Kako se vidi iz njegovog autobiografskog dnevnika „Moj život u ropstvu“ (objavljuje se u prvom tomu njegovih Sabranih djela) Luka je krajem rata učestvovao u radu Odbora za izradu knjige „Osnovi nacionalnog vaspitanja“. Na toj knjizi je, kako sam kaže, sarađivao do 6. jula 1944. godine, lično obradivši poglavlje „O nacionalnoj srednjoškolskoj organizaciji“. Nadati se da će jednog dana i taj njegov pedagoški spis biti pronađen. […]

Širina tematike kojom se sveštenik Luka Vukmanović bavi u svojim spisima, kao i njegova svestrana angažovanost u životu Crkve, prosvjeti, filosofskoj, teološkoj i socio-političkoj misli Crne Gore svoga vremena, kao i na širem crkvenom i društveno-političkom planu, učiniće u budućnosti nezaobilaznim proučavanje njegovog djela i ličnosti. Činjenica da je o. Luka bio u toku Drugog svjetskog rata ličnost od povjerenja Sveštenomučenika mitropolita Joanikija, kao i da je zajedno sa njim, brojnim sveštenicima i narodom odstupio za Sloveniju, gdje je mučenički postradao, pomoći će da se proučavanjem njega i njegovog djela baci nova svjetlost na ovu najtragičniju stranicu u novijoj istoriji Mitropolije crnogorsko-primorske. I na kraju, što nije od manjeg značaja, proučavanje ličnosti, djela i predviđanja dr Luke Vukmanovića u mnogome će pomoći dubljem shvatanju svega onoga što se u Crnoj Gori kao i u sveukupnom srpskom narodu događalo poslije pobjede komunizma, kao i onoga što se događalo i događa u poslednjoj deceniji XX i početkom ovog XXI vijeka. Mnogo šta od svega toga je umni o. Luka predvidio, kao što i mnogi novi zapleti i polarizacije imaju svoje uzročnike u zapletima i polarizacijama prve polovine XX vijeka. Samo što su oni danas produbljeniji i zapleteniji, te otuda i opasniji po budućnost. Tome naročito doprinosi duhovna i moralna opustošenost i raslabljenost naroda, kao posljedica titoističkog totalitarnog sistema, raspolućenost nacionalnog samosaznanja Crnogoraca, nezapamćena u istoriji Crne Gore, koja se i rađa iz duhovnog i moralnog pada naroda, saglasno Lukinim riječima:„Mjera stradanja jednog naroda je mjera njegovog moralnog pada“. Taj tip ugrožavanja dubljeg pamćenja i obezličenja naroda utoliko je opasniji ukoliko se danas spaja i prožima sa obezličenjem koje prouzrokuje svjetska savremena globalizacija.

Iz predgovora Sabranim djelima Sveštenomučenika Luke Vukmanovića,

Svetigora, 2002.

• Monah dr Pavle Kondić, koji je priredio za štampu Sabrana djela Sveštenomučenika Luke Vukmanovića, za Radio Svetigoru je govorio o ličnosti, djelu, stradanju i svetiteljskom liku ovog ugodnika Božijeg:

• Svjedočanstvo o Sveštenomučeniku Luki Crničkom, ostavio je i njegov sin blaženog spomena dr Čedomir Vukmanović u razgovoru za Radio Svetigoru 2007. godine.
  O sjećanjima na svog oca, stradanjima sveštenstva Mitropolije crnogorsko-primorske u Sloveniji i poštovanju vrijednosti unutar hrišćanstva sa blaženog spomena prof. dr Čedomirom Vukmanovićem tada je razgovarala Slobodanka Grdinić:

• Takođe, podsjećamo na svjedočenje našeg blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija kada je od Svetozara Tempa Vukmanovića tražio dozvolu da štampa knjige njegovog brata Luke (od 22. minuta):