Sveti Sofronije, istog imena sa celomudrijem, rodi se u Damasku oko 580. godine od znamenitih roditelja, pobožnih i celomudrenih, koji se zvahu Plint i Mira.
Još od mladosti svoje blaženi Sofronije stade živeti životom dostojnim svoga imena: ljubljaše duhovnu i svetsku mudrost, i čuvaše svoju devstveničku čistotu nedarnutom i besprekornom. A to dvoje, duhovna mudrost i devstvenička čistota, naziva se celomudrijem. Štaviše, po rečima svetog Jovana Lestvičnika, celomudrije je zajednički naziv za sve vrline. A celomudreni Sofronije beše revnosni tvoritelj svih vrlina.
On najpre izuči svetsku filosofiju, zbog čega bi prozvan sofist, to jest mudri. U ona vremena naziv sofist označavao je veliku čast. Tako su nazivani najodabraniji filosofi. Ali blaženi Sofronije, sabravši svetsku mudrost, željaše da stekne i duhovnu mudrost. Sa tom namerom on obilažaše manastire i pustinjačke isposnice, sabirajući u bogonosnih otaca blago korisno po dušu njegovu. Tako dođe i u sveti grad Jerusalim. I obilazeći okolne manastire, on dođe u opštežiće Teodosija Velikog. Tu nađe inoka Jovana Mosha, prezvitera po činu, čoveka vrlinska i veoma iskusna i u svetskoj i u duhovnoj filosofiji. I Sofronije se svim srcem priljubi uz njega, kao sin uz oca i učenik uz učitelja. I praćaše ga na svima putovanjima njegovim sve do končine ovoga, idući zajedno s njim po manastirima i pustinjama, posećujući svete oce, i opisujući žitija njihova radi duhovne koristi. O tome svedoči knjiga koju su zajedno napisali: Limonar ili Cvećnik, koja je odobrena Sedmim Vaseljenskim Saborom. U ovoj knjizi svetog Sofronija učitelj njegov često naziva sofistom, kao ravnog sebi u filosofiji. Pa ne samo to, nego ga blaženi Jovan ponegde naziva gospodinom svojim, a ponegde i ocem. Jer ga nije smatrao kao učenika već kao prijatelja i saputnika i satrudoljubca, po životu izvrsna. Usto je blaženi Jovan proviđao Duhom da će Sofronije biti veliki pastir i nepokolebljivi stub Crkve Hristove.
Sa ovim prepodobnim Jovanom sveti Sofronije je još pre svog postriga živeo najpre u Palestini dosta dugo, u kinoviji Teodosija Velikog, i u pustinji Jordanskoj, i u manastiru Svetog Save koji se nazivao Novi. Zatim obojica, Jovan i Sofronije, napustiše Palestinu iz straha od Persijanaca koji su nailazili, i odoše u predele Antiohije Velike. Jer u to vreme persijski car Hozroj Mlađi povede rat protiv Grčke zbog ovoga: Foka mučitelj, kao što o tome opširno piše grčki istoričar Nikifor, ubi grčkog cara Mavrikija i zauze carski presto. A car Mavrikije beše veliki dobrotvor Hozroju persijskom, kad ovaj beše prebegao iz Persije u grčku carevinu. Tada mu Mavrikije beše umesto oca, i pomože ga i novcem i vojskom, te on povrati svoj presto u Persiji, i tako se stvori između Grka i Persijanaca večiti i čvrst mir. No kad Hozroj ču za ubistvo svoga dobrotvora cara Mavrikija, veoma se ožalosti. I uništivši ugovor o miru sa Grcima, on krenu da osveti Mavrikija: i upade vojska persijska u mnoge pokrajine grčke, naročito u Siriju, Fenikiju i Palestinu, i pustošaše ih. Tada oci sveti, koji se podvizavahu u tim pokrajinama, napuštahu svoje manastire i pustinjska obitališta i bežahu kuda. je ko mogao. U to dakle vreme odoše iz Palestine i ova dva sveta oca, Jovan i Sofronije. Po njihovom odlasku Persijanci zauzeše sveti grad, Jerusalim, i sa presvetim patrijarhom Zaharijom odvedoše u ropstvo i Časni životvorni Krst Hristov, koji ostade četrnaest godina u ropstvu u Persiji, na veliku tugu i žalost celog hrišćanskog sveta.
Došavši u predele Antiohije, ova dva svetitelja stadoše obilaziti tamošnje vrlinaste oce, i po običaju svom, kao pčele leteći od cveta do cveta i skupljajući med, oni skupljahu slađe od meda duhovne pouke, i slagahu ih u svoju spomenutu knjigu Limonar kao u saću med. Ali kad se i tamo približi persijska vojska, oni otploviše u Egipat i Aleksandriju. I tamo činiše što i ranije: opisaše dela i pouke mnogih svetih otaca, koje očima svojim videše i ušima svojim čuše. V to vreme sveti Sofronije još ne beše postrižen u monaški lik, što se vidi iz šezdeset devete glave njihovog Limonara, gde učitelj Sofronijev Jovan kaže ovako: Stigosmo u Aleksandriju ja i kir Sofronije, brat moj, pre postriženja njegova, i odosmo k avi Paladiju, čoveku vrlinskom i sluzi Božjem. I opet u glavi sto desetoj on isti kaže: Ja i gospodin moj Sofronije odosmo u Lavru, udaljenu od Aleksandrije osamnaest stadija, k jednom veoma vrlinastom starcu, Egipćaninu, i ja rekoh starcu: Gospodine avo, kaži nam pouku, kako da živimo, jer gospodin sofist (Sofronije) želi da se odrekne sveta i postane monah. Starac nam reče: Dobro činite, deco, što ostavljate svet radi spasenja duše svoje. Sedite u keliji molitveno tihujući i čuvajući um i moleći se neprestano i imajući nadu u Bogu, i On će vam dati znanja svog i prosvetiti um vaš.
Predivna vrlina svetog celomudrenog Sofronija ogleda se u tome, što on kao svetovnjak toliki trud ulagaše putujući dugo po manastirima i pustinjama, i što se toliko brinjaše i revnovaše oko pronalaženja duhovno korisnih stvari, koje bi ga naučile putu spasenja. I pre postriženja u monaštvo on se već pokazivaše savršen monah, provodeći u vrlinama savršeno monaško žitije.
Zatim bi postrižen od svog učitelja, pošto se teško razbole od očiju, i očekivaše da će umreti. I imaćaše za vreme bolesti vićenje. O tome njegov učitelj piše u sto drugoj glavi Limonara, govoreći: Kada moj brat Sofronije mudri beše na samrti, stajah kraj njega ja i ava Jovan sholastik, i on nam reče: Kao da iđah nekim putem, i videh device koje se skupiše oko mene, i likovahu govoreći: Dobro došao, Sofronije! Venčao se Sofronije! A device likovahu pred njim zato što je istog imena sa celomudrijem.
To o njemu napisa učitelj njegov. Posle svog ozdravljenja, i već u monaškom činu, blaženi Sofronije se dade na još veće podvige, brinući se o svom spasenju i o spasenju drugih. U to vreme se beše u Egiptu raširila Sevirova jeres. Sofronije i njegov učitelj silno se borahu sa ovim jereticima. Kao mudri i vični Svetom Pismu, oni u svima prepirkama pobeđivahu jeretike. Zbog toga ih presveti patrijarh aleksandrijski Jovan Milostivi (609-620. g.) veoma voljaše i poštovaše, kao iskrene svoje prijatelje, pomagače i tešitelje u borbi protiv jeretika. U Žitiju svetog Jovana Milostivog, napisanom od neapoljskog episkopa Leontija, kaže se da je sveti Jovan Milostivi imao običaj da sredom i petkom sedi pred vratima crkve, i primao svakoga ko je želeo da mu dođe, saslušavao svačije molbe, pomagao, mirio zavađene, i mir tvorio među ljudima. A kad bi se desilo da mu niko ni s kakvom molbom ne dođe, dok je on sedeo, on bi tužan i sa suzama odlazio doma, govoreći: Danas ništavni Jovan ništa ne uradi, niti što prinese Bogu za grehe svoje. – A blaženi Sofronije, prijatelj njegov, tešeći ga govorio mu je: Oče, danas treba da se istinski veseliš, jer ovce tvoje žive mirno bez prepirke i svađe, kao anđeli Božji. – Iz ovoga se jasno vidi u kakvom je poštovanju i ljubavi kod presvetog patrijarha bio sveti Sofronije sa učiteljem svojim.
Obojice ovih svetih beše lozinka i briga: svaki dan naučiti nešto novo od duhovne koristi. I dogodi im se jednom ovo, kao što o tome priča Jovan: Jednom u podne ja i gospodin moj Sofronije mudri iđasmo u dom Stefana filosofa, koji se nalazio pored puta što vodi ka crkvi Presvete Bogorodice, podignutoj blaženim patrijarhom Evlogijem na istoku od Velikog Tetrafila. Kad stigosmo do filosofovog doma, zakucasmo na vrata, a vratar nam reče: Moj se gospodin još odmara, pričekajte malo. Tada predložih gospodinu mome Sofroniju: Hajdmo malo do Tetrafila! – Aleksandrijci poštuju to mesto, jer kažu da je na tom mestu car Aleksandar Makedonski položio mošti svetog proroka Jeremije, koje je doneo iz Egipta, kada je osnovao grad Alekeandriju. Kad stigosmo tamo, ne nađosmo nikog sem tri slepca. I ćutke sedosmo blizu njih, svaki sa svojom knjigom. A slepci su među sobom mnogo razgovarali. I jedan upita drugog: Prijatelju, kako si ti oslepio? Onaj mu odgovori: U mladosti bejah mornar. Ploveći iz Afrike, mnogo sam piljio u more, zbog čega mi oči pobeleše, i ja oslepeh. Zatim drugi, upitan na koji način je on oslepeo, odgovori: Bejah staklar. Jednom prilikom praveći staklo ja se nepažnjom opekoh, i od toga izgubih vid. Tada ova dva slepca upitaše trećeg, na koji je način on oslepeo. Ovaj im odgovori: Kada bejah mlad, nisam voleo da radim i da se mučim, a voleo sam da lenstvujem. Pošto nisam imao od čega da živim, ja stadoh da kradem i da mnoga zla činim. Jednoga dana videh gde nose da sahrane jednog mrtvaca, preko koga beše skupocen pokrov. Ja pođoh za pratnjom, želeći da vidim gde će ga sahraniti. I sahraniše mrtvaca pored crkve svetog Jovana. Čim pade noć, ja otkopah grob, svukoh sa mrtvaca sve, samo jedan ogrtač ostavih na njemu. I kad izađoh iz groba, reče mi zla pomisao moja: Vrati se i uzmi ogrtač, jer je vrlo dobar. I ja se kukavac vratih sa namerom da uzmem ogrtač i mrtvaca ostavim naga. I gle, mrtvac se diže i sede preda mnom, zatim pruži ruke i prstima mi odra lice i izvadi oba oka. Tada se ja nesrećnik sa velikom mukom jedva izvukoh iz groba. Eto, rekoh vam na koji način oslepeh.
Pošto čusmo to, gospodin Sofronije mi dade znak i mi odosmo od njih. I reče mi Sofronije: Avo Jovane, danas nam zaista nije potrebno da se čemu drugom naučimo, jer se danas dovoljno poučismo duhovno: niko, koji zlo čini, ne može se sakriti od Boga.
Iz ovoga se jasno vidi da se oba ova svetitelja, Jovan i Sofronije, starahu da svakog dana steknu sebi po koju duhovnu korist. Jer ove reči Sofronnjeve svedoče da im je svakog dana bila glavna briga: kako da dođu do neke nove duhovne koristi.
Za vreme boravka u Aleksandriji blaženi Sofronije zapisa čudesa svetih mučenika Kira i Jovana, odajući im na taj način blagodarnost što mu isceliše oči. Jer kada mu oboleše oči, on pribeže ovim svetim besplatnim Lekarima sa molitvom i verom u njihovoj crkvi u Aleksandriji, i dobi od njih moljeno isceljenje. I imađaše veliku ljubav prema njima.
No posle nekog vremena stade i Egiptu, i u njemu Aleksandriji, groziti opasnost od persijske najezde. I ovi blaženi oci, Jovan i Sofronije, biše primorani da i odatle beže. I oni otidoše na Sinaj, zatim na Jegejska ostrva, i posle u Rim. A i presveti patrijarh Jovan Milostivi donese odluku da beži od varvara. Ali u putu su presveti patrijarh razbole, i u zavičaju svom, gradu Amantuntu, on se prestavi u Gospodu. Kasnije, mudri Sofronije odade dužnu poštu i hvalu uzvišenom životu svetog patrijarha i njegovom neizmernom milosrđu, i opisa njegovo žitije.
Blaženi dakle Sofronije sa svojim učiteljem Jovanom i dvanaestoricom bratije otputova u Rim. I tamo, posle nekog vremena Sofronijev učitelj prepodobni Jovan, već star, otide ka Gospodu (619. g.). Pred smrt on ostavi zaveštanje svom učeniku i duhovnom sinu blaženom Sofroniju, da telo njegovo ne sahranjuje u Rimu, nego da ga odnese na Sinajsku Goru. A ako bi zbog najezde varvara bilo nemoguće doći do Sinajske Gore, onda da ga sahrani u Palestini u kinoviji svetog Teodosija Velikog, gde je on spočetka monahovao.
I bi tako. Jer podražavajući Josifa starozavetnog koji telo Jakovljevo prenese u grobnicu otaca njegovih, sveti Sofronije uze iz Rima telo prepodobnog Jovana, duhovnog oca svog, i sa bratijom krenu u grčke zemlje. Kad doploviše u Askalon, on ču da je zbog varvara nemoguće ići na Sinajsku Goru, zato ode u Jerusalim, koji je bio u rukama Persijanaca, i u Teodosijevoj kinoviji pogrebe telo svog duhovnog oca. Zatim sveti Sofronije ode u Aleksandriju da ubedi tamošnjeg patrijarha Kira da ne pristaje na jeres monotelitsku. Odatle otide i u Carigrad isto tako da ubedi patrijarha carigradskog Sergija. Ali ga oni ne poslušaše, i on se vrati u Jerusalim. Tada je na patrijaršijskom prestolu u Jerusalimu bio Modest umesto patrijarha Zaharija, koji je sa Časnim Krstom bio u ropstvu u Persiji.
Ubrzo po dolasku svetog Sofronija u Palestinu, Bog blagovoli vratiti iz ropstva u Jerusalim Časni Krst i patrijarha Zahariju. Jer vojvoda Iraklije ubi cara Foku tiranina, sam zauze carski presto vizantijski, zarati na Persiju, mnogo puta pobedi Hozrojeve pukove, i sedam godina pustošaše njegove gradove. Tada Siroes, sin Hozrojev, ubi svoga oca Hozroja, i zatraži mir od grčkog cara Iraklija. Ovaj kao prvi uslov za mir postavi zahtev: da persijski car ustupi Jerusalim Grcima, i da vrati Časni Krst, i s njim patrijarha Zahariju.
I bi tako. Posle četrnaest godina Časni Krst bi veoma svečano vraćen iz Persije. Sam car Iraklije unese ga na svojim leđima u Sveti Grad. I presveti patrijarh Zaharija zauze svoj presto. No posle nekoliko godina isti car Iraklije prenese Časni Krst Gospodnji iz Jerusalima u Carigrad, da bi ovu veliku dragocenost hrišćansku sklonio od neprijatelja, koji potom opet zauzeše Jerusalim. A patrijarh Zaharija nije dugo sedeo na svom prestolu posle svog povratka iz ropstva, već pređe ka Gospodu. Posle njega opet dođe Modest, i požive samo dve godine. A kad se Modest prestavi, za patrijarha bi izabran sveti Sofronije, 634. godine.
U to vreme pojavi se, kao što rekosmo, jeres monotelita, tojest jednovoljnika. Oni su učili da u ličnosti Hristovoj u dvema njegovim prirodama, Božanskoj i čovečanskoj, postoji jedna volja i jedno dejstvo, kao da svaka priroda nema svoju posebnu volju i posebno dejstvo. Učeći tako oni odriču da je Hristos savršen u obema prirodama. O toj jeresi opširno je pisano u Žitiju prepodobnog Maksima Ispovednika, pod 21. januarom. Car Iraklije sazva pomesni sabor, i naredi da se tako veruje. Na njega se ugleda carigradski patrijarh Sergije (610-638. g.) i rimski papa Honorije (625-638. g.). A za ovima Kir aleksandrijski, pa kasnije carigradski patrijarh Pir, i drugi. A mnogi pravoslavci postradaše ne pristajući uz ovu jeres.
Protiv ove jeresi silno ustade presveti patrijarh jerusalimski, Sveti Sofronije. On sazva i pomesni sabor, na kome prokle jeres monotelitsku. I odluke ovoga sabora on razasla na sve strane. Ove odluke biše čitane na Šestom Vaseljenskom Saboru 680. godine, i od Svetih Otaca potvrđene, i usvojene kao pravoverne.
Sveti Sofronije je napisao i mnoge druge, korisne Crkvi Hristovoj, besede, pouke i himne, a i žitija nekih svetitelja, kao i žitije svete Marije Egipćanke, koja ravnoangelni život provede u pustinji na nadčovečanski način. I sveti Sofronije mudro pasaše Crkvu Božju, zapušujući usta jereticima, i daleko ih kao vukove odgoneći od razumnog stada. Zatim, po popuštenju Božjem, bi opet najezda varvara na Siriju i Palestinu, ali ne Persijanaca već Arapa muhamedanaca. Ovi najpre zauzeše grad Damask, zatim Vitlejem, pa onda opsedoše Božji grad Jerusalim, i dve godine ga osvajahu. Jer kada oni pobediše u Siriji Grčku vojsku i njenog vojvodu Sergija ubiše, presveti patrijarh Sofronije sa palestinskim hrišćanima zatvori se u Svetom Gradu. Postoji jedna njegova beseda, koju je održao na Božić u opsednutom gradu. U njoj on kao drugi Jeremija oplakuje razorenje i opustošenje svetih mesta, koje je Bog dopustio zbog grehova ljudskih. A naročito žali što ne mogu da Dan Rođenja Hristova po običaju proslave u Vitlejemu, jer je Vitlejem već bio u rukama agarjanskim.
Na kraju druge godine opsade, 637. godine, hrišćani su bili prnnuđeni da se predadu neprijateljima, i da im otvore grad. Ali prethodno presveti patrijarh Sofronije posla halifu agarjanskom Omaru izaslanstvo sa uslovima o predaji grada. A prvi uslov beše ovaj: da se hrišćanskoj veri i svetoj Crkvi Božjoj ne čini nikakvo nasilje i zlo. Omar primi taj uslov u potpunosti, kao i ostale. I kad hrišćani otvoriše agarjanskom vođi gradske kapije, on, pritvorica i lukavac, uze na se ovčiju krotoet i smirenost, ma da je bio unutra vuk grabljivi: obučen u kostret od kamilje dlake, uđe pešice u grad i pitaše: gde je hram Solomonov? želeći da tamo uznese svoje bogomrske molitve. A sveti Sofronije, koji mu beše izašao u susret, videvši ga gde ulazi u licemernom obličju, reče: Evo, mrzost opustošenja, pretskazana prorokom Danilom, biće na mestu svetom. – I plakaše mnogo sa svima hrišćanima. A Omaru predlagaše da baci sa sebe rite i obuče kneževsku odeću koja mu dolikuje.
I tako sveti grad Božji zauzeše Agarjani, i hrišćanstvo pade u teško ropstvo. Jer nečestivi vođa agarjanski, ne ispuni uslove mira, koje obeća da će ispuniti, i stade mnoga zla nanositi jerusalimskim hrišćanima. Gledajući to, sveti Sofronije neprestano ridaše, i moljaše Boga da mu uzme dušu, između živih na zemlji da ne gleda više patnje hrišćana i mrzost opustošenja koja skvrnavi svetinje. I usliši Bog njegovu molitvu ubrzo, i on skonča svoj tužni život, 638. godine, i pređe iz zemaljskog suznog Jerusalima u gornji radosni Jerusalim, gde je obitalište svih koji se vesele u Hristu Isusu Gospodu našem, kome slava vavek, amin.