U organizaciji Mitropolije crnogorsko-primorske, Srpske pravoslavne crkvene opštine tivatske i Hrama Svetog Save sinoć je u Velikoj sali Centra za kulturu u Tivtu održana Svetosavska akademija, koju je blagoslovio Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
Akademiji su prisustvovali predsjednik Opštine Tivat Željko Komnenović, predsjednik SO Miljan Marković, sveštenstvo i brojni narod ovog kraja.
Za Mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija nije slučajno što se na Savindan sve odvijalo upravo u Sabornom hramu Svetog Save u Tivtu, u sjeni Manastira Svetog arhangela gdje je Sveti Sava ustanovio Zetsku episkopiju:
“Kada je ustrojavao samostalnu Srpsku crkvu – Žičku arhiepiskopiju, drugu po rangu poslije nje je ustanovio i Zetsku episkopiju ovdje na Prevlaci, u Manastiru Svetog arhangela Mihaila. U toj ogromnoj velikoj drevnoj svetinji, koja je porušena u 15. vijeku, je naš najdublji svetosavski korijen ovdje u Boki. I jedini grad u Crnoj Gori koji ima Saborni hram Svetog Save je, ne slučajno, Tivat. Jedini hram, opet ne slučajno koji je podignut i posvećen u zlo komunističko vrijeme, upravo je ovaj. Kada pogledamo na fotografije iz vremena kada je on osvećivan, vidimo i srpskog patrijarha i mitropolita crnogorsko- primorskog, nasljednika zetskih episkopa koji potvrđuje osmovjekovni kontinuitet ove svete episkopije, a potom mitropolije. Vidimo i srpske arhijereje, dosta sveštenika, mnoštvo naroda Božjega, te 1968. godine.
I hvala Bogu danas možemo slaviti bez obzira što su i danas teška vremena i što se imamo zbog čega žalostiti, ali imamo mnogo više razloga i da slavimo, naročito kada vidimo djecu i omladinu, duhovno potomstvo Svetoga Save kako se sabira u naše svete hramove.
Vidimo da Sveti Sava iz onog svijeta rukovodi našim rodom i da ga vodi i nadahnjuje sa nebesa. Dobio je takvu slobodu pred Gospodom zbog svojih podviga, zbog svoje svetosti, zbog svoje žrtve, zbog svog posmrtnog mučeništva, da predvodi svoj narod kroz sva vremena – kao što ga je predvodio dokle je hodao po zemlji, sada ga predvodi sa nebesa.
To smo osjetili u minulim godinama u vrijeme naših litija, kada smo se borili za opstanak svete pravoslavne vjere. Uvijek su pravoslavni hrišćani u borbi za očuvanje svoje vjere i za očuvanje i potvrđivanje svog identiteta. Hrišćani uvijek treba da budu budni i da uvijek streme ka vrlini. Pravoslavna vjera nije statična nego je dinamična. Ako ne napreduje, ona nazaduje, a ako napreduje tada je nepobjediva.
Sveti Sava je Bogom poslani Hristov apostol srpskom rodu, koji nas je u vrijeme svoga života na zemlji uzdigao, posvetio, osvetio i uključio u zajednicu kulturnih naroda, u zajednicu hrišćanske vaseljene, izveo nas na istorijsku pozornicu. On je srpski, ali je i vaseljenski.
Nemamo nikoga boljeg sa kojim bismo se poistovjetili i sa kojim bismo se pohvalili pred licem drugih naroda, a kad imamo tako duhovnoga roditelja, to nas mnogo obavezuje, naročito u ovom vremenu kada je premnogo laži, obmana i praznih obećanja, loših iskustava. Jedino što nas krijepi i snaži su duhovne vrijednosti koje nas uvijek oplemenjuju, objedinjuju i osposobljavaju da budemo pravi ljudi Božiji, pravi narod Božiji, prava braća i sestre u Hristu Isusu, Gospodu našem. Sveti Sava je privodio svoj narod Hristu, u naručje ljubavi Božje.Tamo gdje se osjećamo kao u naručju svoje majke, a ta majka je sveta saborna i apostolska Crkva.
Neka je slava Bogu koji nam je dao Svetoga Savu i da svi imamo na umu da treba da idemo njegovim putem, da znamo koje su vrijednosti kojima nas je naučio i da ih se držimo, da ih njegujemo. Tako ćemo uvijek potvrditi i posvjedočiti da smo dostojno nasljedstvo i duhovno potomstvo Svetoga oca, našega Save”, kazao je između ostalog Visokopreosvećeni Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, prenosi Radio Tivat.
O pravoslavnom svetitelju i prosvjetitelju, o prvom srpskom arhiepiskopu Svetom Savi besjedio je profesor Milorad Durutović, koji je naglasio da o dugom istorijskom životu Svetosavlja u Boki svjedoči bogato predanje iz narodne kulture, iz priča i pjesama, kao i brojni toponimi:
“U toj bogatoj tradicijskoj riznici ne nalazimo samo lijepu naraciju, već iskaze dubljeg religijskog razumijevanja, kao i kulturne i narodne osviještenosti. Imenovanje je čin stvaranja par ekselans, kao što je praotac Adam nadijevao imena zemaljskim stvorenjima i tako ih učinio autentičnima, tako su i naši preci u Boki i drugdje u našim prostorima svoje najvažnije lokalitete krstili imenom Svetoga Save kako bi bez slova, pergamenta ili papira obilježili granice Svetosavskog vrta, kako bi ispisali svoju povijest i na vodi i na zemlji, i na kamenu. Tako Boka kotorska obiluje toponimima i hramovima koji ograđuju istorijski i duhovno opisuju Svetosavski vrt, ali ne da bi ga zatvorili u neki etnocentrični okvir, već da bi ga otvorili za čitav dobronamjerni svijet.
Kad god sam držao svetosavske besjede vodila me ista misao esejističara i poslenika kulture Milana Kašanina: Nismo mi, tražeći izlaz na svetsku scenu, uzalud išli od Studenice do Hilandara i od Hilandara do Sent Andreje, ni putem sejali samo kosti, sejali smo i misli. Kašanin ima u vidu najjužniju i najsjeverniju tačku do koje je srpski narod dopirao u svom istorijskom trajanju.
Htio bih večeras da govorim o našim svjetskim svetosavcima. Nije nas obradovao Novak Đoković još jednom titulom na ovogodišnjem Australian open-u uoči ili na Savindan, ali jeste nas još jednom dostojno predstavio na svjetskoj sceni, pokazujući svoju uobičajenu snagu, istrajnost i viteški duh. Ali prije skoro dvije decenije, tačno na Savindan 2008., Đoković je osvojio prvi put australijski turnir, i to ponovio još nekoliko puta. Kada ne bih znao da je Sveti Sava bio pratilac, zaštitnik naših svjetskih velikana kroz razne istorijske etape, mogao bih pomisliti da je to poklapanje Savindana i Novakovih uspjeha sticaj okolnosti i slučajnost.
Jedan naš svjetski velikan Mihajlo Pupin je ostavio svjedočanstvo da je njegov pohod u svijet i sva blistava naučna dostignuća, započeo upravo nakon sna njegove majke u kome je Sveti Sava poručio majci da pusti sina u veliki svijet. Pupin je prešao veliki put do Amerike i postao naučnih svjetskog ranga, jedan od najbogatijih i politički najuticajnijih ljudi svoga vremena, a uticao je i na ishod Prvog svjetskog rata. Vođen zaštitom Svetog Save, on skoro sav svoj materijalni i intelektualni imetak ustupa na korist svojoj braći i čini više nego što su to mogla sva ministarstva toga vremena, da pomogne Srbiji i Crnoj Gori. Ako bismo, zanemarujući sve druge stipendije i materijalne priloge, njegovu pomoć računali u današnjoj vrijednosti to je oko 3 milijarde dolara, od čega dvije milijarde Srbiji, a oko milijardu dolara Crnoj Gori.
Jovan Cvijić je u svom vremenu takođe bio naučni priznat u svjetskim okvirima, a u jednom članku opisuje kako se nakon jednog strašnog brodoloma na Crnom moru molio Svetom Savi i kako je bio spašen. Ili kada je boravio kod manastira Studenica i za 20 dana u jednom nadahnuću napisao rad o jezerskoj plastici, verujući da Sveti Sava lebdi nad njim i da su zbog toga tačna rješenja koja je našao za vrlo komplikovana pitanja.
I u registru spomena Milutina Milankovića poseban status imaju svetosavske svečanosti, koje je redovno posjećivao i nakon kojih je imao vizije i nadahnuća, a kasnije došao i do velikih naučnih otkrića. Danas postoji nekoliko nebeskih tijela koja nosi ime po Milutinu Milankoviću.
Još jedan naš svjetski velikan Nikola Tesla je takođe imao svoja svetosavska iskustva, pa i u onom momentu kada je od njega bilo zatraženo da pomogne osnivanje jedne crkve u Americi, a on naložio da nosi ime po Svetom Savi i postao njen kum i dobrotvor.
I Vasko Popa, jedini srpski pjesnik koji je zaista imao svjetsku slavu. Velike su njegove zasluge za povratak Svetosavlju i za obnovu molitvene poezije u srpskoj književnosti.
Htio sam ovim da, makar i na nivou sugestije, pokažem da su najumniji ljudi koje je naša istorija dala, od Pupina, Tesle, Milankovića, Cvijića, Ave Justina, Nikolaja, do poznatih pjesnika, u svemu imali svetosavski život i da to nije deklarativno određenje. Ogromno je poklapanje u svim slučajevima i vidi se gotovo hagiografski elemenat ili obrazac življenja. Zato su ti ljudi bili sveti. Oni su napuštali sav komfor, odlazili u svijet, sticali imetak, sve to stavljali u službu čitavog svijeta i imali posebnu obaveznost da se vrate u okvire svoje tradicije, svoje porodice i time svjedoče svetosavski život. Sve je to dokaz da Svetosavlje nije apstraktna kategorija koja nas, kako neki misle, vodi u nekakav fašizam i etnocentrizam, već da je to ideja čovjekoljublja i svečovječanska misao koja nas tim dobrotoljubljem i čini dostojnim saučesnicima ovog vaseljenskog poretka u kojem mi trajemo i krećemo se prema Hristu, našem jedinom Spasitelju“, poručio je profesor Milorad Durutović, prenosi Radio Tivat.
U programu Svetosavske akademije u Tivtu su učestvovali Dječiji i mješoviti crkveni hor “Sveti prevlački mučenici“, sa dirigenticom Ivanom Komnenović i asistenticom Anastasiom Mršuljom, kao i mr Boško Tujković na harmonici.
Visoko sveštenstvo i ugledne goste je pozdravio starješina Sabornog hrama Svetoga Save u Tivtu, otac Pavle Pajić, zahvalivši svima koji su dali doprinos u pripremanju i organizaciji Svetosavske akademije:
“Sveti Sava je blagosiljao Srbe kao narod kroz vijekove, blagosilja nas u naše dane i blagosiljaće nas do kraja svijeta i vijeka. Zato je potrebno da budemo oni koji ćemo ići putem Svetog Save, a i pjesma o njemu kaže da je on onaj koji nas je poveo putem koji vodi u život, a kada se to kaže u Crkvi se misli na život vječni ka Hristu. Da treba da se okupljamo zato što je Sveti Sava hristonosac na srpski način i to je nam je dao i ostavio u amanet. Zato neka je svima nama srećan današnji praznik, da Bog da da nas u našem hramu, pod njegovim svodovima i svodovima svetosavskog parohijskog doma, bude što više i da se što češće okupljamo.”
Izvor: Radio Tivat
Foto: Željko Drašković
