TOČKOVI ŽIVOTA
Piše: đakon Pavle Lješković
Prošlo je nekih dvanaest ili trinaest godina od trenutka kada sam na Mainskom putu po prvi put ugledao neobičnu četvoročlanu rusku porodicu. Vozili su se na biciklima, nosivši na sebi odjeću veselih, svijetlih boja. Sjećam se da je i tog jutra, baš kao i svaki put kada bi ih u narednim godinama susretao, čitavom ulicom odzvanjao njihov glasan smijeh i žamor, koji bi prestao u trenutku kada prolaze pored mene. Tada bi , gotovo uvijek, upućivali ljubopitljive poglede u pravcu moje mantije. Biciklističku kolonu bi najčešće predvodio otac, suvonjavi čovjek duge , guste kose. Za njim bi po nepisanom pravilu vozile ćerke, bliznakinje u dvadesetim godinama, dok bi na kraju kolone uvijek bila njihova majka, četrdesetogodišnjakinja kratke kose, ofarbane u plavo. Jednom prilikom je njihov otac iz nekih razloga vozio znatno brže nego obično i stigao u Mainsku ulicu mnogo prije svoje porodice. Ugledavši me, zaustavio je biciklo, pozdravio me i započeo razgovor sa mnom. Rekao mi je da su se iz ruske metropole još prije desetak godina doselili u Budvu. Takođe je napomenuo da svoju porodicu uči tzv. zdravim stilovima života – vegetarijanstvu i meditaciji. Značajnim tonom je dodao i sledeće :
“ Vi pravoslavci pogrešno poimate svijet. Bog i priroda su jedno! Život je nužno kretanje u krug kojem nema kraja. To je kao da se neprestano po zamišljenom krugu voziš biciklom. Tako ja i moja porodici svakog jutra vozimo jedan veliki krug po Budvi, šireći ljubav i pozitivnu energiju „.
Rekoh mu da Tvorac i tvorevina ne mogu biti jedno. Međutim, tvorevina vozglavljena čovjekom može biti u vječnoj i nepropadljivoj zajednici sa Tvorcem. Za to je bio potreban pozitivan odgovor prvog čovjeka – Adama, koji je prvorodnim grijehom tu zajednicu odbio. U Novom Adamu – Hristu, čovjek, a preko njega i cijela tvorevina, je dobio novu šansu za zajednicu sa Bogom, koju treba slobodno da odabere. Takođe, život nije kruženje već pravolinijski put od rođenja do smrti. Čovjekova sloboda nije potpuna. Međutim, ni nužnost nije apsolutna, budući da čovjek odabira, svojom vjerom i djelima, da li će se njegova duša nakon ovozemaljskog života uspeti do zajednice sa Bogom ili će se strmoglaviti do najkrajnje tame.
Moje riječi je pažljivo slušao do momenta kada je na biciklima pristigao i ostatak porodice. Nakon toga se pozdravio sa mnom i nastavio sa vožnjom. Od tada je svaki put kada bi me ugledao učtivo klimnuo glavom prema meni u znak pozdrava. Međutim, nakon nekoliko godina prilikom njihovih redovnih vožnji mogli su se vidjeti samo on i ćerke, dok njegove žene više nije bilo sa njima. On je i dalje predvodio kolonu, ali je djelovao tužno i zamišljeno. Mene nije ni primijećivao, pa mi se nije ni javljao kada prođe pored mene. Poslednji put sam ga vidio nekoliko sedmica prije poslednjeg Božića. Ovog puta je u vožnji prilično zaostajao iza svojih ćerki.
Vozio je toliko sporo da se sasvim jasno mogao vidjeti bolan grč na njegovom licu. U jednom trenutku je pogledao prema meni. Po načinu na koji me je posmatrao, zaključio sam da me uopšte nije prepoznao, niti se sjećao razgovora koji smo davno vodili.
Kada sam treći dan Vaskrsa krenuo u pravcu Starog grada na jutarnju službu i liturgiju, lagano hodajući Mainskim putem, najprije sam začuo dobro poznati zvuk koji su proizvodili točkovi bicikala. Koji sekund kasnije sam ugledao djevojke, sada već tridesetogodišnjakinje, kako se voze ustaljenom rutom. Umjesto odjeće veselih boja, obadvije su nosile pantalone i majice crne boje. Takođe, ovoga puta se nije čuo onaj veseli žamor i smijeh, koji ih je krasio, budući da su vozile u potpunoj tišini, projavljujući tako svoju tugu i bol…
Od neobične je važnosti da na vrijeme pronađemo put Istine kojim ćemo se voziti za vrijeme svog zemnog života. Važno je i to da u toj spasonosnoj vožnji ne pretičemo druge ljude, niti da naglo kočimo, ugrožavajući tako i sebe i bližnjeg svoga. Takođe, pored puta ćemo s vremena na vrijeme biti u prilici da opazimo nemali broj stranputica, koje na je prvi pogled izgledaju mnogo privlačnije od puta Istine. Međutim, stranputice uvijek vode u bezdan ništavila. Kada čovjek jednom tu zakorači, kasnije će mu biti neopisivo teško da se vrati na pravi put.
Stoga je važno strpljivo i polako voziti jedinim istinskim putem koji vodi u vječno blaženstvo i zajednicu sa Gospodom…
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)