Povodom 61 godine od upokojenja blaženopočivšeg Mitropolita crnogorsko-primorskog Arsenija Bradvarovića (+1963), u prilogu donosimo 2 njegove besede:
- Pristupnu besedu na episkopskoj hirotoniji u Sabornoj crkvi u Beogradu 4. februara 1940. Godine, koja je objavljena u Glasniku SPC, 1940, 5, str. 170-173 i
- Arhipastirsku poslanicu poverenoj mu pastvi, sveštenstvu, sveštenomonaštvu i vernom narodu Mitropolije crnogorsko-primorske 25. oktobra 1947. godine (AMCP, M.Br.91.)
(Priredio protojerej Blagoje Rajković,
rektor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog)
PRISTUPNA BESEDA NA EPISKOPSKOJ HIROTONIJI
Saborna crkva u Beogradu, 4. februara 1940. godine
(Glasnik SPC, 1940, 5, str. 170-173)
Vaša Svetosti,
U ovom svečanom trenutku, kada iz Vaših ruku primam žezal, simvol episkopske vlasti, osećam strah pred veličinom odgovornosti, koju uzimam na svoja slaba pleća. Osećam strah, da li ću opravdati ono veliko poverenje, koje mi je Sveti Arhijerejski Sabor, na predlog Vaše Svetosti, dao. Ja sam duboko urezao u srce svoje divnu pouku Vaše Svetosti o veličini episkopskoga poziva, o dužnostima i odgovornostima, koje su skopčane sa tim položajem. O tome sam i sam razmišljao od dana moga izbora za episkopa, pa sve do danas. Razmišljao sam o značaju episkopskoga poziva, o velikoj odgovornosti, o dužnosti episkopa da služi Bogu i narodu i da radi na duhovnom preporođenju čoveka.
Označaju episkopskoga čina govori i jedna simvolička knjiga svete Pravoslavne Crkve, po kojoj bez episkopa ni Crkva ne može biti Crkvom, ni hrišćanin hrišćaninom.[1] Da je episkop naslednik apostolski, da on rukopoloženjem i prizvanjem Svetoga Duha dobija po nasledstvu darovanu mu vlast od Boga da vezuje i dreši, da je on živa slika Boga na zemlji i da je izvor svih tajana sv. vaseljenske Crkve, da je on potreban Crkvi kao što je disanje potrebno čoveku, kao što je sunce potrebno svetu. I reči: „Tako neka se svetli videlo Vaše pred ljudima, kako bi oni videli vaša dobra dela i proslavili ime Oca našega, koji je na nebesima,“ (Mat. gl. 5, 13—16) i „vi ste so zemlji, vi ste svetlost svetu,“ odnose se u prvom redu na episkope. Duboko sam urezao u srce svoje reči sv. apostola Pavla Timoteju: „Budi ugled vernima u reči, življenju, ljubavi, u duhu, veri i čistoti,“ (Posl. Tim. gl. 4, 12) da episkop treba da je bez mane.Episkop je dužan da spasava duše ljudske i za njih snosi veliku odgovornost pred Bogom. Jer, Bog kroz proroke govori starešinama naroda: „Ako ne opomenete i ne progovorite, da bi odvratili bezbožnika od bezbožnoga puta njegova, da bi ga sačuvali u životu, onaj će bezbožnik poginuti sa svoga bezakonja, ali ću krv njegovu iskati iz vaših ruku.“(Jezek. 3, 18).
Potpuno sam shvatio reči, da je episkopska služba, služba Bogu i narodu i da je karakteristika crkvene vlasti: što veći položaj to veća odgovornost i što veći gospodin, to i veći sluga. Za to nam je dao primer sam Gospod naš Isus Hristos. Jer kad su se apostoli prepirali o prvenstvo, Isus Hristos je rekao: „Koji hoće da bude veći među vama, da vam služii koji hoće prvi među vama da bude, da bude svima sluga, jer Sin čovečiji nije došao da mu služe, nego da služi i da da dušu svoju u otkup za mnoge.“ (Jev. po Marku gl. 10, 43-45). Gospod Isus Hristos napustio je božansku slavu, Nebo i služenje anđela, došao je na zemlju u smernom obliku sluge, da služi svetu i da dade dušu svoju za njega.
Dužnost je episkopa da radi na duhovnom preporođenju čoveka. Sam Gospod Isus Hristos došao je na zemlju da preporodi svet, da na razvalinama staroga društvapodigne novo društvo, koje će biti prožeto načelima Njegove nauke. On je osnovao carstvo svoje na zemlji, ali da bi čovek mogao biti član Carstva Božjega, on mora da se preporodi. Zato je Gospod Isus Hristos za vreme svoga zemaljskoga života radio na duhovnom preporođaju čoveka. On je vršio velike preokrete u dušama ljudi, tako da je Savle postao Pavle, vuci su postali pastiri, carinici evanđelisti, najsebičniji ljudi postajali su najplemenitiji i najblagorodniji. A taj veliki preokret u dušama ljudi izazvao je Gospod svojom dubokom ljubavlju, koja se spuštala do Ada, do paloga čoveka. Jer, čovek je pre dolaska Isusa Hrista bio tako duboko pao, da je izgledalo da mu nema spasa. Njegovo telo koje je postalo sedište greha, smetalo mu je da se duhovno uzdigne, ono je držalo zarobljenu i njegovu besmrtnu dušu, i vuklo je sobom po blatnjavoj zemlji. Nicale su u to vreme razne pesimističke teorije, po kojima je čovek bio nepopravim i osuđen na duhovnu smrt, ali je Gospod Isus Hristos oborio sve te teorije time, što je sišao u Ad i izveo čoveka odande na sunce i svetlost, uzdigao ga više svih nebesa, jer se On u telu čovečijem uzneo na Nebo i seo s desne strane Boga Oca. Time je On osvetio to telo, i dao mogućnosti i ljudima i narodima da se razvijaju i usavršavaju. Radi toga je Isus Hristos osnovao Crkvu svoju i u njoj postavio apostole, koji su nastavili taj rad, kao što se to vidi iz reči sv. apostola Pavla: „Jer vas u Hristu Isusu rodih evanđeljem“ (IKor. 4, 15) i „dečice moja, koju opet s mukom rađam, dokle Hristovo obličje ne postane u vama“ (Galatima gl. 4, 19). Od hrišćanina se traži da iz osnova izmeni svoje biće, da postane nov čovek. Zato sv. apostol Pavle veli: „Svucite staroga čoveka s delima njegovim i obucite novoga, koji se obnavlja, za poznanje, po obličju Onoga, koji ga je sazdao.“ (Kološ. 3, 9).
Kada su, dakle, tako velike dužnosti, morao sam postaviti sebi pitanje, kako ću ja slab čovek da ih izvršim? Morao se pojaviti i strah zbog veličine dužnosti, ali je taj strah iščezao, kad sam čuo reči: „Božanska blagodat leči nemoćne i ispunjava one, koji oskudevaju,“[2] da se sila Božja u nemoćima pokazuje i da su slabi i nemoćni ljudi postali moćni i silni, kada su primili blagodat Božju. Iščezao je moj strah kada sam pomislio, da nisam usamljen, nego da iza mene stoji jedna moćna organizacija, Srpska Pravoslavna Crkva, koja ima sjajnu tradiciju još od svetoga Save, da na čelu Crkve stoji Vaša Svetost sa braćom Arhijerejima i da ćete me Vi pomoći svojim bogatim iskustvom i svojim savetima.
Pored zahvalnosti Gospodu Bogu, zahvaljujem Vašoj Svetosti i Svetom Arhijerejskom Saboru na izboru mome za vikarnog episkopa, zahvaljujem Njegovom Veličanstvu Kralju Petru IIkoji je blagoizvoleo potvrditi moj izbor. Ja ću prinositi molitve Gospodu Bogu za dug život i zdravlje Njegovog Veličanstva, da bi njegova vladavina bila srećna i u miru. Zahvaljujem Vašoj Svetosti i braći Arhijerejima što rukopoložiste i prizvaste blagodat Svetoga Duha na mene, zahvaljujem prisutnim Arhijerejima, braći sveštenicima i đakonima, koji su iz pažnje i ljubavi prema meni služili na Sv. liturgiji i svima, koji nisu mogli doći na moju hirotoniju, a koji su se danas Bogu molili za mene. Zahvaljujem i vama draga braćo i sestre, koji ste u tako velikom broju prisustvovali na Svetoj liturgiji. A pošto ću ja kao episkopski vikar s vama zajedno sarađivati na verskom, dobrotvornom, kulturnom i drugim poljima, smatram za potrebno, da vam uputim nekoliko reči.
Mi danas preživljujemo teška vremena. Ceo svet je sličan jednom uzburkanom moru, a život naroda sličan je vožnji na nesigurnoj lađi. Do toga teškoga stanja došlo je zbog toga, što su ljudi svoje nade polagali u nauku, što su tvrdo verovali, da će ona rešiti sve probleme. Ali, ljudi su se prevarili, jer nauka, a osobito tehnika i hemija služe sada uništavanju milijona ljudskih života i materijalnih dobara.[3] To je zlo nastalo zbog toga, što su ljudi i narodi napustili nauku Hristovu o ljubavi, bez koje ne može biti sreće i zadovoljstva među ljudima. Jer je Gospod Isus Hristos rekao: „Bez mene ne možete učiniti ništa,“[4] a sveti apostol Pavle veli: „I ako imam proroštvo, i ako znam sve tajne i sva znanja, i ako imam svu veru, da i planine premeštam, a ljubavi nemam, ništa sam“ (IKor. gl. 1, 2). Samo Hristova nauka može da spase čovečanstvo, samo ona može da reši sve probleme: i socijalni, i državni i međunarodni problem.
Čuvajte sveto Pravoslavlje, jer je ono u prošlosti dalo Srpskom narodu tako veliku duhovnu snagu, da je on vekovima mogao da odoleva svima napastima i iskušenjima, da je on pomoću njega, mogao da pobedi velika carstva, a u teškim, sudbonosnim trenutcima žrtvovao je telo i materijalno blago da bi sačuvao dušu svoju. Jer je Srpski narod duboko urezao u srce svoje reči Gospoda Isusa Hrista: „Kakva je korist čoveku, ako ceo svet zadobije, a dušu svoju izgubi, jer kakav otkup može čovek dati za dušu svoju?“[5] On je potpuno shvatio, da jedna duša više vredi nego ceo ovaj materijalni svet, jer će doći vreme, kada će taj svet propasti, kada će sunce pomračiti, a mesec izgubiti svoju svetlost, a zvezde popadati s neba, a duša će i tada ostati, jer je ona besmrtna. A što je Srpski narod tako duboko urezao u srce svoje te reči, ima zahvaliti svetome Savi, koji je u istini duhovno preporodio Srpski narod. On je time Srpskom narodu ostavio takvo duhovno blago, od kojega je Srpski narod živeo i onda, kad je propala nemanjićka država, kada je bila ukinuta Pećka patrijaršija, ta verna čuvarka Pravoslavlja i Srpske nacije. On je od toga blaga živeo, kada više nije bilo ni bogoslovija, ni bogoslužbenih knjiga, ni pismenih sveštenika, ali se vera ipak održala, ona se prenosila putem narodnih pesama, koje su sadržavale uzvišene misli o Bogu, o ljubavi prema bližnjima, o dobročinstvu, o velikoj vrednosti duše. Pa zato i čovek današnje kulture i civilizacijetrebada se ugleda u jednom na starog patrijarhalnog čoveka, koji je znaosamo jednu nauku nad naukama: da duša pretstavlja najveću vrednost. Samo tako ćemo prebroditi sve poteškoće današnjega burnoga vremena.
Molim se Gospodu Bogu, da ojača moju veru, da osnaži moju volju, da bih imao revnost apostola, da bih imao vrline samoodricanja i samopregorenja, kako bih i ja mogao raditi na duhovnom preporođenju našega naroda. Amin.
Arhipastirska poslanica mitropolita Arsenija
vernom narodu (AMCP, M. Br. 91, 25. 10 1947.)
+ ARSENIJE
Božijom milošću Mitropolit Crnogorsko-primorski blagočestivom i hristoljubivom Srpskom narodu i svemu sveštenstvu bogomčuvane Eparhije crnogorko-primorske šalje od Boga izmoljen blagoslov, a od svoje smernosti Arhipastirski pozdrav.
Srpska pravoslavna Crkva bila je jedina Crkva, koja je za vrijeme okupacije stradala i podnosila velike žrtve. Naročito u zapadnim krajevima naše Države, okutni neprijatelj pobio je preko milion naše braće Srba, neštedeći ni malu djecu, anjihova naselja porušio i imovinu opljačkao. Pobijeno je na stotine sveštenika, jedan Mitropolit i dva Episkopa, umoreni su najgroznijom smrću, jedan Mitropolit i dva Episkopa su isprebijana tako, da su poslije izvjesnog vremena umrli od zadobijenih rana, dva Episkopa su umrla prije vremena od gonjenja.
Crkva naša bila je obezglavljena interniranjem Njegove Svetosti Patrijarha Gavrila. Stotine naših crkava, od kojih je veliki broj bio umjetničke vrednosti, porušen je na vandalski način, pošto su prethodno oskrnavene. Tako isto porušeni su i naši manastiri od istorijske vrednosti, osnovani u XIII, XIV, XV i XVI vijeku, čiji su hramovi bili remek djela naše crkvene umjetnosti, a njihova imanja opljačkana. Zašto je Srpska pravoslavna Crkva za vrijeme okupacije tako ljuto stradala? Zato što je Srpski narod stradao, jer znamo iz istorije, da je Srpska Crkva uvijek dijelila dobro i zlo sa svojim narodom, i za to je ona narodna Crkva. Tako je stradala i Pećska Patrijaršija. Ona je bila ukinuta za to, što pretstavnici njeni nijesu htjeli da prave pogodbu sa osvajačem. Oni nijesu htjeli da traže privilegije za sebe, da žive u raskošu i sjaju, a naroda da živi u najvećoj bijedi i siromaštini. Osvajač je mislio, da će ukidanjem njezinim uništiti hrišćanstvo, pravoslavnu vjeru i Srpsko ime. Ali, osvajač se ljuto prevario, jer su te duhovne vrednosti bile duboko urezane u srce Srpskoga Naroda. Osvajač je mogao da uništi spoljašnju organizaciju Crkve naše, ali duh njezin nije mogao uništiti. On je mogao ubiti itjelo, ali dušu nije mogao ubiti. Ali naši stari su izdržali ta stradanja i iskušenja, jer su znali, da Bog šalje ljudima i narodima samo onoliko iskušenja i stradanja, kojiko oni mogu izdržati. I za to je Srpski Narod zbacio sa sebe ropski jaram, izvojevao je svoju slobodu i samostalnost, poslije čega je i njegova Crkva obnovljena.
Tako je u ovom velikom svetskom ratu stradala i Srpska pravoslavna Crkva zajedno sa svojim narodom. Stradala je ljuto i naša Bogomspasajema Crnogorsko-primorska Eparhija. Pored žrtava u krvi i naša Eparhija pretrpjela je ogromnu štetu. Za to se cijela naša Crkva nalazi sada u teškom materijalnom položaju. Ali mi ne smijemo klonuti duhom, ne smijemo pasti u očajanje. Mi moramo to isto raditi što su i naši pretci u sličnim slučajevima radili. Mi moramo raditi na obnovi našeg vjerskog života. Mi moramo biti svjesni toga, da je neprijatelj i u Crnoj Gori zato ubijao i narod i sveštenstvo, rušio naše crkve i pljačkao naše imovine, da bi spriječio obnovu našeg crkvenog života poslije rata. Pa zar da dozvolimo, da on u tome uspije? Zar mi, koji smo u ovome ratu podnijeli tolike žrtve u krvi, za vjeru, ime Srpsko i slobodu, sad da klonemo duhom zbog nemanja materijalnih sretstava? Zar zbog toga da dozvolimo da umukne Božanska pjesma u našim crkvama i manastirima? Zar da dozvolimo, da se svetinje naše pretvore u ruševine? Zar da ne možemo da održimo našu Eparhiju, koju je Sv. Sava osnovao? To ne smiju da učine nikako potomci Ivana i Đura Crnojevića, Sv. Petra Cetinjskoga, Sv. Vasilija Ostroškoga, pravednoga Stefana, Vladike Rada i drugih. Zar postovi, bdenja i podvizništva naših svetitelja, da budu bez ikakve koristi? Zar borbe naših predaka vitezova za krst časni i slobodu zlatnu da budu uzaludne? Zar tolike tekovine naših predaka da propadnu zbog naše ravnodušnosti?
Pa kome da se obratimo za pomoć u prvom redu? Mi smo pozvali prvo sve manastirske uprave, da pruže pomoć Eparhiji našoj u ovim teškim danima. Potsjetili smo naše sveštenomonahe na njihove slavne pretke, koji su svijetljeli svojim životom, koji su radili na vjerskom, nacionalnom, prosvjetnom i dobrotvornom polju, i koji su pomagali Crkvu i materijalno. Mi smo učinili potrebne korake, da manastirske uprave izvrše svoju dužnost. Ali mi se ne bi zadovoljili samo time, što bi našu Eparhiju osigurali što bismo mogli izdražavati njezin službenike, jer Eparhija ima i druge velike zadatke da izvrši. U prvom redu potrebno bi bilo pomoći naše sveštenstvo, koje se nalazi u vrlo bijednom stanju, o čemu sam se uvjerio za vrijeme moga putovanja po Crnogorsko-primorskoj eparhiji. Istina da Eparhija nije sada u mogućnosti, da pomogne svima sveštenicima, ali bi morala pomoći one, koji su u najtežem položaju, koji imaju mnogobrojnu djecu, koji imaju bolijest u kući. Morali bi smo pomoći, dalje, svešteničke udove i siročad, koji nemaju rodbine, a nalaze se u godinama, da ne mogu sebe zaraditi koru hleba, ili su teško bolesni. Eparhija bi, dalje morala nešto učiniti i na crkveno-prosvjetnom polju. Morali bi izdražavati nekoliko bogoslova, jer se sveštenici penzionišu, umiru, a sveštenički kadar se ne popunjava. Pa, da bi Eparhija mogla da izvrši taj veliki zadatak, porebno je, da joj i svi članovi eparhije pruže pomoć. Ali postaviće se pitanje, da li Crkva može i smije tražiti nešto od našega naroda, čija je zemlja krševita i sirota, koji je toliko žrtava podnio u ovom velikom svetskom ratu. Mi smo svjesni toga, da je naš narod stradao, da mora da podnosi i sad velike žrtve za obnovu zemlje, za izdržavanje siročadi, invalida, i dr., ali mi tražimo tako malu pomoć, da ona nikako ne omete plan oko obnove zemlje. Naš crkveni finansijski plan predviđa, da svaki član naše Eparhije plati njoj 1 (slovom: jedan) din. godišnje priloga, i to da tu svotu plati u dva put crkvenoj opštini ili svešteniku, koja će se svota dostaviti Eparhiji do 1. januara 1948. godine. Te male svotice slične su malima plitkima potočićima, čija se voda ne može nikakvim sudom zahvatiti, ali, ako se svi oni slivaju na jedno mjesto, u jedan bazen, onda se ta voda može korisno upotrijebiti. No, kako da se dođe do tih dinara? Tu ima izvesnih poteškoća, koje su u ovome:
Naš narod je kroz vjekove vodio borbu za svoju slobodu, vjekovima je podnosio velike žrtve u krvi i dobrima. Mi smo za to navikli samo na velike zamahe, a naročito naš narod u Crnoj Gori, koji se vjekovima borio za krst časni i slobodu zlatnu. To je jedna naša dobra osobina. Ali, mi moramo tako isto i u miru da podnosimo manje žrtve, moramo se priviknuti na mali sitan rad, koji izgleda beznačajan, ali je od velike vrednsti. Mi moramo da se naučimo da radimo male stvari, jer od malih stvari postaju velike. Jer jedna velika hrpa pšenice sastoji se iz mnogobrojnih sitnih zrna, veliki okean sastoji se iz malih kapljica, a velika svota novaca sastoji se iz para i dinara. Za to naš narod i kaže: zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača.
Ali, da bi se ovaj finansijski plan ostvario, potrebna je dobra organizacija i veliko strpljenje. Svakako, da se ovakav rad ne može ni zamisliti bez učešća sveštenika i arhijerejskih namjesnika, jer oni mogu ovaj posao da organizuju. Stoga pozivam i umoljavam sveštenstvo da uloži sve svoje sile, kako bi ovaj naš rad i uspio.
Neka Gospod blagoslovi rad blagočestivog i hristoljubivog naroda i sveštenstva našega, kako bi on urodio bogatim plodom.
Na Cetinju, 20/7. oktobra 1947. g.
Vaš smireni molitvenik
MITROPOLIT
CRNOGORSKO-PRIMORSKI
Arsenije s. r.
[1]Verovatno se misli na Poslanice sv. Ignjatija Bogonosca, episkopa antiohijskog. Naročito se o važnosti episkopske službe govori u njegovoj Poslanici Smirnjanima, 8. glava, v. Dela apostolskih učenika, prevod ep. Atanasija Jevtića, Vrnjačka Banja 2002. str. 262 (prim. prir.)
[2]Reči molitve koja se čita na hiroroniji episkopa, prezvitera i đakona. (prim. prir.)
[3]Beseda je izgovorena početom 1940. godine, u vreme kada je II svetski rat sa svim svojim strahotama već uveliko besneo Evropom. Vladika Arsenije ukazuje na razaranja i stradanja ljudi koje je donela primena naučnih dostignuća u oblasti vojne industrije, kao posledica obezboženosti evropskog čoveka, koji u svojoj duhovnoj posrnulosti jagmi za ostvarenjem materijalnih interesa, ne vodeći računa o drugim ljudima. (prim. prir.)
[4]Jovan 15, 5. (prim. prir.)
[5]Matej 16, 26. (prim. prir.)
