Gradovi bez sabornog hrama slični su čovjeku bez srca i duše. Podgorica je do sada bila jedini evropski grad koji je ostao bez svog središnjeg, sabornog i sabirnog hrama, zato ona i vapije svim svojim bićem za jednim takvim hramom koji bi bio sobom vaskrsenje i obnova.
Duhovna poruka blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija
Drevni naziv Podgorice – Dioklitija znači „Božije obitalište“. Nesumnjivo, sam taj naziv potvrđuje da je ona od kada je postala u starini ljudsko naselje, imala svoje hramove, kao mjesta otkrivanja i „obitavanja“ Boga.
Iz starohrišćanskih vremena su tako sačuvani ne prosto ostaci hramova nego čak i hramova episkopskih sjedišta – katedralnih hramova i manastira. Kao očevidan primjer toga služi Bogorodičina saborna crkva u drevnoj Duklji. U njoj je po predanju vjenčan sa Kosarom i krunisan Sv. Jovan Vladimir zetski kralj i mučenik. Divni su ostaci katedralnog hrama na Zlatici, zajedno sa trikonhosom i starohrišćanskom krstionicom. Crkva Sv. Đorđa i danas služi, dok je manastir Svetog Marka (Drpe), vezan po predanju za ličnost Svetog Save, srpskog arhiepiskopa, porušen (poslednju kapiju su mu srušili komunisti 1958. godine).
Svi ovi i mnogi drugi porušeni hramovi stare Duklje, Podgorice i njene okoline očekuju vjekovima svoju obnovu i vaskrsenje starih i temelj novih „obitališta“ slave Božje. Evo, naše pokoljenje, u najtežem i duhovno najraslabljenijem vremenu, prihvatilo se tog najvećeg i istorijskog zadatka: blagoslovom vaseljenskog, ruskog i srpskog Patrijarha započelo je gradnju Hrama Vaskrsenja Hristovog u Momišićima.
Zašto baš hram posvećen Hristovom Vaskrsenju?
Zato što su ljudi našeg vremena, svojim klanjanjem prolaznom životu i vrijednostima, obogotvorili smrt i tvorevinu, zamijenivši njima Boga i besmrtno ljudsko dostojanstvo. Otuda, gradeći hram Vaskrsenju, želimo da obasjamo svoj život svjetlošću besmrtnosti i vjerom u bogosmisao čovjeka i svijeta. Gradeći hram Hristovom Vaskrsenju, budimo u sebi vjeru u nepobjedivost dobra, istine i života.
Vaskrsavamo stare hramove, a kroz njih i preko njih, vaskrsavamo i obnavljamo svoje saborno pamćenje na mrtve i žive. Tom gradnjom budimo u sebi radost života, oslobađajući se od tugomore i beznađa vremena u kome živimo. Gradimo hram da bi on bio vidljivi znak prisustva vaskrsloga Hrista u nama i među nama. Kvascem vaskrsenja čistimo svoju dušu od zagađenosti, strasti, mraka, zabluda. Obnavljamo u sebi našu svetu vjeru pravoslavnu. Sijemo po svojoj duši i dušama svojih potomaka sjeme vjernog smisla i vjere u pobjedu života nad smrću, ljubavi nad mržnjom, Vječne svjetlosti nad mrakom. Gradimo ga da bi nam bio podsticaj na obnovu pravoga Duha u nama, na obnovu naših i svetih narodnih običaja, našeg sveukupnog življenja. Zidamo ga da bi nas uzvodio nebesima, nizvodio nebesa na zemlju i ugrađivao sve i sva u vječni grad Jerusalim. Da bi nas sabirao oko Prestola Jagnjeta Božjeg, zaklanog za život svijeta. Da bi nas preobražavao i pretvarao u hramove slave Božje, radi čega je čovjek i stvoren. Da bi nas vaspitavao u bogoljublju i istinskom čovjekoljublju.
Jednom riječju, ne gradimo mi hram Vaskrsenja, nego on gradi i izgrađuje nas; ne oblikujemo i ne ukrašavamo mi njega, nego on nas oblikuje i ukrašava nebeskom neprolaznom ljepotom, pretvarajući nas u obitalište Svete Trojice, Boga Ljubavi. Hram Vaskrsenja će imati i svoje okrilje, s lijeve i desne strane (paraklise), posvećene Sv. Jovanu Vladimiru, zetskom kralju i mučeniku i Prepodobnom Simeonu Mirotočivom. Zašto baš njima dvojici?
Ova dva drevna srpska vladara su nam na svom mučeništvu i podvigu sagradili dom i državu, uveli nas u vjeru pravoslavnu i izveli, kao zreo hrišćanski narod na istorijsku pozornicu. Upisali u nas i naše biće naše vječno opredjeljenje i Put kojim da hodimo.
Obojica su vjekovni vaskrsitelji i objedinitelji narodne duše i sudbine, utemeljitelji narodne simfonijske državotvornosti, svjedoci, svojim životom i djelom – vaskrsloga Hrista!
U hramu će biti obnovljena i starohrišćanska krstionica sa Zlatice: da bi se kroz nju i preko nje Crna Gora vratila Časnom krstu i Svetom krštenju, sabrala u jednu dušu i jedno srce, vjerom, nadom i ljubavlju Božjom, i rasla u bezmjernu mjeru rasta visine vaskrsloga Hrista Bogočovjeka.
Kako ćemo i kad sagraditi ovaj veličanstveni hram, koji zajedno sa Hramom Svetog Save na Vračaru predstavlja najznačajniji istorijski poduhvat našeg pokoljenja i cijelog pravoslavnog srpskog naroda, ali i jedan od najznačajnijih poduhvata našeg vremena vaseljenskog Pravoslavlja?
Sagradićemo ga svojom vjerom, žrtvom i ljubavlju. Neka samo svaki Crnogorac ugradi u njega po jedan kamen i veoma brzo će zablistati zlatni krst na ovom hramu Vaskrsenja, pomirenja i bratske sloge. Najstameniji su oni hramovi koje gradi narodna vjera i ljubav, u koje narod ugrađuje svoju dušu, svoje priloge i svoje bogoljublje. Ovaj hram je pozvana da gradi sva Crna Gora i svi pravoslavni Srbi, ma gdje bili, kao i svi ljudi žedni pravde Božije i života vječnoga. I najmanji prilog, pred Bogom je veliki, samo ako se prilaže čista srca i duše.
Izvor: Svetigora, br. 33, 1994. godina
