Deseto po redu veče 11. Trga od ćirilice bilo je u znaku jubileja 200 godina od rođenja srpskog književnika i diplomate iz Paštrovića, Stefana Mitrova Ljubiše, čuvenog po svojim pripovjetkama, koje su svrstane u remek djela srpske književnosti 19. vijeka.
Učesnici programa bili su: dr Budimir Aleksić i književnik i publicista Želidrag Nikčević.
Najprije je lik i djelo Stefana Mitrovog Ljubiše približio publici dr Aleksić.
U svom izlaganju, podsjetio je da ovaj pisac nije posjedovao obrazovanje od malena. Tek sa četrnaest godina se naučio čitati i pisati, istovremeno kada je naučio i italijanski jezik. „Bio je jedan od vođa srpskog nacionalnog preporoda u Boki, zastupnik u Dalmatinskom saboru i Bečkom parlamentu, nosilac srpske nacionalne ideje, narodni tribun, književnik, prevodilac, pjesnik, daroviti pripovjedač, tvorac nenadmašnih umjetničkih pripovjedaka na nacionalnoj istorijskoj osnovi, vrstan stilista, te jedan od najdoslednijih pristalica narodnog jezika“ navodi dr Aleksić. Svojom osobenom prozom označio je prelaz iz romantizma u realizam i dao izuzetan doprinos srpskoj književnoj baštini. Profesor je u svom izlaganju iznio niz teza o Ljubišinoj nacionalnoj ideji, političkoj djelatnosti, kao i o njegovom irazito kvalitetnom kulturnom i književnom djelovanju.
U svom izlaganju, podsjetio je da ovaj pisac nije posjedovao obrazovanje od malena. Tek sa četrnaest godina se naučio čitati i pisati, istovremeno kada je naučio i italijanski jezik. „Bio je jedan od vođa srpskog nacionalnog preporoda u Boki, zastupnik u Dalmatinskom saboru i Bečkom parlamentu, nosilac srpske nacionalne ideje, narodni tribun, književnik, prevodilac, pjesnik, daroviti pripovjedač, tvorac nenadmašnih umjetničkih pripovjedaka na nacionalnoj istorijskoj osnovi, vrstan stilista, te jedan od najdoslednijih pristalica narodnog jezika“ navodi dr Aleksić. Svojom osobenom prozom označio je prelaz iz romantizma u realizam i dao izuzetan doprinos srpskoj književnoj baštini. Profesor je u svom izlaganju iznio niz teza o Ljubišinoj nacionalnoj ideji, političkoj djelatnosti, kao i o njegovom irazito kvalitetnom kulturnom i književnom djelovanju.
Ljubiša je počeo rano da piše, ali se svojim pripovjedačkim darom počeo baviti tek u petoj deceniji svoga života. Pripovjetke su mu izlazile u najuglednijim tadašnjim listovima i časopisima, navodi profesor i dodaje da je Ljubiša svoj književni program iznio u kratkom predgovoru svoje prve knjige, citirajući izvode iz pomenutog predgovora. „Moja je namjera bila“, kaže on, „da ovom radnjom očuvam nekoliko znamenitijeh događaja svoje otadžbine, a uzgred da opišem način življenja, mišljenja, razgovora, napor, vrline, mane i poroke svojih zemljaka, pa sve to da predam potomstvu onako kako sam čuo i upamtio od starijeh ljudi, jer vidim da se svaki dan te stvari preobražuju i ginu, sve što je napredniji doticaj i poplavica tuđinstva.“
Književnik i publicista Želidrag Nikčević se u svom izlaganju osvrnuo na jedan naizgled sporedan, ali izuzetno važan „ambijentalni aspekt“ Stefana Mitrova Ljubiše, što podrazumjeva sveobuhvatne motive njegovog stvaranja, koji su nama u očuvanju pouzdanog kulturno-identitetskog kursa posebno važni.
„Njegova proza je ne samo Njegoš u prozi, nego je to narod malih priča“, zapaža Nikčević, tumačeći književno stvaralaštvo ovog velikog pisca. Kod Ljubiše je pisanje definisano kao „povratak, zavičaju, majci ili materinom mlijeku“, zapaža Nikčević i dodaje da se „u osnovnom sloju Ljubišinih pripovjetki primjećuje jedna nostalgija za skoro potonulim slovenskim svijetom“.
Unutar njegovog stvaralačkog opusa, provlači se neka nit svojevrsne pripovjedačke gerile, zaključuje Nikčević. U jednom od njegovih publikovanih pisama, na kraju stoji „odmah po pročitanju spaliti“, što se može okarakterisati kao neko „poziciono lukavstvo tih njegovih tekstova“ navodi Nikčević, „koji postaju etnografski dokument prvog reda“.
„Njegova proza je ne samo Njegoš u prozi, nego je to narod malih priča“, zapaža Nikčević, tumačeći književno stvaralaštvo ovog velikog pisca. Kod Ljubiše je pisanje definisano kao „povratak, zavičaju, majci ili materinom mlijeku“, zapaža Nikčević i dodaje da se „u osnovnom sloju Ljubišinih pripovjetki primjećuje jedna nostalgija za skoro potonulim slovenskim svijetom“.
Unutar njegovog stvaralačkog opusa, provlači se neka nit svojevrsne pripovjedačke gerile, zaključuje Nikčević. U jednom od njegovih publikovanih pisama, na kraju stoji „odmah po pročitanju spaliti“, što se može okarakterisati kao neko „poziciono lukavstvo tih njegovih tekstova“ navodi Nikčević, „koji postaju etnografski dokument prvog reda“.
„Ja nijesam nikad mislio pisati za štampe, ni prepunjati i onako prepune sanduke naših knjižara suhoparnim knjigama. No videći grdni rasap što se po štampi čini lijepim našim jezikom, puče mi srce od bola, pa se dadoh i ja da nešto pišem kao neki prosvjed protivu takvog rasapa. Da li ću uspjeti, bojim se ljuto, jer su se na pustoši naše knjige, udomazetili oblici tuđih kulturnih jezika, kao da odjeneš Hercegovca u francuski frak“, naveo je Nikčević, citirajući Stefana Mitrova Ljubišu.
Čežnja za rodnom srpskom gudom, posebno je istaknuta u njegovom pismu iz Austrije, kada opisuje ljepote rodnog mjesta i svojega naroda: „kad mi na um padne da je sjutra Trojičindan, da će se sjutra Krsta nositi i kolo voditi, a ja ovdje bez igdje ikoga kukavac, kad mi na um padne, dođe mi da puknem među ovijem svijetom koji nema ni duše ni čuvstva“. Upečatljivo je i Ljubišino nepokolebljivo identitetsko ispovijedanje, posebno iskazano sledećim riječima :“ja znam da vi na mene mrzite jer sam srb narodnošću i pravoslavan vjerom“, i opet, „a ja kojemu je srpsko znanenje na čelu upečaćeno, braniću pogaženo pravo i slobodu dok mi pod grlom kuca“.
Čežnja za rodnom srpskom gudom, posebno je istaknuta u njegovom pismu iz Austrije, kada opisuje ljepote rodnog mjesta i svojega naroda: „kad mi na um padne da je sjutra Trojičindan, da će se sjutra Krsta nositi i kolo voditi, a ja ovdje bez igdje ikoga kukavac, kad mi na um padne, dođe mi da puknem među ovijem svijetom koji nema ni duše ni čuvstva“. Upečatljivo je i Ljubišino nepokolebljivo identitetsko ispovijedanje, posebno iskazano sledećim riječima :“ja znam da vi na mene mrzite jer sam srb narodnošću i pravoslavan vjerom“, i opet, „a ja kojemu je srpsko znanenje na čelu upečaćeno, braniću pogaženo pravo i slobodu dok mi pod grlom kuca“.
Izvor: spco-hercegnovi
