Veliko osvećenje Hrama Vaskrsenja Hristovog u Frankfurtu

,,Draga braćo i sestre, uvaženi gosti, dragi prijatelji,Danas smo sabrani u velikoj i dubokoj radosti – u radosti koja prevazilazi riječi. Osvećen je novi hram, koji je ušao u život Crkve kao mjesto sabranja, mjesto gdje ćemo se učiti zajedništvu, pokajanju i praštanju. A upravo nam o sabranju i zajedništvu govori i današnje jevanđelje o javljanju vaskrslog Gospoda svojim učenicima. Nije slučajno što se baš ovaj odlomak čita u nedjelji po Vaskrsu. Jer sve što se zbilo u onoj sobi – zatvorena vrata i strah koji steže srca učenika – duboko nas se tiče. I tiče se naše Crkve.

Kaže se da su se učenici sklonili zbog straha od Judejaca. Koliko samo puta i mi zatvaramo vrata srca svoga – zbog straha, tuge ili nemoći? Koliko puta i mi, kao i oni, čekamo nešto što ne umijemo riječima iskazati? A onda – baš u takav prostor – ulazi Hristos. Ne ruši vrata. Ne viče. Ne prekorijeva. On dođe i kaže: „Mir vam.“ Tim jednostavnim a spasonosnim pozdravom otvara prostor nove stvarnosti: stvarnosti u kojoj Bog ne dolazi da vlada, nego da sabira – u ljubavi i vjeri.

I u tom trenutku, On pokazuje apostolima svoje rane. Ne krije ih. Hristos, vaskrsli, živi, proslavljeni – ne vraća se, dakle, kao nepovrijeđeni Bog, već kao Onaj koji nosi ožiljke ljubavi. Tako nam se približava, učeći nas da Crkva nije trijumfalna tvrđava, nego tijelo živoga Boga – ranjeno i vaskrslo.

​Zato i ovaj hram koji smo danas osveštali nije samo građevina. Njegovi zidovi jesu od kamena, ali njegova duša ste – vi. Mi. Crkva nije objekat, nego zajednica i odnos. Ona nije bezgrešna, ali je živa. Nosi svoje rane i blagodat. I kao što Toma nije mogao da vjeruje dok nije vidio rane – tako nerijetko ni mi ne možemo da vjerujemo ako ne osjetimo da nas Crkva u našim slabostima prima, a ne odbacuje. A Toma, ne zaboravimo to, nije nevjerni. On je iskreni tragalac, koji nas uči da Bog ne odbacuje pitanja. Ne odbacuje sumnju. I Hristos mu ne daje samo dokaz, nego – dodir i živi, stvarni odnos. I taj dodir rađa najdublju i najdirljiviju ispovijest vjere u cijelom Jevanđelju: „Gospod moj i Bog moj!“

Takvu vjeru da nam Gospod daruje: vjeru koja se ne boji rana. Vjeru koja ne traži savršenstvo, nego zajedništvo. Vjeru koja se ne oslanja na kamen, nego na Hrista. A u Njemu – sve što je ranjeno biva zacijeljeno i preobraženo. Zato je ovaj hram znak da Bog nije odustao od nas. Sabira nas, ranjene tražitelje, i dahom Duha Svetoga pretvara u živu Crkvu. Ovaj hram nije samo plod potrebe za molitvenim mjestom u tuđini, u kojoj, znamo to vrlo dobro, nije lako čak ni onda kada nam ništa materijalnone nedostaje. Ovaj hram je plod truda da se naša zajednica učvrsti, da osjetimo pripadnost – jedni drugima i mjestu u kojem živimo.

Hvala vam, svima ponaosob, za dobru volju, za svaku žrtvu, prilog, svaku kapljicu znoja koja je natopila ovaj kamen – hvala vam za svu ljubav prema svojoj zajednici.

Ali, i pored svega, moramo se još jednom podsjetiti: nije hram, sam po sebi, ono što čini dom Božiji. Jer možemo se i na livadi sabrati i pomoliti, ako u srcu ima ljubavi. Mnogo je važnije kakvi smo ljudi – jedni prema drugima. Jer u ovom svijetu, uvjeren sam u to, braćo i sestre, sabornost i saosjećanje potrebniji su nam više nego ikada. Stoga je bitno ne samo šta zidamo oko sebe, nego šta gradimo u sebi i kakve mostove podižemo prema drugima. Stvoreni smo po liku Božijem, i kako je govorio blaženopočivši patrijarh Pavle – prije svega treba da budemo ljudi. A to znači: da ne činimo drugome što ne želimo da se nama čini, i da činimo ono što bismo htjeli da bude nama darovano na zemlji.

Graditi hramove jeste uzvišen čin – i ovaj hram jeste podvig dostojan svake pohvale – ali graditi u sebi i među sobom građevinu dobrote, požrtvovanja, milosrđa – usuđujem se reći – još je važnije. Jer ne spasavaju građevine duše, ali ih zacijelo može spasiti djelo dobrote i ljubavi.

Ovaj hram je lijep i važan, i vjerujem da se Gospod, kao i mi, raduje ovom uzdarju. Ali da se mi njime i služimo na dobro. Da ono što danas slavimo ne bude samo crkva uglađena i uglačana, u pozlatu odjevena – nego da i mi, koji u nju ulazimo, budemo duše čiste, koliko je to moguće u ovom svijetu. A uvijek je, da ne budemo u zabludi – moguće bolje i više. Ali da bar damo sve što je u našoj moći da izvučemo najbolje iz sebe.

​U ovom hramu ćemo se, ako Bog da, u radosti okupljati – dočekivati Rođenje Hristovo i Njegovo Vaskrsenje, i sve praznike. I zato je potrebno da neprestano sebe i jedni druge podsjećamo na suštinu crkve kao mjesta sabornosti gdje se ljudi povezuju s Bogom i jedni s drugima. Neka ta naša zajednica, koliko je moguće, bude zdrava, saosjećajna, neka se međusobno podržava i pomaže. Jer – ponavljam – uzalud su nam kule i gradovi – i crkve same po sebi – ako ljubavi za bližnjega i jedni za druge u sebi nemamo.

I, na koncu, da ne zaboravimo: na današnji dan Hristos je dozvolio Tomi da dotakne Njegove rane. A nama je danas u ovom svetom hramu – i tako će biti dovijeka –Hristos darovao da dotaknemo Njegovu ljepotu i da se prisjetimo Njegovog stradanja i slavnog vaskrsenja. Toma je, dodirnuvši Njegove rane, uskliknuo: „Gospod moj i Bog moj!“ I mi danas, nakon svih suza, znoja, brige i uzdisaja, slaveći Vaskrsenje Hristovo i gledajući ovaj prekrasni hram, jednodušno kličemo i radosno ispovijedamo: „Gospod moj i Bog moj!“ Amin!”